Betanska istraivaka ekspedicija pod vodstvom kapetanice Cordelie Naismith zatei e se na novootkrivenom planetu u istom trenutku kad i barravarska invazijska flota koja se preko lokalne crvotoine sprema u napad na Escobar. Aral Vorkosigan, bivi admiral barrayarske vojske, poznat kao Komarrski kolja, ranjen, naputen i izdan od svojih politikih protivnika nai e se oi u oi sa svojom najboljom neprijateljicom. Uzajamno potovanje dvoje svemirskih brodolomnika na nepoznatom planetu polako e prerasti u samozatajnu ljubav koju, na alost, nee moi otvoreno iskazati. Tijekom nadolazeeg sukoba, sudbina e linijom fronte razdvojiti dvoje zapovjednika koji e pokuati izvojevati pobjedu svaki za svoju stranu.
No kada ih nepredvidivi vjetrovi rata jo jednom spoje, Aral Vorkosigan morat e svoju odanost Caru Barrayara staviti na kunju ne bi li spasio enu koju voli, a ceh e platiti jedinom monetom koja mu preostaje - svojom au.
Krhotine asti, prvi roman amerike spisateljice Lois McMaster Bujold, nastao je u ranim osamdesetim i zapravo je nehotian uvod u ono to e kasnije postati serija romana Pustolovine Milesa Vorkosigana. Tijekom ove uzbudljive svemirske avanture upoznat ete Milesove budue roditelje i niz ostalih likova kao to su porunik Simon lllvan, potporunik Koudelka i narednik Bothari, koji e u iduim nastavcima igrati vane uloge.
oo
Lois McMaster Bujold KRHOTINE ASTI
Lois McMaster Bujold Krhotine asti
Naslov izvornika Shards of Honor
Copvright  1986 by Lois McMaster Bujold
Prevela s engleskoga Dubravka Petrovi
Ilustracija Esad T. Ribi
Urednik Neven Antievi
Lektura
Marija piranovi
LOIS McMASTER
BUJOLD
KRHOTINE ASTI
UVOD U PUSTOLOVINE MILESA VORKOSIGANA
-4LGORMNN
Zagreb 2002. prvo izdanje
Lois McMaster Bujold
Knjige iz serije Pustolovine Milesa Vorkosigana
Pripravnik za ratnika (The Warrior's Apprentice) Vorska igra (The Vor Game)
Cetaganda (Cetaganda)
Braa po oruju (Brothers in Arms)
Ples zrcala (Mirror Dance)
Pamenje (Memorv)
Granice vjenosti (Borders of Infinitv)
Krhotine asti (Shards of Honor)
Komarr (Komarr) Graanska dunost (A Civil Campaign)
Za Pat Wrede zato to je glas u pustinji.
U pripremi:
Barravar (Barravar)
Ethan od Athosa (Ethan of Athos)
Diplomatski imunitet (Diplomatic Imunitv)
PRVO POGLAVLJE
Tropskom praumom strujili su valovi blage, sivkaste, svjetlucave izmaglice. Magla je bila rjea na planinskim grebenima, gdje se vlaan zrak poeo povlaiti pred toplinom jutarnjeg sunca, ali hladna, beumna tama u dnu udoline jo uvijek je bila slinija sumraku negoli najavi praskozorja.
Zapovjednica Cordelia Naismith letimice je pogledala botaniara iz svog tima, udobnije namjestila remenje opreme za prikupljanje biolokih uzoraka i nastavila se zadihano uspinjati. Iz oiju je maknula dug uvojak bakrenaste kose vlane od magle i nestrpljivo ga odgurnula prema kopi na zatiljku. Za sljedeu zonu istraivanja definitivno e izabrati neto na nioj nadmorskoj visini. Iako je ovaj planet imao neto slabiju gravitaciju od njihove rodne Kolonije Beta, to nije bilo dovoljno da kompenzira optereenje kojem su bili izloeni zbog sve rjeeg zraka.
Gua vegetacija oznaavala je gornju granicu umovitog predjela. Pratei ustar tok potoka u dnu udoline, sa-gnuli su se i provukli kroz tunel od ivuih biljaka, i zatim izbili na otvoreno.
Jutarnji povjetarac komadao je zadnje ostatke magle na zlatastoj planini.
Niz vrhova protezao se unedogled i napokon zavravao u golemim sivim izboinama najvieg vrha, okrunjenog
svjetlucavim ledom. Na tamnotirkiznom nebu sjalo je sunce ovog planeta i svojom svjetlou pridonosilo neodoljivoj raskoi zlatnih trava, sitnog cvijea i busenastih srebrnas-tih biljaka slinih ipki koje su rasle posvuda. Dvoje tiinom obavijenih istraivaa oarano se zagledalo u planinu iznad njih.
Potporunik Dubauer, botaniar, nasmijeio se Corde-liji preko ramena i kleknuo pokraj jednog srebrnastog busena. Ona se pak odetala do najblieg breuljka da pogleda vidik iza njih. Mjestimina uma bila je gua u donjem dijelu blagih padina. Petsto metara nie, prema horizontu se poput bijelog mora prostiralo mnotvo oblaka. Daleko na zapadu, manja sestra njihove planine tu i tamo je provirivala iz oblaka namrekanih vertikalnim strujanjem zraka.            *
Cordelia je upravo razmiljala kako bi voljela biti u nizini ispod njih da napokon, prvi put u ivotu, moe vidjeti kako iz neba pada voda, kad ju je neto trgnulo iz sanjarenja. "Kog to vraga Rosemont pali da tako smrdi?" promrmljala je.
Iza najblieg planinskog obronka podigao se mastan, crn stup dima, koji se pod naletom povjetarca izobliio, prorijedio i naposljetku sasvim rasprio. inilo se izvjesnim da dolazi iz smjera njihova logora. Cordelia je napeto motrila prizor.
Tiinu je razbilo udaljeno zavijanje koje je preraslo u urlik. Iza grebena se naglo pojavio njihov planetarni atl i grmei odletio preko neba iznad njih, ostavivi za sobom iskriav trag ioniziranih plinova.
"Kakav uzlet!" uzvikne Dubauer, pozorno zurei u nebo.
Cordelia ukljui runi komunikator kratkog dometa i progovori: "Naismith Bazi Jedan. Javite se, molim."
Jedini odgovor bilo je tiho, prazno itanje. Dvaput je ponovila poziv, s istim rezultatom. Potporunik Dubauer nervozno je stajao do nje.
"Ukljuite vi svoj", ree mu. No ni on nije imao vie sree. "Spakirajte opremu, vraamo se u bazu", zapovjedi ona. "ustro."
Do sljedeeg grebena dospjeli su u trku koji ih je ostavio bez daha, a potom su pohrlili u umu. Vretenasto, u-pavo drvee na ovoj nadmorskoj visini esto je bilo srueno, zapleteno. Kad su se ovim putem uspinjali, to im je djelovalo umjetniki divlje; sad kad su se sputali, isto drvee pretvorilo se u vrebajui poligon s preprekama. Corde-lijin um panino je pobrojio bar deset moguih katastrofa, sve jednu bizarniju od druge. Eto kako se iz nepoznanica na rubu mape raaju zmajevi, pomisli ona, suzbivi paniku.
Projurivi kroz zadnji umarak, napokon su imali jasan pogled na veliku istinu na kojoj su ranije podigli glavni logor. Cordelia je zaprepateno zurila. Stvarnost je nadmaila matu.
Na mjestu gdje je donedavno stajao pravilan krug atora puilo se pet spaljenih i kvrgavih crnih humaka. Od atla koji je bio parkiran prekoputa logora, blizu gudure, ostala je samo tinjajua brazgotina u travi. Posvuda je bila razbacana razbijena oprema. Njihovi bakterioloki zatieni sanitarni vorovi nalazili su se na nizbrdici; da, sad je vidjela, zapalili su ak i zahod.
"Boe dragi", dahnuo je potporunik Dubauer i zakoraio naprijed poput mjeseara. Cordelia ga zgrabi za ovratnik.
"U zaklon i pokrivaj me", zapovjedila je i oprezno se uputila prema tihim zgaritima.
Trava oko logora bila je izgaena i raupana. Njezin oamueni um muio se pronai objanjenje za ovakvo razaranje. Dosad neprimijeeni domoroci? Ne, platno njiho-
vih atora nije moglo rastopiti nita slabije od plazmikog luka. Neka dugo iekivana, ali jo neotkrivena tehnoloki napredna rasa? Moda je izbila neka neoekivana bolest, koju nisu uspjela sprijeiti ni jednomjesena mikrobioloka mjerenja s pomou robota ni naknadne imunizacije je li mogue daje ovo pokuaj sterilizacije? Da ih nije napala vlada nekog drugog planeta? Vjerojatnost da su njihovi napadai doli kroz istu crvotoinu koju su otkrili Betanci bila je neznatna, ali ipak je trebalo imati na umu da su dosad u karte unijeli tek desetak posto svemira u krugu od jednog svjetlosnog mjeseca oko ovog sustava. Neka nepoznata svemirska rasa?
Bila je otuno svjesna da joj je um obiao puni krug i vratio se na poetak. Kao kad se neka od ivotinja u kavezu njihova brodskog zoologa mahnito okree na kotau za vjebanje. Sumorno je prebirala po ostacima u potrazi za nekim tragom.
Nala ga je u visokoj travi na pola puta prema guduri. Dugo truplo u vreastoj, ukastosmeoj odori Betanskog korpusa za astronomska istraivanja bilo je isprueno punom duinom, rairenih ruku i nogu, kao da su ga pogo-t dili dok je trao u zaklon ume. Naglo je udahnula, osjeajui bol prepoznavanja. Njeno ga je okrenula.
Bio je to savjesni porunik Rosemont. Oi su mu bile staklaste, ukoene i nekako zabrinute, kao da jo uvijek zrcale njegov duh. Sklopila ih je.
Pretraila ga je da pronae uzrok smrti. Nije bilo krvi, opeklina, slomljenih kostiju  opipala mu je tjeme dugim, bijelim prstima. Koa iepod njegove plave kose bila je prekrivena plikovima, to je bez ikakve sumnje upuivalo na nervni disruptor. Nije, dakle, rije o nepoznatoj rasi. Jedan je asak drala njegovu glavu u krilu i poput slijepe ene bespomono milovala poznate crte lica. Ali sad nije bilo vrijeme za tugovanje.
Na rukama i nogama vratila se do pocrnjelog kruga i u neredu poela traiti komunikacijsku opremu. Iskrivljene hrpe plastike i metala koje je pronala jasno su pokazivale da su napadai u tom smislu bili vrlo temeljiti. Mnogih dragocjenih ureaja uope nije bilo.
Zaulo se utanje u travi. Hitro je podigla oamut i naciljala, ne miui se. Iz raslinja boje slame izvirilo je napeto lice potporunika Dubauera.
"Ja sam, ne pucajte." aputao je, ali zapravo je zvuao kao da se gui.
"Umalo jesam. Zato niste ostali na mjestu?" odvratila je itanjem. "Nema veze, pomozite mi da naem neki ko-munikator kojim moemo pozvati brod. Opet se sakrijte, mogli bi se vratiti svaki tren."
"Tko? Tko je ovo uinio?"
"Mogunosti je mnogo, sami izaberite  Novobrazili-janci, Barravarci, Cetagandanci, bilo tko iz tog drutva. Reg Rosemont je mrtav. Nervni disruptor."
Cordelia je otpuzala do hrpe koja je ostala od atora za uzorke i pomno promotrila izboine na njoj. "Dodajte mi onu ipku", apnula je.
ipkom je oprezno gurnula najizgledniju izboinu. atori se vie nisu dimili, ali jo su isijavali valove topline koji su joj udarali lice poput ljetnog sunca njezina planeta. Izmrcvareno platno ljutilo se poput spaljenog papira. Zakvaila je jedan napola rastopljeni ormari i izvukla ga van. Najdonja ladica nije se rastopila, ali bila je izobliena. Kad je omotala kraj koulje oko ruke i povukla, shvatila je da se ladica zaglavila.
Nakon jo nekoliko minuta traganja, pronali su dva sumnjiva nadomjestka za eki i dlijeto: plosnatu metalnu krhotinu i teki grumen koji je ojaeno prepoznala kao donedavno osjetljiv i vrlo skup meteoroloki rekorder. Za-
hvaljujui tom piljskom oruu i Dubauerovoj primjeni gole sile, ladica je iskoila uz zvuk kao daje opalio pitolj, zbog ega su se oboje trgnuli.
"Pun pogodak!" ree Dubauer.
"Hajdemo ga odnijeti do gudure da vidimo radi li", ree Cordelia. "Koa mi se jei. Moe nas vidjeti svatko tko se nae na uzbrdici."
Ostavi u zgurenom stavu, uurbano su krenuli u zaklon putem koji je vodio pokraj Rosemontova trupla. Uznemiren i ljutit, Dubauer je zurio u tijelo dok su hitali mimo njega. "Tko god daje ovo uinio, platit e za to." Cordelia je samo zatresla glavom.
Kleknuli su u papratastoj ikari da iskuaju kom-vezu. Iz ureaja su doprli zvukovi atmosferskih smetnji i nekoliko alobnih, plaljivih piskova, a zatim je zamuknuo. Auditivnu polovicu signala iskaljao je tek kad su ga lagano udarili i protresli. Cordelia je pronala pravu frekvenciju i poela s pozivom naslijepo.
"Zapovjednica Naismith istraivakom brodu Rene Ma-gritte. Javite se, molim." Nakon munog ekanja, zaue slabaan, drhtav odgovor pun smetnji.
"Ovdje porunik Stuben. Jeste li dobro, kapetanice?"
Cordelia je opet normalno disala. "Zasada jesmo. U kakvoj ste vi situaciji? to se dogodilo?"
Javio se glas doktorice Ullerv, nakon Rosemonta najvie asnice u istraivakom timu. "Logor je okruila bar-ravarska vojna patrola i zatraila predaju. Rekli su nam da polau pravo na planet jer su ga prvi otkrili. Onda je neki njihov idiot nemirnih prstiju opalio iz plazmikog luka i nastala je opa ludnica. Reg im je oamutom odvukao pozornost, a mi smo se uspjeli probiti do atla. A tu gore je jedan barravarski brod klase 'General' s kojim se upravo igramo skrivaa, ako razumijete to elim rei..."
"Sjetite se da ste na nezatienoj frekvenciji", otro je podsjeti Cordelia.
Nakon kratkog oklijevanja, doktorica Ullerv nastavi: "U redu. Jo uvijek zahtijevaju predaju. Znate li jesu li uhvatili Rega?"
"Dubauer je sa mnom. Jesu li svi ostali na broju?" "Svi osim Rega." "Reg je mrtav."
Stubenovo psovanje pratile su itave i pucketave smetnje na vezi.
"Stu, sad ste vi zapovjednik", prekine ga Cordelia. "Sluajte me paljivo. Tim se histerinim militaristima ne moe, ponavljam, ne moe vjerovati. Ni pod kojim okolnostima ne smijete predati brod. Imala sam prilike vidjeti tajne izvjetaje o krstaricama te klase. Imaju bolje naoruanje, jai oklop i veu posadu, ali vi ste bar dvaput bri. Zato bjeite izvan njihova dometa i drite taj razmak. Ako budete morali, povucite se sve do Kolonije Beta, ali ne kockajte se ivotima mojih ljudi. Jasno?"
"Kapetanice, ne moemo vas ostaviti!"
"Ne moete lansirati atl koji e nas pokupiti ako prije toga ne skinete Barravarce s vrata. A ako nas uhvate, prije emo se kui vratiti politikim kanalima, nego da se uputate u nekakav nepromiljen spasilaki pothvat, ali samo ako se vi uspijete vratiti kui i uloiti albu. Je li vam to apsolutno jasno? Potvrdite!" zatrai ona.
"Potvrujem", odvrati on nevoljko. "Ali kapetanice  to mislite, koliko ete se dugo moi skrivati od tih luaka? Imaju radare, prije ili poslije e vas uhvatiti."
"Stoje mogue due. A to se vas tie  krenite!" Ponekad je mogla zamisliti kako njezin brod funkcionira bez nje; nikad bez Rosemonta. Ne smijem dopustiti Stubenu da se igra rata, pomislila je. Barravarci nisu amateri. "O vama
ovisi pedeset est ivota. Znate brojiti. Pedeset est je vie od dvoje. Imajte to na umu, u redu? Naismith prekida vezu."
"Cordelia... sretno. Stuben prekida."
Cordelia je sjela i zagledala se u mali komunikator. "Hah. Koja udna situacija."
Potporunik Dubauer frkne. "To je vrlo blaga procjena" "To je tona procjena. Ne znam jeste li primijetili..."
* Odjednom joj je pogled privuklo kretanje u suncem proaranoj sjeni. Brzo se uspravila i posegnula za oamutom. Visoki barravarski vojnik mrava lica u maskirnom odijelu sa zelenim i sivim arama kretao se bre. Dubauer je bio jo bri i slijepo je odgurnuo Cordeliju iza sebe. Dok je natrake padala u guduru, zaula je prasak disruptora. Oamut i kom-veza ispali su joj iz ruku. uma, zemlja, potok i nebo mahnito su se vrtjeli oko nje, udarila je glavom o neto uz muan tresak od kojeg joj se pred oima pojavie zvijezde, a zatim ju je progutala tama.
Sipko, umsko tlo pritiskalo je Cordelijin obraz. Nosnice joj je drakao vlaan miris zemlje. Duboko je udahnula, a kad joj je zrak ispunio usta i plua, od zadaha raspadanja preokrenuo joj se eludac. Okrenula je lice od trulei. Kroz glavu joj se zrakasto proirila eksplozija boli.
Nesuvislo je zastenjala. Tamni, iskriavi vrtlozi koji su joj isprva zastirali pogled odjednom su nestali. Natjerala je oi da se usredotoe na najblii predmet, oko pola metra udaljen od njezine glave.
Teke crne izme utonule u blato, a iznad njih maskir-ne hlae sa zelenim i sivim arama, na nogama rairenim u strpljivi paradni stav. Zatomila je umorni jecaj. Vrlo je polako opet poloila glavu u crno blato i oprezno se izvrnula na bok da bolje promotri barrayarskog asnika.
Njezin oamut! Zagledala se u mali sivi etverokut njegova opasnijeg kraja, u postojanom stisku iroke i teke ruke. Pogledom je zabrinuto potraila asnikov nervni dis-ruptor. Pojas mu je bio pun opreme, ali futrola disruptora na njegovu desnom boku bila je prazna, a isto je vrijedilo i za futrolu plazmikog luka na lijevom boku.
Bio je tek neto vii od nje, ali vrsta i snana stasa. Imao je neurednu tamnu kosu proaranu sjedinama i hladne, pozorne sive oi  zapravo, cijela njegova pojava neu-rednou je odudarala od strogih propisa barravarske vojske. Odora mu je bila gotovo jednako izguvana, blatna i umrljana biljnim sokovima kao i njezina. Na licu mu se, preko desne jagodine kosti, protezala svjea modrica. Izgleda da je i on imao gadan dan, pomisli Cordelia oamu-eno. Potom su se oni crni, iskriavi vrtlozi proirili i opet je utopili.
Kad joj se vid raistio, izme su nestale  ne. Eno ga, oputeno sjedi na panju. Pokuala se usredotoiti na bilo to osim uzburkanog eluca, ali pobijedio je eludac, u jednom munom naletu.
Dok je ona povraala, neprijateljski kapetan nehotice se promekoljio, ali ostao je sjediti. Otpuzala je nekoliko metara dalje, do potoia u dnu udoline, i isprala usta i lice u ledenoj vodi.
Osjeajui se neto bolje, sjela je i hrapavo rekla: "Onda?"
asnik je nagnuo glavu, uz primjesu uljudnosti. "Ja sam kapetan Aral Vorkosigan, zapovjednik barravarske carske ratne krstarice General Vorkraft. Predstavite se, molim vas." Govorio je baritonom, s jedva primjetnim naglaskom.
"Zapovjednica Cordelia Naismith. Betanski korpus za astronomska istraivanja. Mi smo znanstveni tim", istaknula je optuujuim tonom. "Nismo u borbenom sastavu."
"To sam primijetio", odvrati on suho. "to se dogodilo s vaim timom?"
Cordelia suzi oi. "Zar niste bili prisutni? Ja sam bila na planini i pomagala timskom botaniaru." Dodala je uurbanije: "Jeste li vidjeli mog botaniara  mog potpo-runika? Kad su nas zaskoili, on me gurnuo u guduru..."
Podigao je pogled prema rubu gudure, prema mjestu s kojeg se sruila  prije koliko vremena? "Smeokosi mladi?"
Obuzeo ju je osjeaj munog iekivanja. "Da."
"Njemu vie ne moete pomoi."
"To je ubojstvo! Imao je samo oamut!" Strijeljala je B&rravarca pogledom. "Zato ste napali moje ljude?"
Zamiljeno je kvrcnuo po njezinu oamutu, koji je drao na dlanu.
"Trebali smo", poe on oprezno, "zatoiti va tim, po mogunosti mirnim putem, zbog naruavanja barravar-skog prostora. Dolo je do prepirke. Zraka iz oamuta pogodila me u lea. Kad sam doao k svijesti, naao sam logor u istom stanju kao i vi."
"Dobro." U ustima je osjeala gorak okus eluane kiseline. "Drago mi je to je Reg pogodio bar jednoga prije nego to ste ubili i njega."
"Ako mislite na onog smuenog plavokosog mladia na istini, priznajem mu hrabrost, ali taj ne bi mogao pogoditi ni kuu. Ne razumijem zato vi Betanci uope navlaite vojnike odore. Pripremljeni ste otprilike jednako kao djeca na pikniku. Koliko ja mogu primijetiti, vai inovi ne oznaavaju nita osim platnog razreda."
"On je bio geolog, ne plaeni ubojica", odbrusi Cordelia. "A to se tie moje 'djece', vai ih vojnici ak nisu uspjeli uhvatiti."
Nabrao je obrve. Cordelia naglo zatvori usta. Bravo, pomisli ona. Nije mi jo ni pokuao otrgnuti ruke, a ja mu ve svojevoljno odajem podatke.
"Ma nemojte rei", zamiljeno e Vorkosigan. Uperio je oamut prema gornjem toku potoka, gdje je u vodi leao razbijeni komunikator. Iz unitenog ureaja podizao se oblai pare. "Sto ste zapovjedili svom brodu kad su vam javili da su pobjegli?"
"Rekla sam im da postupe po vlastitoj inicijativi", neodreeno je promrmljala, slijepo tragajui za nadahnuem u pulsirajuoj izmaglici u glavi.
Frknuo je. "Kud ete bolje zapovijedi za Betanca. Bar ste sigurni da e vas posluati."
A ne. Sad sam ja na redu. "Hej. Ja znam zato su moji ljudi ostavili mene  zato su vai ostavili vas? Nije li zapovjednik, ak i barravarski zapovjednik, previe vaan da ga se tek tako zagubi?" Sjela je uspravnije. "Ako Reg nije mogao pogoditi ni kuu, tko je pucao u vas?"
To ga je izbacilo iz takta, pomisli ona kad je oamut kojim je dotad odsutno gestikulirao opet uperio u nju. Ali rekao je samo: "To nije vaa briga. Imate li drugu kom--vezu?"
Oho  zar je ovog strogog barravarskog zapovjednika zadesila pobuna? No, ivjela zbrka meu neprijateljima! "Ne. Vai su vojnici sve unitili."
"Nije vano", promrmlja Vorkosigan. "Znam gdje ih ima. Jeste li sposobni za hodanje?"
"Nisam sigurna." Osovila se na noge i potom rukom pritisnula glavu da suzbije prodorne bolove.
"To je samo potres mozga", ree Vorkosigan bez suosjeanja. "Hodanje e vam koristiti."
"Kako daleko?" protisne ona. "Oko dvjesto kilometara."
Opet je pala na koljena. "Sretan put." "Sam bih putovao dva dana. Pretpostavljam da e vama trebati due, budui da ste geologinja, ili to ve." "Astrokartografkinja."
"Ustanite, molim vas." Sagnuo se dovoljno daje uhvati ispod lakta i tako joj pomogne ustati. inilo se kao da je dodiruje krajnje nevoljko. Bila je promrzla i ukoena; kroz debelu tkaninu rukava osjeala je vruinu njegove ruke. Vorkosigan ju je odluno pogurnuo uz strminu gudure.
"Vi ste smrtno ozbiljni", ree ona. "to kanite uiniti sa zarobljenicom na forsiranom maru? to ako vam kamenom razbijem glavu dok spavate?" "Riskirat u."
Dospjeli su do vrha. Cordelia se naslonila na jedno od manjih stabala, da doe do daha. Sa zaviu je primijetila da se Vorkosigan nije ak ni zadihao. "Pa, ja ne idem nikamo dok ne pokopam svoje asnike."
Djelovao je razdraeno. "To je traenje vremena i ener-gije."
"Neu ih ostaviti strvinarima kao da su mrtve ivotinje. Moda se vi barravarski nasilnici bolje razumijete u ubijanje, ali njih dvojica umrli su kao pravi vojnici."
Na trenutak je bezizraajno zurio u nju. Zatim je slegnuo ramenima. "Pa dobro."
Cordelia je hodala uz rub gudure. "Mislila sam da se to dogodilo ovdje", zbunjeno e. "Jeste li ga vi pomakli?" "Ne. Ali u njegovu stanju nije mogao daleko otpuzati." "Rekli ste daje mrtav!"
"I jest. No tijelo mu je jo uvijek ivo. Disruptor je oito promaio mali mozak."
Cordelia je slijedila trag slomljenog raslinja preko malog breuljka, a Vorkosigan je utke iao za njom.
"Dubauer!" Dotrala je do prilike u ukastosmeoj odori, sklupane u paprati. Kad je kleknula pokraj njega, okrenuo se i ukoeno protegnuo, a zatim su mu cijelo tijelo poeli potresati polagani grevi. Usta mu bijahu razvuena u neobian osmijeh. Je li mu hladno, pomislila je bezglavo, no zatim je shvatila u to gleda. S naglim je trzajem izvukla rupi iz depa, presavinula ga i gurnula izmeu Dubauerovih zubi. Usta su mu ve bila krvava od prijanjih greva. Nakon otprilike tri minute, uzdahnuo je i klonuo.
Ojaeno je izdahnula i zabrinuto ga pregledala. Otvorio je oi i inilo se da se usredotoio na njezino lice. Nezgrapnim je pokretom pokuao uhvatiti njezinu ruku, isputajui zvukove koji su se sastojali iskljuivo od stenjanja i progutanih samoglasnika. Pokuala je ublaiti njegov ivotinjski nemir njeno ga milujui po glavi i briui mu krvavu slinu s usnica; primirio se.
Okrenula se prema Vorkosiganu. Suze bijesa i boli zamaglile su joj vid. "Nije mrtav! Laljive! Samo je ozlijeen. Treba mu medicinska pomo."
"Nerealni ste, zapovjednice Naismith. Nitko se ne oporavlja od ozljeda izazvanih disruptorom."
"Pa to? Ne moete izvana procijeniti koliku mu je tetu nanijelo vae prljavo oruje. Jo uvijek vidi i uje i osjea  i ne moete ga svesti na status lesa samo zato to to vama vie odgovara!"
Lice mu je bilo poput maske. "Ako elite," poeo je oprezno, "mogu mu prekratiti muke. Moj je no prilino otar. Ako ga brzo povuem, mogu mu prerezati vrat gotovo bezbolno. Ili, ako smatrate da to, kao njegova zapovjednica, morate uiniti vi, posudit u vam no pa ga sami upotrijebite."
"To biste uinili za nekog od svojih ljudi?"
,:> "Svakako. I oni bi isto uinili za mene. Nitko ne bi elio ivjeti u takvom stanju."
 "Ustala je i uputila mu nepokolebljiv pogled. "Biti Bar-rayarac, to je sigurno kao da ivite meu ljudoderima."
Izmeu njih je nastupio dug muk. Prekinulo gaje Du-bauerovo stenjanje. Vorkosigan se pomakne. "Sto onda predlaete da uinimo s njim?"
Umorno je protrljala sljepoonice, pokuavajui pronai neki argument koji bi probio tu bezizraajnu krinku. eludac joj se okretao, na jeziku kao da je imala vunu, a noge su joj se tresle od mjeavine iscrpljenosti, pada eera u krvi i reakcije na bol. "A kamo to planirate ii?" upitala je naposljetku.
"U sklonite sa zalihama ija mije lokacija... poznata. Skriveno je. Sklonite ima opremu za komunikaciju, oruje, hranu... uspijem li doi do njega, bit u u situaciji da, ah, rijeim probleme na svom brodu."
"Ima li i medicinske zalihe?"
"Da", prizna on nevoljko.
"Dobro." Da vidimo hoe li upaliti. "Suraivat u s vama  dajem vam svoju rije, kao zarobljenica  pomoi u vam u svemu to ne ugroava moj brod... ako mogu povesti potporunika Dubauera."
"To je nemogue. Pa on ne moe ni hodati."
"Mislim da moe, ako mu se pomogne."
Zurio je u nju i zbunjen i iznerviran. "A ako odbijem?"
"Onda nas moete oboje ostaviti ili oboje ubiti." Skrenula je pogled s njegova noa, podigla bradu i ekala.
"Ja ne ubijam zarobljenike."
Laknulo joj je to je upotrijebio mnoinu. Dubauer je u glavi njezina udnovatog zarobljivaa oito opet stekao status ljudskog bia. Kleknula je da pomogne Dubaueru
ustati, molei se da Vorkosigan ne odlui stati na kraj svai tako da je oamuti i zatim ubije njezina botaniara.
"U redu", popustio je, uputivi joj neobian, pozoran, pogled. "Povedite ga. Ali moramo brzo krenuti."
Uspjela je potporunika osoviti na noge. Prebacivi njegovu teku ruku preko svog ramena, povela ga je u tetu-ravu etnju. inilo se da uje, ali da ne moe razabrati znaenje iz zvukova govora. "Vidite," oajno gaje branila, "moe hodati. Samo mu treba malo pomoi."
Kad su dospjeli do ruba istine, vidjee da ju je posljednje svjetlo predveerja proaralo dugim crnim sjenama, slino tigrovu krznu. Vorkosigan je zastao.
"Da putujem sam," ree, "do sklonita bi mi bili dovoljni suhi obroci iz pojasa. Ali budui da ste tu i vas dvoje, morat emo riskirati i potraiti jo hrane u vaem logoru. Dok ja traim, vi pokopajte svog asnika."
Cordelia kimne. "Potraite i neto za kopanje. Prvo se moram pobrinuti za Dubauera."
Mahnuo je rukom da pokae kako ju je uo i zatim se uputio prema unitenom krugu atora. Cordelia je iz enskog atora uspjela izvui dvije napola spaljene prostirke za spavanje, ali nije nala odjeu, lijekove, sapun, pa ak ni vjedro u kojem bi mogli nositi ili zagrijavati vodu.
Naposljetku je domamila potporunika do izvora i oprala njega, njegove rane i hlae stoje bolje mogla u obinoj hladnoj vodi. Obrisala ga je jednom prostirkom, odjenula mu potkoulju i maskirnu jaknu i drugu prostirku omotala oko njega kao sarong. Iako je drhturio i stenjao, nije se opirao njezinim privremenim mjerama pomoi.
Vorkosigan je u meuvremenu pronaao dvije kutije sa suhim obrocima. Naljepnice na njima bile su spaljene, ali nisu pokazivale druge znakove oteenja. Cordelia je otvo-
rila jednu srebrnastu vreicu, dodala izvorsku vodu i otkrila daje rije o zobenoj kai s dodatkom soje.
"Ovo je sretna okolnost", primijeti ona. "To e sigurno moi jesti. to je u drugoj kutiji?"
Vorkosigan je izvodio vlastiti eksperiment. Dodao je vodu u svoju vreicu, promijeao sadraj opetovanim pritiskanjem vreice i pomirisao rezultat.
"Nisam ba siguran", ree i prui joj vreicu. "Ima prilino neobian miris. Da nije moda pokvareno?"
Vreica je sadravala bijelu pastu snana okusa. "Sve je u redu", umiri ga Cordelia. "To je preljev za salatu od umjetnog plemenitog sira." Sjela je i zamislila se nad jelovnikom. "Bar je kalorian", hrabrila je samu sebe. "Trebat e nam kalorije. Pretpostavljam da u tom svom praktinom pojasu nemate licu?"
Vorkosigan je otkvaio neki predmet s pojasa i predao joj ga bez komentara. Ispostavilo se da je rije o nekoliko malih korisnih pomagala koja su se izvlaila iz drka. Meu njima je bila i lica.
"Hvala", ree Cordelia, apsurdno sretna, kao da je ostvarenje njezine pr^mrmljane elje maioniarski trik.
Vorkosigan je slegnuo ramenima i udaljio se, nastavljajui potragu u sve guoj tami. Cordelia je poela hraniti Dubauera, koji je oito bio gladan kao vuk, ali nije mogao sam jesti.
Vorkosigan se vratio do izvora. "Naao sam ovo." Pruio joj je malu geoloku lopatu, dugu oko metar, koju su koristili za iskopavanje uzoraka tla. "Nije ba najsretniji alat za vau nakanu, ali zasada jo nisam naao nita bolje."
"Bila je Regova", ree Cordelia, uzimajui lopatu. "Posluit e."
Odvela je Dubauera do mjesta gdje ju je oekivao njezin sljedei zadatak i tamo ga smjestila. Pitala se bi li pa-
prat iz ume mogla posluiti kao toplinska izolacija za njega i odluila da poslije ode u branje. Oznaila je dimenzije groba blizu mjesta gdje je Rosemont poginuo i malom lopatom poela kopati u tekom tlu. Zemlja je bila tvrda, ilava i zbijena, pa je brzo ostajala bez daha.
Iz noi je izronio Vorkosigan. "Naao sam nekoliko hladnih svjetiljki." Otvorio je jedan valjak veliine olovke i poloio ga na tlo blizu groba, gdje je isijavao sablasno, ali jako plavozeleno svjetlo. Kritiki ju je motrio dok je radila.
Razljuena njegovim promatranjem, Cordelia je ubadala zemlju lopatom. Idi, mislila je, i pusti me da u miru pokopam prijatelja. Sljedea misao poveala je njezinu nelagodu. Moda mi nee dopustiti da zavrim, predugo traje... Poe kopati s veim arom.
"Nastavite li tim tempom, bit emo ovdje do sljedeeg tjedna."
Kad bi bila dovoljno brza, upitala se razdraljivo, bi li joj uspjelo da ga odalami lopatom? Samo jednom...
"Sjednite kraj svog botaniara." Ispruio je ruku; naposljetku joj je sinulo da joj nudi pomo u kopanju.
"Oh..." Predala mu je lopatu. Izvukao je no i zarezao kroz korijenje trave pratei njezine oznake groba, te poeo kopati, znatno djelotvornije od nje.
"Kakve ste vrste strvinara ovdje otkrili?" upitao je izmeu dva zamaha lopatom. "Koliko duboko moram kopati?"
"Nisam sigurna", odvratila je. "Tek smo tri dana na povrini. Ekosustav je prilino kompleksan i veina oekivanih nia je ispunjena."
"Hm."
"Porunik Stuben, moj glavni zoolog, naao je nekoliko ubijenih i veim dijelom pojedenih estononih biljo-
dera. Uz jednu od leina nakratko je ugledao neto stoje nazvao paperjastim rakovima.
"Koliko su bili veliki?" radoznalo e Vorkosigan.
"Nije rekao. Vidjela sam slike rakova sa Zemlje i oni ne djeluju pretjerano veliki  moda poput vae ake."
"Metar e moda biti dosta." Nastavio je iskopavati kratkim, snanim zamasima neadekvatne lopate. Hladna mu je svjetiljka odozdo osvjetljavala lice, bacajui uvis sjene od jake vilice, ravna, iroka nosa i gustih obrva. Corde-lia je primijetila da na lijevoj strani brade ima stari, izblijedjeli oiljak u obliku slova L. Podsjeao ju je na kralja patuljaka iz neke sjevernjake sage, koji kopa u beskrajnim dubinama.
"Pokraj atora se nalazi jedna ipka", napomenula je. "Mogla bih namjestiti svjetiljku na nju, tako da vam odozgo osvjetljuje prostor."
"To bi bilo korisno."
Vratila se do atora, izvan kruga hladne svjetlosti, i nala ipku na istom mjestu gdje ju je tog jutra ostavila. Dok se vraala prema grobu, privezala je svjetiljku uz ipku s pomou nekoliko vrstih vlati trave. Sipku je zabila u zemlju. Sad je krug svjetlosti bio iri. Prisjetila se svog plana da prikupi paprat za Dubauera i okrenula se da poe u umu, no odjednom se zaustavila.
"Jeste li uli?" upita Vorkosigana.
"to?" ak je i on poeo ostajati bez daha. Zastao je, do koljena u jami, i oslukivao s njom.
"Zvuk kao da neto tri, dopire iz ume."
ekao je minutu i zatim zatresao glavom, nastavljajui s kopanjem.
"Koliko imamo hladnih svjetiljki?" "est."
Tako malo. Nikako nije eljela tratiti dvije istodobno. Upravo gaje htjela upitati bi li mu smetalo da neko vrijeme kopa u mraku kad je opet zaula onaj zvuk, ali ovaj put jasnije.
"Tamo se stvarno neto nalazi."
"To ve znate", ree Vorkosigan. "Pitanje je..."
Prema krugu svjetlosti slono su pojurila tri stvora. Cordelia je dospjela zamijetiti brza, niska tijela, neugodno velik broj dlakavih crnih nogu, etiri izbuljena crna oka u njukama bez vrata i ute kljunove otre poput britve, koji su kljocali i siktali. Bili su veliki poput svinja.
Vorkosigan je smjesta reagirao, precizno udarajui njuku najblieg stvora otricom lopate. Drugi se stvor bacio na Rosemontovo truplo, zagrizajui duboko u meso i tkaninu jedne ruke i pokuavajui ga odvui izvan osvijetljenog kruga. Cordelia je epala ipku i nasrnula na nj, estoko ga udarivi izmeu oiju. Stvor je kljunom presjekao jedan kraj aluminijske ipke. Zatim je siknuo i uzmaknuo pred njom.
Vorkosigan je u meuvremenu izvukao no. estoko je napao treeg stvora, viui, ubadajui i udarajui ga tekim izmama. Kad su mu klijeta zareala nogu, iknula je krv, no ipak je uspio stvoru zadati ubod zbog kojeg je ovaj kretei i sikui pobjegao u zaklon ume, zajedno sa sudruzima iz opora. Nakon to je na sekundu stao da uhvati dah, ieprkao je njezin oamut iz preduboke futrole za disruptor. Sudei po njegovim progunalim psovkama, oamut je kliznuo preduboko u futrolu i tamo se zaglavio. Zatim se zagledao u no.
"Paperjasti rakovi, je li?" soptalaje Cordelia. "Stuben, zadavit u te." Glas joj je zapiskutao i ona stisne zube.
Vorkosigan je u travi obrisao tamnu krv sa svog noa i spremio ga natrag u futrolu. "Mislim da e biti bolje da
va grob bude dubok puna dva metra", ree ozbiljno. "Moda i malo vie."
Cordelia uzdahne u znak slaganja i vrati skraenu ipku na prijanje mjesto. "Kako vaa noga?"
"Sam u je srediti. Vi se pobrinite za svog potporu-nika."
Dubauera je pomutnja s rakovima prenula iz drijeme-a i sad je opet pokuavao otpuzati. Cordelia ga je pokuala umiriti, a zatim je morala izai na kraj s novim napadom greva. Nakon toga je, na njezino olakanje, zaspao.
Vorkosigan je u meuvremenu sanirao svoju ogrebotinu, posluivi se malim priborom za hitnu pomo koji je imao u pojasu. Nastavio je kopati, iako neto sporije nego prije. Kad je iskopao jamu do ramena, zaduio je Cordeliju da izvlai zemlju iz groba koristei se ispranjenom kutijom za botanike uzorke kao improviziranim vjedrom. Kad su iz tamne jame napokon doprle rijei: "Ovo bi trebalo biti posljednje", ve se pribliavala pono. Zatim se izve-rao iz groba. "Da sam imao plazmiki luk, zavrio bih posao u roku od pet sekundi", soptao je, polako dolazei do daha. Bio je prljav i znojan na hladnom nonom zraku. Vi-tice magle lelujale su uvis iz gudure i izvora.
Zajednikim snagama dovukli su Rosemontovo truplo do ruba groba. Vorkosigan zastane.
"elite li njegovu odjeu za potporunika?"
Nije mogla porei praktinost tog prijedloga. Cordelia je mrzila to liava Rosemonta dostojanstva sputajui ga u zemlju bez odjee, ali istovremeno je poeljela da se toga sjetila ranije, kad je Dubaueru bilo onako hladno. Zgulila je odoru s ukoenih udova s morbidnim osjeajem da ra-zodijeva divovsku lutku, a zatim su ga prevrnuli u grob. Sletio je na lea uz potmuo udarac.
"Samo malo." Izvukla je Rosemontov rupi iz depa njegove odore i skoila u grob, spotaknuvi se preko tijela. Rairila je rupi preko njegova lica. Bila je to tek jedna mala gesta prkoenja zbilji, ali zbog nje se osjeala bolje. Vorkosigan ju je primio za ruku i povukao uvis.
"Dobro." to kopanjem, to guranjem, zemlju su vratili u jamu znatno bre nego kad su je iskopavali. Potom su hodali preko nje daje to bolje utabaju.
"elite li izvesti neki obred?" upita Vorkosigan.
Cordelia odmahne glavom. Nije bila raspoloena za recitiranje bezbojnih slubenih formula za pogrebe. No nekoliko je minuta kleala pokraj groba, molei u sebi ozbiljniju, i neizvjesniju, molitvu za svoje mrtve. inilo joj se da je molitva poletjela uvis i nestala u praznini, bez odjeka, kao da je pero.
Vorkosigan je strpljivo ekao da ustane. "Ve je prilino kasno," ree, "a upravo smo vidjeli tri dobra razloga da ne vrludamo uokolo u mraku. Najbolje da do zore ostanemo ovdje. Ja u prvi straariti. elite li mi jo uvijek razbiti glavu kamenom?"
"Ne u ovom trenutku", iskreno odvrati Cordelia. "Dobro. Probudit u vas kasnije."
Vorkosigan je strau zapoeo obilaskom istine. Nosio je hladnu svjetiljku, koja je u crnoj daljini treperila poput zatoene krijesnice. Cordelia je legla na lea, pokraj Dubauera. Kroz sve guu izmaglicu naziralo se slabano svjetlucanje zvijezda. Svjetluca li meu njima i njezin brod, ili Vorkosiganov? Malo vjerojatno, s obzirom na udaljenost koju su dosad ve nedvojbeno preli.
Osjeala se prazno. Energija, volja, udnja, klizile su joj kroz prste kao blistava tekuina koju usisava nekakav beskonaan pijesak. Pogledala je Dubauera, koji je leao do nje, i povukla um iz lagodnog vrtloga oaja. Jo sam za-
JI
povjednica, ree si otro; jo sam odgovorna za svoje ljude. I dalje mi sluite, potporunie, iako u ovom trenutku ne moete sluiti ni samome sebi...
inilo se kao da bi je ta misao mogla odvesti do nekog dubljeg uvida, no istopila se nadohvat ruke. Cordelia je utonula u san.
DRUGO POGLAVLJE
Rasporedili su oskudan plijen iz logora u improvizirane ruksake i u sivoj izmaglici jutra krenuli niz planinu. Cordelia je Dubauera vodila za ruku i pomagala mu kad bi se spotaknuo. Nije mogla procijeniti prepoznaje li je doista, no nije se odvajao od nje, dok je Vorkosigana izbjegavao.
Suma je postajala sve gua to su se vie sputali, drvee sve vie. Vorkosigan je neko vrijeme noem sjekao ikaru, a zatim su odluili da e hodati uz potok. Kroz kronje se poelo probijati sunevo svjetlo, padajui na pla-menozelene barunaste humke mahovine, svjetlucave potoie i kamenje na dnu potoka, koje je nalikovalo na pokriva od bronanih novia.
Meu siunim stvorenjima koja su zauzimala iste ekoloke nie kao kukci na Zemlji oito je bio vrlo popularan radijalno simetrini oblik tijela. Neke letee varijante, poput meduza ispunjenih plinom, lebdjele su iznad potoka u oblacima koji su se prelijevali u duginim bojama, podsjeajui na jata delikatnih mjehura od sapunice. Cordelia je bila oarana prizorom. inilo se da ta bia imaju blagotvoran utjecaj i na Vorkosigana, koji je napokon odredio odmor. Cordeliji je tempo kojim su ili bio ubitaan.
Popili su vode iz potoka i neko vrijeme sjedili promatrajui kako mali zrakai lete amo-tamo i nadimaju se u
kapljicama iz vodopada. Vorkosigan je zaklopio oi i naslonio se na drvo. Cordeliji sine da je i on na samoj granici iscrpljenosti. Privremeno slobodna od njegova pogleda, znatieljno gaje prouavala. Od samog poetka imao je dranje otresitog, ali dostojanstvenog vojnog profesionalca, ali ipak je nekakvo subliminalno zvonce u njoj zvonilo na uzbunu, i pratio ju je uporan osjeaj da je zaboravila neto vano. I to neto je odjednom izronilo iz njezina pamenja, kao kad lopta koju su zadravali ispod vode naglo probije povrinu i vine se u zrak.
"Znam tko ste vi. Vorkosigan, Komarrski kolja." Istog je trena poeljela da nije progovorila, jer je otvorio oi i zagledao se u nju, dok mu se na licu izmjenjivao niz neobinih izraza.
"to vi znate o Komarru?" Njegov ton kao daje dodao i: "Neupuena Betanko".
"Samo ono to znaju svi. Bila je to bezvrijedna kamena kugla koju su vai ljudi pripojili uz pomo vojne sile kako biste imali nadzor na njegovim skupom crvotoina. Vladajui senat dogovorio je predaju, da bi ih odmah nakon toga sve ubili. Vi ste zapovijedali tim pohodom, ili..." Nije li komarrski Vorkosigan bio admiral? "Jeste li to bili vi? Mislila sam da ste rekli da ne ubijate zarobljenike."
"To sam bio ja."
"Zar su vam zbog toga skinuli in?" upita ona iznenaeno. Mislila je da je takvo ponaanje za Barfavarce bilo uobiajeno.
"Ne zbog toga. Zbog nastavka." inilo se da ne eli nastaviti, pa ju je iznenadilo kad je opet progovorio: "Nastavak su spretnije zatakali. Dao sam svoju rije  svoju rije, kao Vorkosigan  da u im potedjeti ivote. Moj je politiki asnik izdao protuzapovijed i dao ih ubiti iza mojih lea. Pa sam ja smaknuo njega."
"Boe dragi."
"Slomio sam mu vrat svojim rukama, na zapovjednikom mostu. Razumijete, to je bila osobna stvar, pitanje moje asti. Nisam mogao formirati streljaki vod  svi su se bojali Ministarstva politike naobrazbe."
Cordelia se prisjeti daje to eufemizam za tajnu policiju, i da politiki asnici predstavljaju njezin vojni ogranak. "A vi se ne bojite?"
"Oni se boje mene." Kiselo se nasmijeio. "Slini su sinonjim strvinarima, jer i oni bjee pred otvorenim napadom. Ali ne smijete im okrenuti lea."
"udim se da vas nisu objesili."
"Bilo je vrlo burno, iza zatvorenih vrata", prisjeao se on, dotiui oznake na ovratniku. "Ali Vorkosigan ne moe tek tako ieznuti u mrak, ne jo. Jesam, dodue, stekao neke mone neprijatelje."
"Mogu misliti." Nije imala racionalnog razloga da mu vjeruje, ali njezino je unutarnje uho prepoznalo istinu u toj goloj prii, isprianoj bez ukrasa ili isprike. "Jeste li juer, uh, moda sluajno okrenuli lea jednom od tih neprijatelja?"
Uputio joj je otar pogled. "Mogue", odvrati polako. "No ta teorija ima nekoliko rupa."
"Na primjer?"
"Jo sam iv. Sumnjam da bi riskirali zapoeti ovako neto bez namjere da stvar privedu kraju. Premda sam siguran da im je prilika da krivnju za moju smrt svale na Betance bila vrlo primamljiva."
"Uh. A ja sam mislila da ja imam zapovjednih problema jer moram omoguiti da gomila betanskih intelektualnih primadona slono radi nekoliko mjeseci. Sauvaj me Boe politike."
Vorkosigan se osmjehne. "Po onome to sam uo o Be-tancima, ni to nije lak posao. Mislim da se ne bih volio za-
mijeniti s vama. Ilo bi mi na ivce da se moram prepirati oko svake zapovijedi."
"Ne prepiru se oko svake zapovijedi." Nasmijala se, jer je njegova dosjetka probudila neka vrlo konkretna sjeanja. "S vremenom se nauite kako ih nagovoriti da idu u pravom smjeru."
"to mislite, gdje je sad va brod?"
Oprez je prekrio njezinu razdraganost poput eljezne reetke. "Mislim da to ovisi o tome gdje je va brod."
Vorkosigan je slegnuo ramenima i ustao, priteui ruksak vre uz ramena. "Onda moda vie ne bismo trebali tratiti vrijeme da to saznamo." Pruio joj je ruku da ustane, a na licu mu je opet iznikla vojnika maska.
Trebao im je cijeli dan da se niz veliku planinu spuste do nizine prekrivene crvenim tlom. Kad su prili blie, vidjeli su daje ispresijecana vodenim tokovima koji su nabujali od nedavnih kia, ali zbunilo ih je to su tu i tamo nailazili na stjenovite, neplodne predjele. U prolazu su zamijetili krda estononih biljodera. Cordelia je po njihovu opreznom ponaanju zakljuila da u blizini zasigurno vrebaju i odgovarajui grabeljivci.
Vorkosigan bi nastavio, ali Dubauera su uhvatili ozbiljni i dugi grevi za kojima su uslijedili letargija i pospa-nost. Cordelia je zahtijevala da se zaustave preko noi. Ulogorili su se na istini izmeu drvea, na nadmorskoj visini od otprilike tristo metara  ako se zaustavljanje i sjedenje moe nazvati logorovanjem. U iscrpljenoj su tiini podijelili veeru od zobene kae i sirnog preljeva. Dok su s neba polako iezavale posljednje boje ivopisnog zalaska sunca, Vorkosigan je ukljuio novu hladnu svjetiljku i sjeo na veliki, plosnati kamen. Cordelia je legla i promatrala Barravarca na strai dok san nije donio olakanje njezinim bolnim nogama i glavi.
Probudio ju je kad je prolo pola noi. Kad je ukoeno ustala da preuzme strau, uinilo joj se da njezini miii kripe i cvile zbog nakupljene mlijene kiseline. Ovaj put Vorkosigan joj je dao oamut.
"Nisam vidio nita u blizini," komentirao je, "ali s vremena na vrijeme neto podie strahovitu buku." Bilo je to, inilo se, prihvatljivo objanjenje za njegovu gestu povjerenja.
Provjerila je kako je Dubaueru i potom zauzela mjesto na kamenu, naginjui se unatrag i podiui pogled prema tamnoj planinskoj masi. Tamo gore Rosemont poiva u svom dubokom grobu, zatien od kljunova i eludaca strvinara, ali ipak osuen na polagano raspadanje. Zato je svoja nona razmiljanja usmjerila prema Vorkosiganu, koji je leao na granici plavozelenog svjetla, praktiki nevidljiv u svom maskirnom odijelu.
Doista je prava zagonetka u zagonetki. Oito je jedan od onih barravarskih aristokratskih ratnika stare kole, u sukobu s novim birokratima u usponu. Militaristi obje stranke odravali su laan, nelagodan savez koji je kontrolirao i vladinu politiku i oruane snage, ali u biti su bili prirodni neprijatelji. Car je suptilno stabilizirao delikatnu ravnoteu moi izmeu dviju strana, ali bilo je prilino oito da e nakon smrti tog pametnog starca na Barravaru nastupiti razdoblje politikog kanibalizma, a moda i otvorenog graanskog rata, osim ako njegov nasljednik ne pokae vie snage nego to se od njega trenutano oekivalo. Bilo joj je ao to ne zna vie o matrici krvnih veza i moi na Barravaru. Znala je Carevo prezime, Vorbarra, jer je bilo povezano s imenom planeta, ali ostalo joj je uglavnom bilo nepoznanica.
Odsutno je dotaknula mali oamut i postavila si izazovno pitanje: tko je sada zarobljenik, a tko je zarobljiva? Samo, bilo bi gotovo nemogue da se u ovoj divljini sama
brine za Dubauera. Trebale su joj zalihe za njega, a budui daje Vorkosigan pazio da ne otkrije tonu lokaciju njegova sklonita, trebao joj je i Barravarac da je tamo dovede. Osim toga, dala je svoju rije. To to je automatski prihvatio ideju da je njezina rije dovoljna da je obveze pruilo joj je neobian uvid u Vorkosigana; oito je i sam razmiljao na isti nain.
Istono je nebo napokon posivjelo, a zatim je poprimilo boju breskve koja se pak pretopila u zelenkastu pa zlatnu boju, u pastelnoj reprizi sinonjeg spektakularnog zalaska sunca. Vorkosigan se promekoljio i sjeo, i pomogao joj da odvede Dubauera do potoka radi umivanja. Opet su doru-kovali zobenu kau i preljev od plemenitog sira. Vorkosigan ih je ovaj put pomijeao, u slavu varijacije. Cordelia je pokuala s naizmjeninim zalogajima, u nadi da e to poboljati stvar. Nitko nije naglas komentiralo jelovnik.
Vorkosigan ih je poveo prema sjeverozapadu preko pjeane ravnice ciglaste boje. U sunoj seaoni ne bi se bitno razlikovala od pustinje. Sad ju je krasila ivopisna vegetacija, u vidu tek izraslih zelenih i utih biljaka te mnotva razliitog niskog divljeg cvijea. Cordelia je s tugom uoila da ih Dubauer ne primjeuje.
Nakon otprilike tri sata ustrog hoda napravili su prvi predah tog dana, u strmoj stjenovitoj dolini kroz koju je brzala rijeka boje bijele kave. Hodali su du nasipa traei gaz.
"Ona stijena tamo se pomakla", iznenada ree Cordelia.
Vorkosigan izvue dalekozor iz pojasa da moe bolje vidjeti. "U pravu ste."
est gromada boje kave sa lagom koje su isprva izgledale kao stijene na pjeanom sprudu zapravo su bile nis-
ke estonone ivotinje debelih udova koje su uivale u jutarnjem suncu.
"ini se da su u pitanju nekakvi vodozemci. Ba me zanima jesu li mesoderi", ree Vorkosigan.
"Da bar niste tako brzo prekinuli moje istraivanje", poali se Cordelia. "Onda bih vam mogla odgovoriti na sva ta pitanja. Eno jo onih stvorova koji nalikuju na mjehure od sapunice  ma tko bi rekao da mogu narasti tako veliki, a ipak letjeti."
Jato od dvanaestak velikih zrakaa, prozirnih poput vinskih aa i promjera od tridesetak centimetara, doleb-djelo je preko rijeke kao flota izgubljenih balona. Nekoliko ih je dolelujalo do estonoaca i meko se spustilo na njihova lea, prostirui se preko njihovih hrbata poput bizarnih beretki. Cordelia je posudila dalekozor da pogleda.
"Mislite li moda da su kao one ptice sa Zemlje, koje se hrane parazitima na stoci? Oh. Ne, bit e da nisu."
estonoci su se razbudili uz siktanje i zvidanje, svijajui tijela u pretiloj verziji propinjanja, i kliznuli u rijeku. Zrakai, sad obojeni poput vinskih aa ispunjenih bur-gundcem, napuhnuli su se i vinuli u zrak.
"Baloni krvopije?" upita Vorkosigan.
"Izgleda."
"Kakva uasna stvorenja."
Cordelia se zamalo nasmijala njegovu zgranutom izrazu lica. "I sami ste mesoder, pa ih zapravo nemate pravo osuivati."
"Osuivati ne, izbjegavati, da." "S time u se sloiti."
Nastavili su hodati uzvodno, mimo zapjenjenog, neprozirnog vodopada ukastosmee boje. Nakon to su preli otprilike kilometar i pol, doli su do mjesta gdje su se spajala dva pritoka i posrui preli preko najplieg dijela koji
su mogli pronai. Dok su prelazili drugi pritok, Dubauer se poskliznuo kad mu se ispod nogu preokrenuo kamen i pao uz nijemi krik.
Cordelia gaje u gru jae stegnula za ruku i automatski pala s njim, kliznuvi u dublji dio. Potresao ju je uasan strah da e ga struja odnijeti nizvodno, izvan njezina dosega  oni estononi vodozemci, otre stijene  vodopad! Ne obraajui pozornost na vodu koja joj je ispunjavala usta, zgrabila gaje objema rukama. Sad su gotovi  ne.
Neto ju je fiziki izvuklo, uz strahovit protuudar u odnosu na nabujalu rijeku. Vorkosigan je zgrabio stranji dio njezina pojasa i oboje ih vukao prema pliini uz snagu i stil lukog radnika.
Izgubljenog dostojanstva, ali zahvalna, nespretno je ustala i pogurnula zagrcnutog Dubauera uz obalu.
"Hvala", obratila se Vorkosiganu, hvatajui dah.
"to, zar ste mislili da u dopustiti da se utopite?" suho je upitao, izlijevajui vodu iz izama.
Cordelia posramljeno slegne ramenima. "Pa... bar vas ne bismo usporavali."
"Hm." Proistio je grlo, ali nije vie nita rekao. Nali su kamenito mjesto, sjeli, pojeli itarice i preljev te se neko vrijeme suili prije nastavljanja puta.
Iako su preli kilometre i kilometre, inilo se da se pogled na veliku planinu s desne strane praktiki ne mijenja. Vorkosigan se u jednom trenutku zaustavio, izabirui smjer po kriterijima koji su bili poznati samo njemu, i zatim ih poveo zapadnije. Planina je sad bila iza njih, a Sunce im je poelo udarati u oi.
Preli su jo jedan vodotok. Dok su hodali preko ruba rijene doline, Cordelia se gotovo spotaknula preko esto-noca s crvenim krznom koji je nepomino leao u udubini u tlu, savreno se stapajui s okolinom. Bio je to delikat-
no graen stvor, velik poput psa srednjeg rasta. Odlelujao je preko ravnice u nizu gracioznih skokova.
Cordelia se naglo razbudila. "To je jestivo!"
"Oamut, oamut!" vikne Vorkosigan. Hitro mu je utisnula oruje u ruku. Spustio se na koljeno, naciljao i oborio stvora jednim hicem.
"Oh, dobar pogodak!" uzvikne Cordelia ekstatino.
Vorkosigan joj je preko ramena uputio djeaki osmijeh i potrao prema svom plijenu.
"Oh", promrmljala je ona, i sama oamuena uinkom njegova osmijeha. Na djeli sekunde obasjao je njegovo lice kao Sunce. Oh, uini to opet, pomisli ona; zatim je otresla tu misao. Dunost. Dri se dunosti.
Slijedila gaje do mjesta gdje je leala ivotinja. Vorkosigan je izvukao no, pitajui se odakle da pone. Nije mu mogao prerezati grkljan, jer nije imao vrata.
"Mozak mu se nalazi odmah iza oiju. Moda biste mu mogli prerezati modinu poinjui s prvim redom lopatica", predloi Cordelia.
"To e biti dovoljno brzo", sloi se Vorkosigan i poslua je. Stvor je zadrhtao, uzdahnuo i uginuo. "Prerano je da diemo logor, ali ovdje ima vode i naplavljenog drva iz rijeke za vatru. No to znai da nas sutra ekaju dodatni kilometri", upozori je.
Cordelia je mjerkala leinu, razmiljajui o peenom mesu. "To je u redu."
Vorkosigan je podigao leinu na rame i ustao. "Gdje je va potporunik?"
Cordelia se osvrne. Dubaueru nije bilo ni traga. "O, Boe", udahnula je i otrala do mjesta gdje su stajali kad je Vorkosigan ustrijelio njihovu veeru. Dubauera nije bilo. Pribliila se rubu vode.
Dubauer je stajao kraj potoka, ruku oputenih uz bokove, i zurio uvis prazna i zaarana pogleda. Prema njegovu podignutu licu polako se sputao veliki prozirni zra-ka.
"Dubauer, ne!" vrisnula je Cordelia i pojurila niz nasip prema njemu. Vorkosigan ju je prestigao u skoku, a zatim su oboje jurili prema vodi. Zraka se spustio na Dubauerovo lice i poeo prianjati uz kou. Dubauer je uz krik podigao ruke.
Vorkosigan je stigao prvi. Zgrabio je napola mlohavog stvora golom rukom i otrgnuo ga s Dubauerova lica. U Dubauerovu mesu ostalo je desetak tamnih, pipcima slinih privjesaka koji su se rastegnuli i pukli kad je odlijepio stvora od njegova plijena. Vorkosigan je ivotinju bacio na pijesak i zgazio, a Dubauer je pao na tlo i sklupao se na boku. Cordelia mu je pokuala odmaknuft ruke s lica. Isputao je udne, promukle zvukove dok mu se tijelo treslo. Novi napad, pomislila je  no potom je zaprepateno shvatila da su to jecaji.
Poloila mu je glavu u svoje krilo da zaustavi njegovo mahnito njihanje. Mjesta gdje su pipci probili kou u sredini su bila crna, okruena prstenom crvenog tkiva koje je oticalo zabrinjavajue brzo. Jedna rana uz kut oka izgledala je posebno gadno. Iupala je jedan od preostalih pipaka zarivenih u njegovu kou i shvatila da joj je kiselinom opekao prste. Stvor je oito bio posve prekriven takvim otrovom, jer Vorkosigan je kleao s rukom u potoku. Cordelia je hitro izvukla ostale pipke i pozvala Barravarca da joj prie.
"Imate li u priboru za hitnu pomo ita to moe pomoi?"
"Samo antibiotik." Dao joj je tubu i ona je razmazala neto kreme na Dubauerovo lice. To nije bila prava mast za opekline, ali bila je sve to su imali. Vorkosigan je na
trenutak zurio u Dubauera, a zatim je s oklijevanjem pokazao malu, bijelu pilulu.
"Ovo je vrlo jak analgetik. Imam samo etiri. Trebao bi mu pomoi da prebrodi veer."
Cordelia je poloila pilulu na korijen Dubauerova jezika. Oito je bila gorka, jer ju je pokuao ispljunuti, no uspjela ju je uhvatiti i navesti ga daje proguta. Nakon nekoliko minuta podigla ga je na noge i dovela do mjesta koje je Vorkosigan odabrao za logor. Gledalo je na pjeani kanal.
Vorkosigan je u meuvremenu prikupio impresivnu zbirku naplavljenog drva za vatru.
"Kako ete ga potpaliti?" upita Cordelia.
"Kad sam bio mali, morao sam nauiti kako se trenjem pali vatra", prisjeao se Vorkosigan. "Vojna ljetna kola. Nije bilo lako. Trebalo mi je cijelo poslijepodne. Zapravo, kad bolje razmislim, nisam je tako zapalio. Zapalio sam je nakon to sam rastavio komunikator i izvadio njegovu bateriju." Pretraivao je pojas i depove. "Instruktor je bio bijesan. Mislim daje to vjerojatno bio njegov komunikator."
"Nemate kemijskih startera?" upita Cordelia, pokazujui glavom prema pojasu s opremom.
"Pa kad se podrazumijeva da svatko tko eli vatru moe za to upotrijebiti plazmiki luk." Kucnuo je prstima po praznoj futroli. "Imam drugu ideju. Malo je drastina, ali mislim da e upaliti. Bilo bi dobro da sjednete pokraj svog botaniara. Ovo e biti buno."
Izvadio je beskorisnu bateriju za plazmiki luk iz redenika na stranjem dijelu pojasa.
"Oho", ree Cordelia, uzmiui. "Nije li to malo pretjerano? I to ete uiniti s kraterom? Iz zraka e biti vidljiv na kilometre."
"Vi biste radije sjedili i trljali dva tapia? Iako je istina da moram nekako rijeiti problem kratera."
Malo je razmiljao i zatim otrao preko ruba dolinice. Cordelia je sjela pokraj Dubauera, prebacila ruku preko njegovih ramena i uurila se u oekivanju.
Vorkosigan se u trku vratio iz dolinice i bacio se na tlo, kotrljajui se. Prvo su vidjeli jarki plavobijeli bljesak, a potom je uslijedila eksplozija od koje se zemlja zatresla. Uvis se podigao velik stup dima, praine i pare. Kamenii, zemlja i komadii otopljenog pijeska rominjali su posvuda poput kie. Vorkosigan je opet nestao iza ruba doline i ubrzo se vratio nosei pucketavu, zapaljenu baklju.
Cordelia je pola baciti pogled na poinjenu tetu. Vorkosigan je bateriju u kojoj je izazvao kratki spoj postavio stotinjak metara uzvodno, na vanjskom rubu zavoja gdje je brza rjeica skretala prema istoku. Eksplozija je izdubila spektakularan, staklom obrubljen krater irok otprilike petnaest i dubok pet metara. Jo se dimio. Promatrala je kako se rjeica prelijeva preko ruba kratera i ispunjava ga, podiui paru. Za sat vremena izgledat e kao prirodni mrtvi rukavac.
"Nije loe", promrmljala je pohvalno.
Kad se ugljen napokon uario, na tapie su ve natak-nuli kocke tamnocrvenog mesa spremne za rotiljanje.
"Kakvo meso volite?" upita Vorkosigan. "Krvavo? Srednje peeno?"
"Mislim da e biti najbolje da bude dobro peeno", predloi Cordelia. "Nismo uspjeli dovriti prouavanje nametnika."
Vorkosigan se zagledao u svoju kocku s novim skepticizmom. "Ah. Tako", ree slabano.
Temeljito su ispekli meso, sjeli pokraj vatre i kao sretni divljaci zagrizli u meso koje se jo puilo. Jeo je ak i Du-bauer, posluivi se malim komadiima mesa bez iije pomoi. Meso je bilo jakog okusa i ilavo, prepeeno i pomalo gorko, ali nitko nije predloio prilog u obliku zobene kae ili preljeva od plemenitog sira.
Cordelia je bila dirnuta. Vorkosiganovo je maskirno odijelo bilo prljavo, vlano i umrljano osuenom krvlju od komadanja njihove veere. Njezina je odora bila u istom stanju. Imao je trodnevnu bradu, lice mu se u svjetlu vatre presijavalo od estonoeve masti i bazdio je po osuenom znoju. Izuzme li se brada, imala je osjeaj da ni sama ne izgleda bolje. Uope nije sumnjala da ne mirie nita ugodnije od njega. Bila je uznemirujue svjesna njegova miiavog, vrstog, nedvojbeno muevnog tijela  a mislila je daje odavno uspjela potisnuti takve osjeaje. Moda bi bilo bolje da se usredotoi na neto drugo...
"Od svemirskog putnika do piljskog ovjeka u tri dana", razmiljala je naglas. "Kako se samo zavaravamo da je naa civilizacija u nama, a zapravo je u naim stvarima."
Vorkosigan je uz nakrivljen osmijeh pogledao briljivo njegovanog Dubauera. "Rekao bih da vi svoju civilizaciju nosite sa sobom."
Cordelia je porumenjela od nelagode, zahvalna to je svjetlo vatre prikrilo njezinu reakciju. "Samo izvravam svoju dunost."
"Ima ljudi koji svoju dunost doivljavaju elastinije. Ili jeste li bili zaljubljeni u njega?"
"U Dubauera? Zaboga, ne! Nemam obiaj krasti djecu iz kolijevke. No on je bio dobar deko. Voljela bih ga vratiti kui, njegovoj obitelji."
"Imate li vi obitelj?"
"Jasno. Kod kue, na Koloniji Beta, imam mamu i brata. A tata mi je takoer radio u Istraivanjima."
"Je li on bio jedan od onih koji se nikad nisu vratili?"
"Ne, poginuo je u nezgodi na uzletitu za atlove, ni deset kilometara od kue. Vraao se s dopusta i upravo se bio javljao na dunost."
"Moja suut."
"Oh, to se zbilo prije mnogo godina." Nije li ovo malo preosobno, pomislila je. No bolje i to nego da mora izbjegavati vojna pitanja. arko se nadala da se nee pokrenuti tema, recimo, najnovije betanske tehnologije. "A to je s vama? Imate li vi obitelj?" Odjednom se sjetila da je ta fraza obino bila eufemizam za pitanja o branom stanju.
"Otac mije iv. On nosi titulu grofa Vorkosigana. Znate, moja je majka bila napola Betanka", rekao je nakon kratkog oklijevanja.
Cordelia je dola do zakljuka da je vojniki otresiti Vorkosigan impresivan, ali da je Vorkosigan koji nastoji biti ugodan istinski plai. Ipak, radoznalost je bila jaa od poriva da prekine ovaj razgovor. "To je neuobiajeno. Kako se to dogodilo?"
"Moj djed s majine strane bio je carevi Xav Vorbar-ra, diplomat. U mladosti, prije prvog rata s Cetagandom, proveo je neko vrijeme kao veleposlanik na Koloniji Beta. Vjerujem da je moja baka radila u vaem Uredu za inter-stelarnu trgovinu."
"Jeste lije dobro poznavali?"
"Nakon... smrti moje majke i graanskog rata Yurija Vorbarre, nekoliko sam puta kolske praznike proveo u carevievoj kui u prijestolnici. Bio je posvaan s mojim ocem i prije i poslije rata, jer su pripadali razliitim politikim strankama. Xav je u svoje doba bio luonoa libe-
ralnog pokreta, dok je moj otac bio  i jo jest jedan od posljednjih branitelja stare vojnike aristokracije."
"Je li vaa baka bila sretna na Barravaru?" Po Corde-lijinoj slobodnoj procjeni, od Vorkosiganovih kolskih dana vjerojatno je proteklo tridesetak godina.
"Mislim da se nikad nije u potpunosti prilagodila naem drutvu. A naravno, Yurijev rat..." Utihnuo je, zatim je opet progovorio. "Autsajderi  posebno vi Betanci -^-imaju nekakvu udnu ideju da je Barravar monolitan, ali mi smo zapravo duboko podijeljeno drutvo. Moja vlada se neprestano bori s tim oprenim tendencijama."
Vorkosigan se nagnuo da baci jo jedan komad drva na vatru. Iskrice su frcnule uvis kao rijeka sitnih zvijezda koje teku kui, prema nebu. Cordeliju obuzme enja da poleti s njima.
"A kojoj ste stranci vi privreni?" upita, nadajui se da e tako zadrati razgovor u manje uznemirujuim osobnim vodama. "Jeste li na strani svog oca?"
"Dok je iv, jesam. Uvijek sam elio biti vojnik i izbjei stranake podjele. Politika mi je odbojna; za moju obitelj ona obino znai smrt. Ali krajnje je vrijeme da netko pozove na red sve te proklete birokrate i njihove drage pijune. Umiljaju si da donose svijetlu budunost, ali sve vam je to zapravo samo smee koje se slijeva nizbrdo."
"Ako svoje stavove ovako estoko izraavate i kod kue, nije ni udo to je politika potraila vas." Gurnula je vatru tapom, aljui nove iskrice na put u nebo.
Dubauer je, zahvaljujui analgetiku, brzo zaspao, no Cordelia je jo dugo ostala budna, vrtei u glavi njihov uznemirujui razgovor. Ma, zato bi se ona brinula stoje taj Barravarac odluio gurnuti glavu u omu? Nema nikakvog razloga da se ona uplee u to... Ama ba nikakvog. Ozbiljno. ak i ako je oblik njegovih snanih, etvrtastih aka bio utjelovljeni san o moi...
U gluho doba noi prenula se iz sna. Vatra se opet razbuktala jer joj je Vorkosigan dodao neobino velik naramak drva. Sjela je i on joj je priao.
"Dobro da ste budni. Trebam vas." Utisnuo joj je no u ruku. "ini mi se daje ona leina neto privukla. Bacit u je u rijeku. Biste li mogli drati baklju?"
"Naravno." Protegnula se, ustala i odabrala baklju primjerene jaine. Trljajui oi, slijedila ga je do rjeice. Pod treperavim naranastim svjetlom baklje poskakivale su crne sjene zbog kojih je vidljivost bila gotovo manja nego da su se oslonili samo na svjetlost zvijezda. Kad su doli do ruba vode, krajikom oka zamijetila je kretanje. Meu stijenama se ulo topotanje i ve poznato siktanje.
"Ajoj. Malo uzvodnije, na lijevoj strani, nalazi se skupina onih strvinara."
"U redu." Vorkosigan je hitnuo ostatke njihove veere prema sredinjem dijelu rijeke. Potonuli su uz tiho kloko-tanje. Uslijedio je nov, glasan pljusak, definitivno ne odjek prvoga. Aha! pomisli Cordelia  i ti si poskoio, Barravar-e. Razlog pljuska nije bio vidljiv iznad povrine vode, a valove na mjestu pljuska izbrisala je rijena struja. Nizvodno od njih zaulo se jo siktanja i prodoran krik. Vorkosigan je izvukao oamut.
"Pa to je cijelo krdo", nervozno primijeti Cordelia. Stajali su lea uz lea, nastojei pogledima prodrijeti u tminu. Vorkosigan je oamut oslonio na zapee i nakon pomnog ciljanja, ispalio jedan mlaz. Oruje je tiho zazujalo i jedna od tamnih prilika stropotala se na tlo. Njegovi su-druzi radoznalo su ga onjuili i nastavili se pribliavati.
"Volio bih da vam je oruje malo konkretnije." Opet je naciljao i oborio jo dvije ivotinje, ali to nije imalo nikakvog uinka na ostale. Proistio je grlo. "Znate, baterija oamuta je pri kraju."                                         \
"Nee biti dovoljna da ih sve obori, zar ne?"             \
"Ne."
Jedan od strvinara, hrabriji od ostalih, pojurio je naprijed. Vorkosigan je zaurlao i pohrlio mu u susret, zbog ega je stvor nakratko uzmaknuo. Ova prerijska vrsta bila je neto vea od njihovih planinskih roaka i, iako se to inilo nemoguim, jo runija. Bilo je oito da su se i oni kretali u velikim oporima. Dok su se Cordelia i Vorkosigan pokuavali povui prema rubu doline, krug oko njih se stezao.
"Ma k vragu", progovori Vorkosigan. "Ovo je stvarno previe." Iz zraka se sputalo desetak tihih, sablasnih kugli. "Kakav grozan nain da umremo. Pa, bar se moemo potruditi da i oni izginu u to veem broju." Pogledao je prema njoj, inilo se kao da e dodati jo neto, no onda je odmahnuo glavom i pripremio se za juri.
Dok joj je srce divljaki udaralo, Cordelia je pratila pribliavanje zrakaa. Odjednom je imala nevieno genijalnu ideju.
"A, ne", apnula je. "Ovo nije kap koja je prelila au. Ovo je naa flota, koja nas dolazi spasiti. Doite, ljepotani moji", mamila ih je. "Doite mami."
"Jeste li vi poludjeli?" upita Vorkosigan.
"Htjeli ste neto konkretno? Dat u vam neto konkretno. to mislite, to ove stvorove dri u zraku?"
"Nisam razmiljao o tome. Ali naravno, to bi zapravo morao biti..."
"Hidrogen! Kladim se u sve to hoete da ovi slatki mali kemijski instrumenti elektroliziraju vodu. Jeste li primijetili da se stalno motaju oko rijeka i potoka? Da bar imam rukavice."
"Dopustite meni." U mraku obasjanom plamenom bljesnuo je njegov osmijeh. Skoio je uvis, epao zrakaa za vijugave smee pipke i bacio ga na tlo pred najblie strvina-
re. Drei baklju kao to maevalac dri floret, Cordelia je istegnula ruku to je vie mogla. Kad ga je ubola, prvo dvaput, zatim triput, frcnule su iskrice.
Zraka je eksplodirao u zasljepljujuem plamenu koji joj je oprio obrve. Eksploziju je popratio mukao zvuk i nevjerojatan smrad. Preko mrenice joj zaplesae naranasti i zeleni obrisi netom vienog bljeska. Isti je trik ponovila i sa sljedeom Vorkosiganovom rtvom. Vatra je zahvatila krzno jednog strvinara i on je, uz kretanje i sik-tanje, poveo masovno povlaenje. Bakljom je ubola jednog zrakaa u zraku. Zapalio se uz bljesak koji je osvijetlio cijelu rijenu dolinu i svijena lea strvinara u bijegu.
Vorkosigan ju je mahnito tapao po leima; shvatila je da je zapalila vlastitu kosu tek kad je osjetila poznati miris. Uspjelo mu je ugasiti vatru. Ostali zrakai odletjeli su uvis i udaljili se, osim jednog kojeg je Vorkosigan uhvatio i zatoio nagazivi na njegove pipke.
"Ha!" Cordelia je pobjedniki zaplesala oko Vorkosiga-na. Navala adrenalina u njoj je probudila luckastu potrebu za hihotanjem. Duboko je udahnula. "Je li vam ruka dobro?"
"Malo sam je opekao", priznao je. Svukao je koulju i njome zamotao zrakaa koji je pulsirao i zaudarao. "Moe nam poslije zatrebati." Na brzinu je isprao ruku u potoku, a zatim su pohitali u logor. Dubauer je mirno spavao, iako se nekoliko minuta kasnije na rubu svjetlosti pojavio jedan zalutali strvinar i poeo njuiti i siktati. Vorkosigan gaje uz pomo baklje, noa i biranih psovki natjerao u bijeg, iako je cijelo vrijeme aptao, ne elei probuditi pot-porunika.                      #
"Mislim da e biti bolje da preostali dio puta ivimo na suhim obrocima", rekao je kad se vratio.
Cordelia je kimanjem pokazala da se od srca slae s njim.
Kad se pojavilo prvo sivkasto svjetlo zore, probudila je mukarce. Sada je i ona, ba kao Vorkosigan, eljela da to prije stignu u sigurnost sklonita. Zraka kojeg su zatoili u Vorkosiganovoj koulji uginuo je i ispuhao se tijekom noi, pretvorivi se u odbojnu, ljepljivu mrlju. Vorkosigan je morao odvojiti nekoliko minuta da koulju ispere u potoku, ali nije uspio u potpunosti ukloniti smrad i mrlje na njoj. To mu je donijelo neupitnu prednost u disciplini "tko--je-prljaviji", nadmetanju u kojem su njih dvoje bili ozbiljni takmaci. urno su pojeli dosadnu, ali sigurnu zobenu kau i preljev od plemenitog sira i otputili se dalje. Sunce koje se penjalo po nebu tjeralo je njihove duge sjene ispred njih preko cvijeem prekrivene ravnice hraste boje.
Neto prije njihova podnevnog predaha, Vorkosigan je napravio stanku i nestao iza grma zbog fizioloke potrebe. Nekoliko trenutaka kasnije, iza grma je doao niz psovki, a za njima i njihov autor, skaui s noge na nogu i tresui nogavice hlaa. Cordelia mu uputi pogled pun nedune radoznalosti.
"Znate one svijetloute stoce pijeska na koje smo ve nailazili?" upita Vorkosigan, otkopavajui hlae.
"Da..."
"Pazite da ne stanete na njih dok piate."
Cordelia nije uspjela zatomiti hihot. "to ste pronali? Ili bih moda trebala rei, to je pronalo vas?"
Vorkosigan je izvrnuo hlae i poeo uklanjati male okrugle stvorove koji su na sitnim noicama trali izmeu nabora hlaa. Cordelia je uzela jednog i stavila ga na dlan ruke da ga poblie promotri. Jo jedna vrsta zrakaa, s tim daje ova varijanta bila podzemna.
"Joj!" urno gaje pomela s dlana. "Pee, zar ne?" zarei Vorkosigan.
Osjetila je kako joj iz nutrine navire razdragan smijeh. Uspjela je ipak sauvati samokontrolu jer joj je u tom trenutku pogled pao na neto to ju je odmah uozbiljilo.
"Hej, ta ogrebotina ne izgleda ba jako dobro, zar ne?"
Rana na desnoj nozi koju su mu zadala klijeta strvinara one noi kad su pokopali Rosemonta bila je natekla i plaviasta. Od nje su se sve do koljena protezale rune, crvene pruge.
"U redu je", ree on odluno, navlaei hlae oiene od zrakaa.
"Ne izgleda u redu. Dajte da vidim."
"Ionako ovdje ne moete nita poduzeti", pobunio se, ali ipak je pristao na kratak pregled. "Jeste li sad sretni?" sarkastino je upitao i zavrio s odijevanjem.
"Voljela bih da su vai mikrobiolozi bili malo temeljitiji kad su izraivali taj melem", slegne Cordelia ramenima. "Ali u pravu ste. Trenutano se nita ne moe uiniti."
S mukom su nastavili put. Cordelia gaje sad pozornije motrila. S vremena na vrijeme poeo bi tedjeti bolnu nogu, a onda bi primijetio da ga ona gleda i ravnomjernim korakom odluno odmarirao dalje. No do kraja dana se prestao pretvarati i neskriveno je epao. Unato tome, nije ga zaustavio ni zalazak Sunca, ni sumrak, ni rastua tama, sve dok se planina puna kratera prema kojoj su se kretali nije pretvorila u crnu masu na horizontu. Kad je posrnuo u mraku, napokon se predao i odredio odmor. Cordelia je bila zahvalna, jer Dubauer je posve klonuo. Kad se nije naslanjao na nju, pokuavao je lei. Spavali su tono tamo gdje su se zaustavili, na crvenom pjeanom tlu. Vorkosi-gan je upalio hladnu svjetiljku i preuzeo svoju uobiajenu strau. Cordelia je leala na zemlji i promatrala kako nedostine zvijezde klize nebom iznad njih.
Vorkosigan je zamolio da ga probudi prije zore, ali pustila gaje da spava dok se nije sasvim razdanilo. Nije joj se svialo kako izgleda. Bio je naizmjenino blijed i grozniav, a disanje mu je bilo plitko i ubrzano.
"Kako bi bilo da popijete jedan od onih svojih analgetika?" predloila mu je kad je ustao. inilo se da se vie gotovo ne moe osloniti na ozlijeenu nogu, koja je k tome bila znatno nateknutija nego prije.
"Ne jo. Moram ih nekoliko sauvati za cilj." Odrezao si je dug tap, a zatim su sve troje krenuli u novu dnevnu utrku s vlastitim sjenama.
"Koliko jo imamo do cilja?" upita Cordelia.
"Po mojoj procjeni, dan, dan i pol, ovisno o naem tempu." Napravio je grimasu. "Ne brinite se. Neete me morati nositi. Ja sam jedan od fiziki najspremnijih ljudi na mom brodu." Nastavio je epesati. "Meu onima koji su preli etrdesetu."
"A koliko na vaem brodu ima ljudi koji su preli etrdesetu?"
"etvorica." Cordelia frkne.
"Osim toga, ako se pokae nunim, u priboru za prvu pomo imam stimulans od kojeg bi i le oivio. Ali i to elim sauvati za kraj."
"Kakve sve probleme oekujete?"
"Ovisi o tome tko e uti moj poziv. Znam da Radnov  moj politiki asnik  ima bar dva agenta u odjeljku za veze." Napuio je usnice, opet je procjenjujui pogledom. "Vidite, mislim da to nije bila opa pobuna. Mislim da su Radnov i jo nekolicina drugih impulzivno odluili pokuati s atentatom. Mislili su da e moi iskoristiti Betance da me se rijee a da pritom ne skrenu pozornost na sebe.
Ako sam u pravu, svi na brodu vjeruju da sam mrtav. Svi osim jednoga."
"Kojega?"
"To bih i ja volio znati. Jednoga koji me udario po glavi i sakrio u gustiu, umjesto da mi prereze vrat i baci me u najbliu jamu. ini se da porunik Radnov ima izdajnika u svojoj grupi. A opet  da mije taj izdajnik odan, jednostavno bi obavijestio Gottvana, mog prvog asnika, koji bi dosad sigurno ve na planet poslao lojalnu patrolu da me pokupi. Dakle, tko je od mojih ljudi tako smuen da je istovremeno izdao obje strane? Ili sam neto propus-' tio?"
"Moda svi jo uvijek ganjaju moj brod", pripomene Cordelia.
"A gdje je va brod?"
Po Cordelijinoj procjeni, iskrenost joj vie ne bi smjela predstavljati opasnost. "Ve je daleko odmakao na svom putu prema Koloniji Beta."
"Osim ako su ih uhvatili."
"Ne. Kad sam razgovarala s njima, ve su bili izvan vaeg dometa. Moj brod moda nema vatrenu mo, ali neusporedivo je bri od vae ratne krstarice."
"Hm. Dobro, to je mogue."
Ne zvui iznenaeno, primijetila je Cordelia. Kladim se da bi nai protuobavjetajci dobili greve u debelom crijevu da vide izvjetaje koje Vorkosigan prima o nama. "Do koje e toke nastaviti potjeru?"
"To ovisi o Gottyanu. Ako zakljui da ih nikako ne moe stii, vratit e se na predstrani poloaj. Ako vjeruje da ih moe stii, nedvojbeno e dati sve od sebe."
"Zato?"
Pogledao ju je iskosa. "O tome ne mogu razgovarati."
"Ne vidim zato ne. Ne idem nikamo osim u barravar-ski zatvor, zasad. udno kako se nai standardi mijenjaju. Nakon ovolikog pjeaenja, zatvorska elija izgledat e mi kao zemlja meda i mlijeka."
"Nastojat u da ne doe do toga", nasmijeio se.
Uznemiravale su je njegove oi i njegov osmijeh. Mogla se nositi s njegovom otresitou, i bila je dovoljno drska da mu uzvrati istom mjerom, titei se kao da je maevalac. Ali kad je bio ljubazan, osjeala se kao da se mauje s morem, i njezini udarci postajali su slabi i bezvoljni. Ustuknula je pred njegovim osmijehom, a njemu se lice snudilo. Potom je opet postalo zatvoreno i ozbiljno.
TREE POGLAVLJE
Nakon doruka neko su vrijeme hodali u tiini. Vorko-sigan ju je prvi prekinuo. Groznica kao daje nagrizla njegovu poetnu mrzovolju.
"Razgovarajte sa mnom. Skrenut e mi misli s noge." "O emu?" "Bilo emu."
Razmislila je, hodajui. "Je li zapovijedanje ratnim brodorru)sjetno drugaije od zapovijedanja obinim brodovima?"
Razmotrio je pitanje. "Razlika nije u brodu. Nego u ljudima. Voditi ljude velikim dijelom znai imati mo nad njihovom matom, a to je najizraenije upravo u borbi. I najhrabriji ovjek, ako je sam, nije nita vie od naoruanog luaka. Prava snaga lei u sposobnosti da druge navedete da obave va posao. Ne smatrate li daje to tako ak i u flotama Kolonije Beta?"
Cordelia se nasmijei. "Zapravo, mislim da je to kod nas jo izraenije. Da situacija ikad doe do toke u kojoj mo moram demonstrirati silom, to bi znailo da sam je ve izgubila. Drai mi je suptilan pristup. Tada je prednost na mojoj strani, jer sam s vremenom otkrila da uvijek mogu ostati pribrana, da to tako nazovem, bar malo due od ostalih." Obazrela se po proljetnoj pustinji. "Vje-
rujem daje civilizacija izmiljena za dobrobit ena, svakako majki. Ne mogu zamisliti kako su se moje piljske pretki-nje brinule za svoje obitelji u tako primitivnim uvjetima."
"Nagaam da su radile u grupama", ree Vorkosigan. "Kladim se da biste vi to mogli, da ste se rodili u tim vremenima. Imate onu vrstu sposobnosti koja je potrebna majkama ratnika."
Cordelia se upita da li je to Vorkosigan zadirkuje. Ve je stekla dojam da ima crtu suhog smisla za humor. "Sauvaj Boe! Uloiti osamnaest ili dvadeset godina svog ivota u sinove samo zato da vam ih oduzme vlada i protrati njihove ivote silei ih da iste smee iza neije neuspjele politike  ne, hvala."
"Nisam to nikad tako doivljavao", prizna Vorkosigan. Neko je vrijeme utio, ukoeno hodajui uz pomo tapa. "to ako se dobrovoljno prijave? Zar vai ljudi ne osjeaju ponos kad slue domovini?"
"Noblesse oblige?" Sad je ona bila tiha, i pomalo posramljena. "Pretpostavljam da bi bilo drugaije da se dobrovoljno prijave. S druge strane, ja nemam djece pa se, na svu sreu, neu morati suoavati s takvim odlukama."
"Je li vam drago, ili ao?"
"Zbog djece?" Preletjela je oima njegovo lice. inilo se da nije svjestan kako je pogodio ravno u bolnu toku. "Jednostavno se nisam nala u takvoj situaciji."
Nit njihova razgovora bila je prekinuta dok su prelazili kameniti predio pun nenadanih rascjepa to su im se otvarali ispod nogu. Sva njezina pozornost bila je usredotoena na prilino kompliciran uspon i nastojanja da Du-bauera to sigurnije provede preko nezgodnog terena. Kad su dospjeli na drugu stranu, preutno su napravili predah i sjeli, iscrpljeno se naslanjajui na stijenu. Vorkosigan je zavrnuo nogavicu i razvezao izmu da pogleda gnojnu ranu koja je tako ugrozila njegovu sposobnost kretanja.
"ini mi se da se razumijete u medicinsku pomo. Mislite li da bi pomoglo da otvorim i dreniram ranu?" upitao je Cordeliju.
"Ne znam. Bojim se da bije svako petljanje po njoj moglo uiniti jo prljavijom." Nagaala je da ga rana sigurno mui znatno vie nego prije, im ju je spomenuo. Kad je popio jo pola analgetika iz svoje dragocjene i oskudne zalihe, znala je da je u pravu.
Krenuli su dalje, a Vorkosigan je opet poeo govoriti. Ispriao joj je nekoliko podrugljivih anegdota iz kadetskih dana i opisao svog oca. Osim stoje svojedobno bio general na elu kopnenih snaga Barravara, bio je suvremenik i prijatelj lukavog starca koji je trenutano nosio naslov Cara. Cordelia je u njegovim rijeima vidjela blijedu, udaljenu sliku hladnog oca kojeg njegov mladi sin nikad nije u potpunosti zadovoljio, ma koliko se trudio, ali s kojim ga je povezivala crta snane odanosti. Ona je pak opisala svoju majku, racionalnu zdravstvenu strunjakinju koja nije eljela otii u mirovinu, i brata, koji je nedavno kupio dozvolu za drugo dijete.
"Pamtite li svoju majku?" upita Cordelia. "Ako sam dobro shvatila, umrla je kad ste bili vrlo mali. Nesrea, kao moj otac?"
"Nikakva nesrea. Politika." Lice mu je poprimilo ozbiljan i rezerviran izraz. "Zar niste uli za pokolj Yurija Vorbarre?"
"Ja... ne znam puno o Barravaru."
"Ah. Pa, car Yuri je u kasnijim danima svog ludila postao krajnje paranoian glede svojih roaka. Paranoja je naposljetku postala stvarnost. U jednoj noi je aktivirao sve svoje odrede smrti. Odred koji je poslao na carevia Xava nije se uspio probiti mimo njegovih ljudi. A iz nekog tajanstvenog razloga nije nikoga poslao na mog oca, vjerojatno zato to nije bio potomak Cara Dorce Vorbarre. Ne
mogu ni zamisliti to je stari Yuri mislio kad je dao ubiti moju majku, dok mi je oca ostavio na ivotu. U graanskom ratu koji je uslijedio, moj otac je sve svoje snage stavio na raspolaganje Ezaru Vorbarri."
"Oh." Grlo joj je bilo suho i nateklo od pranog posli-jepodneva. U Vorkosiganu je pak osjetila neku probuenu hladnou, pa joj je sloj znoja na njegovu elu najednom djelovao kao posljedica kondenzacije.
"Neto me muilo... Ranije ste govorili o neobinim stvarima koje ljudi ine u panici i onda sam se sjetio. Nisam na to pomislio godinama. Kad su Yurijevi ljudi provalili vrata..."
"Boe moj, niste valjda i vi bili tamo?"
"O, da. I ja sam, dakako, bio na listi za odstrel. Svaki je ubojica dobio specifinu metu. Onaj koji je trebao ubiti moju majku  epao sam no, no za maslac pokraj svog tanjura, i napao ga njime. Ali tono ispred mene, na stolu, nalazio se dobar no za rezanje mesa. Da sam bar zgrabio taj no... ovako je moj napad imao isti rezultat kao da sam ga udario licom. Jednostavno me podigao i bacio preko sobe..."
"Koliko vam je bilo godina?"
"Jedanaest. Bio sam malen za svoju dob. Uvijek sam bio malen za svoju dob. Stjerao ju je u kut u najdaljem dijelu sobe. Ispalio je..." Zubima je uvukao donju usnicu i zagrizao. Malo je nedostajalo da pone krvariti. "udno koliko vam se pojedinosti vrati kad priate o neemu. Mislio sam da sam zaboravio vie toga."
Pogledao je njezino blijedo lice i odjednom se skruio. "Samo vas uzrujavam svojim brbljanjem. ao mije. Sve se to dogodilo tako davno. Ne znam zato toliko priam."
Ja znam, pomisli Cordelia. Bio je blijed, a unato vruini, vie se nije znojio. Zakopao je gornji dio koulje, ali
nije se inilo da je toga posve svjestan. Hladno mu je, pomisli ona; groznica raste. Koliko e rasti? A tko zna kakve sve nuspojave imaju te puste pilule koje je popio. Ovo bi moglo postati jako gadno.
Neki neobjanjivi nagon naveo ju je da kae: "Ali razumijem to hoete rei kad govorite o pamenju. Prvo smo vidjeli kako atl juri uvis, brz poput metka, kao i obino, a moj je brat mahao, to je bilo glupo, jer nas tata ionako nije mogao vidjeti  a onda se nebom razlila ta mrlja svjetlosti, kao drugo sunce, i za njom vatrena kia. I taj glupi osjeaj potpunog uvida. ekate da vas obuzme ok i prui vam predah  ali ok ne dolazi. A onda gubitak vida. Ne crnilo, nego nekakav srebrnastoljubiasti sjaj koji traje danima. Tek sam se ovog trenutka sjetila da sam oslijepjela."
Zurio je u nju. "To je tono to... no, to sam htio rei  ispalio joj je soninu granatu u trbuh. Nakon toga dosta dugo nisam mogao nita uti. Kao da su iz opsega koji uje ljudsko uho nestali svi zvukovi. Totalan um, ali za razliku od tiine, posve lien smisla."
"Da..." Kako je to udno, on zna tono kako sam se osjeala  samo to on to bolje opisuje...
"Rekao bih daje to bio dan kad sam odluio da u biti vojnik. Mislim zapravo, ne na parade i odore i sjaj, nego na logistiku, prednost u napadu, brzinu i iznenaenje  mo. Da u biti pripremljeniji, jai, ilaviji, bri, gadniji kukin sin od bilo koga tko se pojavi na tim vratima. Moje prvo borbeno iskustvo. Nije ba bilo jako uspjeno."
Sad je ve drhtao. Dodue, drhtala je i ona. Jo nisu prestali hodati, pa je Cordelia pokuala promijeniti temu.
"Nikad nisam bila u borbi. Kakvo je to iskustvo?"
Zamiljeno je zastao. Opet me procjenjuje, pomisli Cordelia. I znoji se, valjda mu se groznica povlai, bar zasad, hvala bogu.
"Sa sigurne udaljenosti, u svemiru, imate iluziju iste i velianstvene bitke. Djeluje gotovo apstraktno. Kao daje rije o simulaciji, ili o igri. Stvarnost u tu iluziju prodire samo ako vam pogode brod." Zagledao se u tlo pred sobom, kao da mora paljivo odabrati put, iako je sve bilo vrlo ravno. "Ubojstvo  ubojstvo je drugaije. Tog dana na Komarru, kad sam ubio svog politikog asnika... bio sam ljui nego onda kad sam... nego jednog drugog dana. Ali kad ste tako blizu, kad osjeate kako vam iz ruku klizi neiji ivot, kad vidite to prazno truplo u kojem vie nitko ne stanuje, tada na licu svoje rtve vidite i vlastitu smrt. A opet, on je okaljao moju ast."
"Nisam ba sigurna da to razumijem."
"Da. ini mi se da vas bijes ini snanijom, a ne slabijom, kao mene. Volio bih da mogu shvatiti kako vam to polazi za rukom."
I opet joj je uputio jedan od tih svojih udnih, nemoguih komplimenata. Utihnula je, gledajui u stopala, u planinu pred njima, u nebo, svuda osim u njegovo neitljivo lice. Tako je ona prva primijetila kako u svjetlu zalazeeg sunca treperi kondenzacijski trag.
"Hej, izgleda li vam ono gore kao atl?"
"Izgleda. Promotrimo situaciju iz sjene onog velikog grma", pokae Vorkosigan.
"Zar ne elite privui njihovu pozornost?"
"Ne." Na njezin upitni pogled, izvrnuo je dlan prema gore. "Moji najbolji prijatelji i najsmrtonosniji neprijatelji nose istu odoru. elio bih da to manje ljudi zna da sam ovdje."
Zaue dalek urlik motora atla koji je zamaknuo iza sivozelene, umovite planine na zapadu.
"ini se da idu prema sklonitu", primijeti Vorkosi-gan. "To komplicira stvari." Stisnuo je usnice. "Pitam se to e tamo. Zar je Gottvan pronaao zapeaeni nalog?"
"Pa valjda je naslijedio sve vae naloge."
"Da, ali ja nisam uvao dokumente na uobiajenom mjestu, jer nisam htio da Vijee ministara ima uvid u sve moje poslove. Sumnjam daje Korabik Gottvan uspio pronai ono to je izbjeglo Radnovu. Radnov je domiljat pijun."
"Je li Radnov visoki mukarac irokih ramena i mravog, otrog lica?"
"Ne, to zvui kao narednik Bothari. Gdje ste ga vi vidjeli?"
"On je pogodio Dubauera u umi pokraj one udoline."
"Ma nemojte?" Vorkosiganu se zacaklie oi. Nasmijeio se kao vuk. "Sad je tota jasnije."
"Meni nije", potakne ga Cordelia.
"Narednik Bothari vrlo je neobian ovjek. Prolog sam ga mjeseca morao dosta strogo kazniti."
"Dovoljno strogo da postane kandidat za Radnovljevu urotu?"
"Kladim se da je Radnov tako mislio. Nisam siguran da vam mogu objasniti Botharija. Nitko ga drugi ne shvaa. On je vrhunski vojnik za kopnene ratove. Mene mrzi iz dna due, da se posluim betanskom frazom. On me voli mrziti iz dna due. To je iz nekog razloga neophodno za njegov ego."
"Bi li vam pucao u lea?"
"Nikad. Udario u lice, to da. U stvari, i kaznio sam ga zato to me odalamio." Vorkosigan zamiljeno protrlja bradu. "Ali ako ga naoruam do zuba i povedem u bitku, to je savreno sigurno."
"Zvui kao totalni luak."
"udno, to su mnogi rekli. Menije simpatian."
"A Betancima predbacujete da su cirkusanti."
Vorkosigan slegne ramenima kao da ga to zabavlja. "Pa, meni je korisno imati nekoga s kime mogu trenirati i tko me ne tedi. Ako treniram borbu prsa o prsa s Bo-tharijem i preivim, to znai da sam u kondiciji. No to je strana naeg odnosa koju elim ograniiti na vjebaonicu. Tono mogu zamisliti kako je Radnov doao na pogrenu ideju da bi mogao ukljuiti Botharija u urotu a da pritom nije provjerio Botharijeve politike stavove. Bothari se ponaa ba kao tip kojem biste uvalili prljav posao  boga mu, kladim se daje Radnov upravo to i uinio! Dobri stari Bothari."
Cordelia pogleda Dubauera, koji je bezizraajno stajao pokraj nje. "Bojim se da ne mogu dijeliti vae oduevljenje. Zamalo me ubio."
"Neu se pretvarati daje rije o moralnom ili intelektualnom divu. On je vrlo kompleksan ovjek s vrlo ogranienim sposobnostima izraavanja, koji je proao kroz neka vrlo runa iskustva. Ali astan je, na jedan svoj uvrnuti nain."
Tlo se gotovo neprimjetno uzdizalo to su se vie bliili podnoju planine. Promjena je bila vidljiva i po postupnoj pojavi vegetacije. Rijetke ume navodnjavalo je mnotvo potoia iz skrivenih izvora planine. Kad su doli do podnoja prasne unjaste formacije zelene boje, koja se uzdizala tisuu petsto metara iznad pitomijih obronaka, skrenuli su na jug.
Cordelia je vodila Dubauera, koji je posrtao, i valjda tisuiti put u sebi proklinjala oruje kojim se sluio Vorkosigan. Kad je potporunik pao i rasjekao elo, njezina tuga i razdraenost buknule su u rijei.
"Zato ne upotrebljavate civilizirano oruje? Prije bih dala disruptor impanzi nego Barravarcu. Nepromiljeni nasilnici." Dubauer je oamueno sjeo. Obrisala mu je krv prljavim rupiem i pridruila mu se.
Vorkosigan se nespretno spustio na tlo pokraj njih i ispruio bolesnu nogu, utke prihvaajui predah. Zagledao se u njezino napeto, nesretno lice i ozbiljno joj odgovorio.
"Ja sam u takvim situacijama alergian na oamute", poe polako. "Nitko nee oklijevati da vas napadne, a ako ima dovoljno protivnika uvijek vam ga na kraju mogu oteti. Vidio sam kako ljudi ginu jer su se pouzdali u oamute, a preivjeli bi bez problema da su imali disruptor ili plazmiki luk. Disruptor ima istinski autoritet."
"S druge strane, nitko ne oklijeva pucati iz oamuta", znaajno e Cordelia. "I oamut ostavlja prostora za pogreku."
"to, zar biste vi oklijevali pucati iz disruptora?"
"Da. Bolje mije da ga uope nemam."
"Ah."
Dok je razmiljala o njegovim rijeima, radoznalost ju je navela da upita: "Kako su ga uspjeli ubiti oamutom, tog ovjeka kojeg ste vidjeli?"
"Nisu ga ubili oamutom. Nakon to su mu oduzeli oamut, nasmrt su ga pretukli."
"Oh." Cordelia osjeti stezanje u elucu. "Nadam se da to nije... nije bio neki va prijatelj."
"Zapravo jest. Dijelio je vae stavove o oruju. Meku-ac." Namrteno se zagledao u daljinu.
Nevoljko su ustali i nastavili naporni put kroz umu. Barravarac joj je isprva pokuao vie pomoi s Dubaue-rom, ali potporunik mu se nije elio pribliiti. to zbog Dubauerova otpora, to zbog Vorkosiganove bolesne noge, pokuaj je neslavno propao.
Nakon toga Vorkosigan se povukao u sebe i postao ut-ljiviji. inilo se da mu je za svaki novi korak potrebna apsolutna koncentracija. Zabrinjavalo ju je i to to sije poeo mrmljati u bradu. Cordeliji se pred oima pojavila neugodna vizija u kojoj se Vorkosigan rui u nesvijest i upada u grozniavi delirij, a nije imala nimalo vjere u svoju sposobnost da sama pronae lojalnog lana njegove posade i stupi u kontakt s njim. Bilo je oito da bi ih pogrena procjena mogla stajati ivota. Iako nije mogla rei da joj svi Barravarci izgledaju jednako, nije mogla ne prisjetiti se stare zagonetke koja poinje reenicom "Svi Kreani lau".
Pred sumrak su, krivudajui kroz predio gue ume, iznenada izbili na proplanak zapanjujue ljepote. Preko crnih stijena koje su svjetlucale poput opsidijana pjenuavo se sputao vodopad, nalik na valovitu ipku proetu svjetlom. Trava uz rub potoka kupala se u zlatastim, napola prozirnim zrakama sunca. Obrubljen visokim, tam-nozelenim, sjenovitim stablima, proplanak se doimao poput dragulja.
Vorkosigan se naslonio na tap i neko vrijeme upijao prizor. Cordelia pomisli kako nikad nije vidjela umornije ljudsko bie. Dodue, nije imala zrcalo.
"Ostalo nam je jo petnaestak kilometara hoda", ree on. "Ne elim se sklonitu pribliiti u tami. Noas emo ostati ovdje, odmoriti se i ujutro nastaviti dalje."
Klonuli su na meku travu i u tiini promatrali velianstven, plameni zalazak sunca, kao stari brani par koji je preumoran da ustane i iskljui prizor. Nestajanje danjeg svjetla naposljetku ih je natjeralo na akciju. U potoku su oprali ruke i umili lica, a Vorkosigan im je napokon ponudio barravarske suhe obroke. ak ni etiri dana zobene kae i preljeva od plemenitog sira nisu uspjela ublaiti razoaranje zbog njihova okusa.
"Jeste li sigurni da ovo nisu instant-izme?" alosno upita Cordelia, jer po boji, okusu i mirisu izrazito su podsjeali naunljevenu kou za cipele oblikovanu u tanke kolaie.
Vorkosigan se ironino nasmijao. "Organskog su podrijetla, hranjivi su i rok trajanja im se mjeri u godinama  u stvari, vjerojatno ve imaju podui ivotni vijek."
Cordelia se nasmijei, vaui jedan suhi i ilavi zalogaj. Dubauer je jeo iz njezine ruke  inae je pokuavao ispljunuti kolaie  a poslije gaje umila i polegla na spavanje. Tog dana nije imao nijedan napad, pa se nadala da to znai da se bar djelomino oporavlja.
Zemlja je jo zraila ugodnom toplinom upijenom tijekom vrueg dana, a u tiini se ulo blago rominjanje potoka. Poeljela je da moe zaspati na stotinu godina, kao zaarana princeza. Umjesto toga je ustala i izjavila da preuzima prvu strau.
"Mislim daje bolje da noas vie spavate", ree Vorko-siganu. "Ja sam imala krau strau u dvije od tri noi. Sad ste vi na redu."
"Nema potrebe..." poe on.
"Ako vi ne preivite, neu preivjeti ni ja", rekla je bez uvijanja. "Ni on." Odsjenim je pokretom palca pokazala prema spokojnom Dubaueru. "Namjeravam se pobrinuti za to da preivite sutranji dan."
Vorkosigan je popio jo pola analgetika i legao na istom mjestu gdje je sjedio, prihvaajui njezin argument. No nemir ga nije naputao, a san ga nije htio, pa je tako poeo pratiti Cordelijin hod kroz tamu. Oi su mu imale grozniav sjaj. Kad je obila proplanak i prekrtenih nogu sjela na tlo do njega, podigao se na lakat.
"Ja..." poe on, i utihne. "Niste ono to bih oekivao od ene s asnikim inom."
"Stvarno? Pa, ni vi niste ono to sam ja oekivala od barravarskog asnika. Dakle, oboje smo zbunjeni." Znatieljno je dodala: "to ste oekivali?"
"Nisam... nisam siguran. Profesionalniji ste od bilo kojeg asnika s kojim sam dosada radio, a pritom nijednom niste pokuali imitirati mukarce. To je izvanredno."
"Ja ni po emu nisam izvanredna", pobuni se ona. "Onda je Kolonija Beta vrlo neobino mjesto."
"To je jednostavno dom. Nita posebno. Ima groznu klimu."
"uo sam." Podigao je jednu granicu i njome povlaio male brazde u tlu dok nije pukla. "Na Koloniji Beta nema dogovorenih brakova, zar ne?"
Zaprepateno gaje pogledala. "Naravno da ne! Kakav bizaran koncept. Zvui gotovo kao krenje graanskih prava. Zaboga  ne elite mi valjda rei da ih na Barrava-ru ima?"
"U mojoj kasti, gotovo uvijek." "Zar se nitko ne buni?"
"Nisu to prisilni brakovi. Dogovoreni su, obino ih dogovaraju roditelji. To  ini se da funkcionira. Za mnoge ljude."
"Pa, valjda je i to mogue."
"Kako, ah  kako se to dogovara kod vas? Sigurno mora biti dosta nezgodno bez branih posrednika. Mislim, odbiti nekoga licem u lice."
"Ne znam. To je neto oko ega se ljubavnici dogovaraju nakon to se poznaju ve neko vrijeme, obino onda kad treba zatraiti dozvolu za dijete. Ta ugovorna stvar o kojoj vi govorite mora biti kao da stupate u brak s totalnim strancem. Normalno da to stvara nelagodu."
"Hm." Pronaao je novu granicu. "U barravarsko Vrijeme izolacije smatralo se da mukarac koji enu iz vojnike kaste uzme za ljubavnicu krade njezinu ast, a obiaj je nalagao da za to umre smru koja je namijenjena lopovima. Siguran sam da se taj obiaj vie krio nego provodio, iako predstavlja omiljenu temu drama. Danas nismo ni tarjjo ni amo. Stari su obiaji mrtvi, a mi uporno iskuavamo nove, kao odjeu koja nam nije po mjeri. Teko je danas znati stoje ispravno." Na trenutak je stao, a zatim dometne: "to ste vi oekivali?"
"Od Barravarca? Ne znam. Mislim neko zlodjelo. Nisam ba bila presretna to ste me zarobili."
Oborio je pogled. "Ja... vidio sam takve stvari, to o emu govorite, naravno. Ne mogu porei da se ne dogaaju. To vam je kao kad mata oboli, kad zaraza prelazi s ovjeka na ovjeka. Najgore je kad ide od vrha prema dnu. Loa je za disciplinu, loa je za moral... najvie od svega mrzim kako utjee na mlae asnike, kad tu bolest pronau u ljudima koji bi im trebali biti uzor. Oni nemaju prikupljeno iskustvo koje bi im pomoglo da se suprotstave takvim stvarima u vlastitom umu, ili da uoe kad neki ovjek krade autoritet Cara da zamaskira vlastite apetite. I tako ih zahvati pokvarenost prije nego to su uope shvatili to se zbiva." Njegov glas u mraku bio je pun estine.
"Zapravo, osobno sam o tome razmiljala jedino iz perspektive zarobljenice. Ako sam dobro shvatila, mogla sam i loije proi."
"Oni su olo oruanih snaga. Ali morate mi vjerovati, nema ih mnogo. Iako ne mogu podnijeti ni one koji se pretvaraju da ne vide to se zbiva, a takvih je znatno vie... No nemojte se zavaravati. Toj se bolesti nije lako oduprijeti. Ali mene se ne morate bojati. To vam obeavam."
"Ja... ve sam to shvatila."                           /
Neko su vrijeme sjedili u tiini. Iz skrivenih mjesta is-puzala je no i uklonila posljednje tragove tirkiza s neba. Vodopad je pod svjetlou zvijezda poprimio boju bisera. Mislila je daje zaspao, no on se promekoljio i opet progovorio. Izuzmu li se kratki bljeskovi bjeloonica i zubi, lice mu se jedva naziralo.
"Vai mi obiaju djeluju tako slobodno, tako smireno. Bezazleno poput suneve svjetlosti. Nema tuge, nema boli ili neopozivih pogreaka. Nema mladia koji zloincima postaju iz straha. Nema glupe ljubomore. Nikad se ne gubi ast."
"To je iluzija. Jo uvijek moete izgubiti ast, samo to se to ne dogaa preko noi. Naprotiv, taj proces moe potrajati godinama, dok ast nestaje djeli po djeli." Zastala je, u toj prijateljskoj tami. "Poznavala sam svojevremeno jednu enu  svoju dobru prijateljicu. U Istraivanjima. Bila je prilino... nevjesta u drutvu. inilo se da svi oko nje pronalaze svoje savrene partnere, i to je bivala starija, to ju je vie hvatala panika da e ostati u zapeku. Upravo je bilo patetino koliko je strahovala od toga.
Napokon je stupila u vezu s mukarcem koji je imao nevjerojatan dar za pretvaranje zlata u olovo. U njegovoj prisutnosti nije mogla koristiti rijei poput ljubavi, ili povjerenja, ili asti a da to ne nadahne neku domiljatu rugalicu. Pornografija je bila doputena; poezija, nikad.
Dogodilo se da su oboje imali isti in kad se otvorilo mjesto za kapetana njihova broda. Ona se krvavo namuila da zaradi zapovjedniki poloaj, naradila se  no, sigurna sam da znate kako je to. Zapovjednikih mjesta nikad nema dovoljno i svi ih ele. Njezin ju je ljubavnik nagovorio, djelomino uz pomo obeanja za koje se poslije ispostavilo daje bilo la  konkretno, obeao joj je djecu  da odstupi u njegovu korist. I on je postao zapovjednik. Kakav strateg. Veza je uskoro pukla. Posve se sasuila.
Poslije toga nije imala eludac za novog ljubavnika. Dakle vidite, moda vai stari Barravarci nisu ba toliko grijeili. Nevjesti... trebaju pravila, za svoju zatitu."
Vodopad je aputao u tiini. "Ja... ja sam svojedobno poznavao jednog mukarca", dopre njegov glas iz tame. "Kad mu je bilo dvadeset godina oenio se osamnaestogodinjom djevojkom visoka roda. Brak je bio dogovoren, dakako, no on je bio vrlo sretan zbog toga.
Veinu je vremena bio odsutan, na dunosti. Ona se nala u prijestolnici, sama, slobodna, bogata, i to u drutvu ljudi  ne posve podmuklih, no starijih od nje. Bogati paraziti, njihovi paraziti, troitelji drugih ljudi. Mnogi su joj udvarali i to joj je udarilo u glavu. Iako mislim da joj nije udarilo u srce. Imala je ljubavnike, kao i ostali ljudi oko nje. Kad danas razmiljam o tome, sumnjam daje za njih osjeala ita vie od tatine i osvajakog ponosa, no u to vrijeme... On je u glavi izgradio lanu sliku o njoj i kad se ta slika iznenada rasprsnula... Taj je mladi imao vrlo naglu ud. Bilo je to njegovo posebno prokletstvo. Odluio je da e njezine ljubavnike izazvati na dvoboj.
Na uzici je imala dvojicu, ili oni nju, ne mogu rei to je tonije. Njega nije bilo briga tko e preivjeti, hoe li ga uhititi. Razumijete, on si je umislio da je ostao bez asti. Sa svakim je ljubavnikom dogovorio susret na pustom mjestu, u razmaku od pola sata."
utio je dugo vremena. Cordeliaje ekala, jedva diui, ne znajui bi li ga potaknula da nastavi ili ne. Na kraju je progovorio, no glas mu je bio bezizraajniji, a govor uur-baniji.
"Prvi je bio tvrdoglavi mladi aristokrat, kao i on, i on je igru odigrao po pravilima. Znao je kako se sluiti dvama maevima, borio se sa arom i gotovo me... gotovo je ubio mog prijatelja. Posljednje to je rekao bilo je da je uvijek
elio da ga ubije ljubomorni mu, ali tek kad navri osamdeset godina."
U ovoj toki u prii, njegova pogreka nije nimalo iznenadila Cordeliju i ona se upitala je li i njezina pria bila tako prozirna. Imala je osjeaj daje odgovor potvrdan.
"Drugi je bio ministar na visokom poloaju u vladi, stariji mukarac. Nije se elio boriti, iako ga je moj prijatelj nekoliko puta oborio i zatim mu pomogao da se digne. Nakon  nakon onoga prvoga, koji je umro s vicom na usnama, jedva je to mogao podnijeti. Naposljetku ga je jednostavno ubio dok je ovaj preklinjao za milost i ostavio ga tamo.
Otiao je u enin stan da joj kae to je uinio i vratio se na brod da eka uhienje. Sve se to dogodilo u istom poslijepodnevu. Bila je bijesna, puna ranjenog ponosa  sama bi izala na dvoboj s njim, samo daje mogla  i poinila je samoubojstvo. Ustrijelila se u glavu, njegovim slubenim plazmikim lukom. Ne bih nikad pomislio da to moe biti ensko oruje. Otrov, ili rezanje ila, ili neto. Ali ona je bila prava Vorkinja. Luk joj je posve spalio lice. A nitko nije imao ljepe lice od nje...
Sve je zavrilo na vrlo neobian nain. Svi su pretpostavili da su se dvojica ljubavnika meusobno ubila  kunem se, to nije bio mladiev plan  i da se ona ubila iz oaja. Njega nitko nita nije ni pitao."
Glas mu se usporio i postao silovitiji. "Proao je kroz cijelo to poslijepodne kao mjesear, ili glumac, izgovarajui oekivane reenice, inei oekivane stvari, i na kraju njegova ast nije od toga imala nita. Nije niemu posluilo, nije nita dokazalo. Sve je to bilo lano kao i njezine ljubavne afere  osim smrti. Smrti su bile stvarne." Zastao je. "Dakle, vidite, vi Betanci imate jednu prednost. Bar jedni drugima doputate da uite iz vlastitih pogreaka."
"Ja... alim, zbog vaeg prijatelja. ini li vam se danas da se to zbilo jako davno?"
"Ponekad. Prolo je vie od dvadeset godina. Kau da se senilni ljudi bolje sjeaju stvari iz mladosti nego onoga to se dogodilo prolog tjedna. Moda ga hvata senilnost."
"Shvaam." Prihvatila je njegovu priu kao neki neobian, bodljikav dar, prekrhak da ga ispusti, prebolan da ga dri. On je opet legao, utei, a ona je jo jednom obila proplanak, sluajui na rubu ume tiinu tako duboku da joj se inilo kako je i um u njezinim uima glasniji. Kad je zavrila s obilaskom, Vorkosigan je nemirno spavao, drhtei zbog groznice. Ukrala je Dubaueru jednu prostirku i pokrila ga njome.
ETVRTO POGLAVLJE
Vorkosigan se probudio otprilike tri sata prije svanu-a i natjerao je da legne i odspava nekoliko sati. U sivkastoj svjetlosti koja je prethodila izlasku sunca, opet ju je probudio. Bilo je oito da se u meuvremenu okupao u potoku. Jednokratni paketi depilatora koji je uvao u pojasu upotrijebio je da s lica ukloni svrabljivu etverodnevnu bradu.
"Treba mi pomo s nogom. Htio bih otvoriti i drenirati ranu, i onda je opet zamotati. Glavno je da izdrim do po-slijepodneva, poslije vie nee biti problema."
"Dobro."
Vorkosigan je skinuo izmu i arapu, a Cordelia mu je rekla da isprui nogu ispod jakog mlaza na rubu vodopada. Isplahnula je njegov no i brzim potezom napravila dubok rez u strahovito oteenoj rani. Vorkosiganu su od bola pobijeljele usnice, ali nije nita rekao. Umjesto njega lecnula se Cordelia. Iz rane su iknuli krv, gnoj i nekakva zgruana tvar udna mirisa. Potok ih je sve isprao. Nastojala je ne razmiljati o tome koliko je novih mikroba moda upravo ulo u ranu. Ovo je ionako bila samo privremena mjera.
Premazala je ranu posljednjim ostacima njegova prilino neuinkovitog antibiotika i potroila cijelu tubu plastinog zavoja daje zamota.
"Sad mije bolje." Ali im je pokuao normalno hodati, Vorkosigan je posrnuo i zamalo pao. "Dobro", promrmljao je. "Kucnuo je i taj as." Sveano je izvadio posljednji analgetik i malu plavu pilulu iz pribora za prvu pomo, progutao ih i odbacio praznu kutiju. Cordelia ju je odsutno pokupila s tla, shvatila da je nema gdje odloiti i kradomice je opet bacila.
"Ove pilule su odline," rekao joj je, "dok ne prestanu djelovati, a onda se sruite kao marioneta kojoj je netko prerezao konce. Sljedeih esnaestak sati e mi biti dobro."
I doista, nakon to su pojeli suhi obrok i pripremili Du-bauera za mar, izgledao je vie nego normalno  bio je svje, odmoren i pun energije. Nijedno nije spomenulo sinonji razgovor.
Vodio ih je u irokom luku oko podnoja planine, tako da su se u podne pribliili obronku s kraterima iz smjera zapada. Hodajui kroz ume i preko istina, dospjeli su do grebena nasuprot velikoj udubini, jedinom ostatku donjeg dijela planinskog obronka iz vremena prije pradavne vulkanske kataklizme. Vorkosigan se uzverao na greben bez drvea pazei da ne bude vidljiv iznad visoke trave. Dolje, u zaklonu, izmueni i iscrpljeni Dubauer sklupao se na boku i zaspao. Cordelia ga je promatrala dok mu disanje nije postalo sporo i ravnomjerno, a zatim se iuljala do Vorkosigana. Barravarski kapetan izvadio je dalekozor i pogledom prelazio magliasti zeleni amfiteatar.
"Eno atla. Ulogorili su se u piljama u sklonitu. Vidite li onu tamnu prugu pokraj dugog vodopada? To je ulaz." Posudio joj je dalekozor da i ona pogleda.
"Oh, izlaze neki ljudi. Uz veliko poveanje moete im vidjeti lica."
Vorkosigan preuzme dalekozor. "Koudelka. On je u redu. Ali mravi mukarac s njim je Darobev, jedan od
Radnovljevih pijuna u mom odjeljku za veze. Zapamtite njegovo lice  da znate kad se morate sakriti."
Cordelia se pitala je li Vorkosiganovo dobro raspoloenje posljedica uzetog stimulansa ili primitivno radovanje nadolazeem sukobu. Dok je motrio, brojio i proraunavao, oi kao da su mu blistale.
Zaitao je kroza zube, zvuei kao da je i on jedan od onih lokalnih mesodera. "Boga mu, eno Radnova! Volio bih da se mogu osobno obraunati s njim. Ali ovaj put gospodu iz Ministarstva mogu odvesti na sud. Da mi je vidjeti kako e jednog od svojih ljubimaca spasiti od bona fide optube za pobunu. Ovaj put e Glavni stoer i Vijee grofova biti na mojoj strani. Ne, Radnove, preivjet e  ali nee zbog toga biti sretan." Legao je na trbuh i oslonio se na laktove, oima gutajui prizor.
Odjednom se ukoio i nasmijeio. "Bilo je i vrijeme da se situacija preokrene u moju korist. Eno Gottvana. Nosi oruje, to znai da on zapovijeda. Sad smo praktiki na cilju. Doite."
Oduljali su se natrag u zaklon ispod drvea. Dubaue-ra nije bilo.
"O, boe", apne Cordelia, okreui se u svim smjerovima i pogledom pretraujui ikaru. "Kuda je otiao?"
"Nije mogao daleko odmai", tjeio ju je Vorkosigan, iako je i on djelovao zabrinuto. Odvojeno su pretraili po stotinjak metara ume. Glupao! bijesno je samu sebe korila uspaniena Cordelia. Ba si morala otii pogledati... Vratili su se na poetnu toku a da nisu pronali nikakav trag odlutalog potporunika.
"Gledajte, nemamo vremena sad tragati za njim", ree Vorkosigan. "im opet preuzmem kontrolu, poslat u patrolu da ga potrai. Oni e ga pronai bre od nas, jer imaju pravu opremu za traganje."
Cordelia pomisli na mesodere, litice, duboke bare, barravarske patrole nemirnih prstiju. "Ali ve smo proli tolik put", poela je.
"A ako uskoro ne preuzmem kontrolu, ni vi ni on neete dugo poivjeti."
Iako se kolebala, razum je pobijedio. Dopustila je Vor-kosiganu da je uhvati pod ruku. Oslanjajui se neznatno na nju, oprezno ih je vodio niz umski put. Kad su se pribliili barravarskom logoru, stavio je iroki prst na usta.
"Hodajte to je mogue tie. Nisam preao tolik put samo zato da me ubije vlastiti straar. Ah. Leite tu." Smjestila se iza hrpe sruenih debala i raslinja koje im je sezalo do koljena. Raslinje se nadvijalo nad jedva primjetnu novu stazicu koja je vodila kroz ikaru.
"Zar neete ui na velika vrata?"
"Ne."
"Zato ne, ako je s vaim Gottvanom sve u redu?"
"Jer postoji jo neto to nije u redu. Ne znam zato su ovamo doli." Malo se premiljao, a onda joj je vratio njezin oamut. "Ako ve budete morali upotrijebiti oruje, radije se posluite onim koje vam vie lei. Imate municije za jo jedan ili dva hitca. Ova se staza nalazi izmeu dva straarska poloaja, pa e prije ili poslije njome netko proi. Ostanite skriveni dok vas ne pozovem."
Otkopao je korice noa i sakrio se s druge strane staze. ekanje je potrajalo prvo etvrt sata, onda jo toliko. Topao, blag, bjelkast zrak uspavao je umovitu prirodu oko njih.
Odjednom je niza stazu dopro zvuk izama na otpalom liu. Cordelia se skamenila. Pokuavala je viriti kroz korov pred sobom ne podiui glavu. Visoka prilika u zadivljujue uinkovitom barravarskom maskirnom odijelu po-
primila je lik sjedokosog asnika. Kad je proao pokraj njih, Vorkosigan je ustao iz svog zaklona kao da uskrsava.
"Korabik." Bio je tih, ali u glasu mu se osjeala iskrena toplina. Nasmijeeno je stao i ekao, prekrienih ruku.
Gottvan se munjevito okrenuo, poseui za nervnim disruptorom na boku. Nakon kratke stanke, na licu mu se pojavi izraz iznenaenja. "Aral! Ekipa koja je sletjela s tobom javila je da su te Betanci ubili." Zakoraknuo je, ali ne naprijed, to je Cordelia oekivala zbog Vorkosiganova tona, nego natrag. U ruci je jo drao disruptor kao da ga je zaboravio vratiti u futrolu, ali stisak mu je bio vrst, nimalo oputen. Cordelia osjeti kako joj se eludac sputa u pete.
Vorkosigan je djelovao pomalo zbunjeno, kao da ga je razoarala ta hladna, suzdrana reakcija. "Drago mije to vidim da nisi praznovjeran", naalio se.
"Trebao sam znati da te ne smijem smatrati mrtvim sve dok te ne vidim zakopanog s kolcem u srcu", ree Gottvan. U njegovu tonu osjeala se tuna ironija.
"Stoje ovo, Korabik?" tiho upita Vorkosigan. "Pa bar ti nisi ministrova ulizica."
Na te rijei Gottvan podigne disruptor, ne skrivajui to mu je meta. Vorkosigan se nije micao.
"Ne", odvrati mu iskreno. "Mislio sam da Radnovlje-va pria o tebi i Betancima smrdi do neba. I kanio sam uiniti sve to je u mojoj moi da pokrenem slubenu istragu im se vratimo kui." Zastao je. "Ali onda... ja sam trebao zapovijedati brodom. Nakon est mjeseci vrenja dunosti kapetana, sigurno bi me potvrdili za stalno. to misli, kakve su anse za zapovjedniko mjesto u mojoj dobi? Pet posto? Dva? Nula?"
"Nisu tako loe kao to misli", odvrati Vorkosigan, jo uvijek tihim glasom. "Sprema se neto o emu zasad zna
vrlo malo ljudi. Bit e vie brodova, vie zapovjednikih mjesta."
"Uobiajene glasine", otklonio je Gottvan taj argument.
"Dakle, nisi vjerovao da sam mrtav?" ispitivao je Vor-kosigan.
"Bio sam uvjeren da jesi. Preuzeo sam komandu  usput, gdje si spremio zapeaeni nalog? Prevrnuli smo ti kabinu naopake da ga pronaemo."
Vorkosigan se suho osmjehne i odmahne glavom. "Ne bih te htio dovesti u jo veu napast."
"Nije vano." Gottvan gaje i dalje drao na nianu. "A onda je prekjuer u moju kabinu doao onaj blesavi psihopat Bothari. Ispriao mi je to se doista dogodilo u betan-skom logoru. Vraki me iznenadio  mislio sam da bi on bio presretan da ti moe prerezati grkljan. Tako smo se vratili ovamo da odrimo pjeaku vjebu. Bio sam siguran da e se prije ili poslije pojaviti  udio sam se to ve nisi stigao."
"Mali zastoj." Vorkosigan se lagano pomaknuo, blie Gottvanu i izvan Cordelijine linije vatre. "Gdje je Bothari sad?"
"U samici."
Vorkosigan se lecne. "Za njega je to vrlo nezdravo. Pretpostavljam da nisi nikom rekao da sam se za dlaku izvukao?"
"Ne zna ak ni Radnov. On jo uvijek misli da te Bothari zaklao."
"Je li jako zadovoljan?"
"Prede kao maak. Vrlo bih mu rado izbrisao taj izraz s lica pred istranom komisijom, samo da si ti bio dovoljno susretljiv da na svom izletu doivi kakvu kobnu nesreu."
Vorkosigan napravi ironinu grimasu. "Imam dojam da jo nisi posve siguran to zapravo eli uiniti. Mogu li ti napomenuti da jo nije prekasno da se predomisli?"
"Nije mogue da bi mi ovo oprostio", nesigurno mu odvrati Gottvan.
"U mojim mlaim i utogljenijim danima, vjerojatno ne bih. Ali, da budem iskren, ve mi je dodijalo ubijati svoje neprijatelje da ih nauim pameti." Vorkosigan je podigao bradu i pogledao Gottvana ravno u oi. "Ako tako eli, dajem ti svoju rije. Zna koliko ona vrijedi."
Dok se kolebao oko odluke, disruptor u Gottvanovoj ruci lagano je podrhtavao. Cordelia, koja praktiki nije di-sala, vidje kako mu na oi naviru suze. Ne plae se za ivima, pomisli ona, nego za mrtvima; Vorkosigan jo nije bio siguran, ali ona je u tom trenutku znala da Gottvan namjerava pucati.
Podigla je oamut, paljivo naciljala i ispalila jedan mlaz. Bio je slab, ali dovoljan da Gottvana obori na koljena, u istom trenutku kad je zbog njezine iznenadne kretnje okrenuo glavu. Vorkosigan se bacio na disruptor, oduzeo mu plazmiki luk i udario ga tako da se sruio na zemlju.
"Vrag te odnio", zahripao je djelomino paralizirani Gottvan. "Zar te nikad nitko nije nadmudrio?"
"Da jest, ne bih bio ovdje", slegne Vorkosigan ramenima. Brzo je pretraio Gottvana, uzimajui mu no i niz drugih predmeta. "Koga si poslao na strau?"
"Sensa na sjever i Koudelku na jug."
Vorkosigan mu je skinuo pojas i njime mu svezao ruke na leima. "Stvarno se nisi mogao odluiti, je li?" Corde-liji je objasnio: "Sens je jedan od Radnovljevih ljudi. Kou-delka je moj. Kao da igrate pismo-glavu."
"I to vam je bio prijatelj?" Cordelia podigne obrve. "Koliko mogu vidjeti, jedina razlika izmeu vaih prijate-
lja i neprijatelja je to to ovi prvi avrljaju s vama prije nego to vas pokuaju ubiti."
"Da," prizna Vorkosigan, "s ovom bih vojskom mogao osvojiti svemir, samo da ih mogu natjerati da svi ciljaju u istom smjeru. Zapovjednice Naismith, budui da vae hlae nee pasti bez pojasa, biste li mi ga posudili?" Upotrijebio ga je da Gottvanu svee noge. Potom mu je zaepio usta. Nakratko je stajao, gledajui prvo u jednom, a zatim u drugom smjeru.
"Svi Kreani lau", promrmlja Cordelia. Potom doda glasnije: "Sjever ili jug?"
"Zanimljivo pitanje. to vi mislite?"
"Imala sam svojedobno profesora koji je na sva moja pitanja uzvraao tim odgovorom. Mislila sam da primjenjuje sokratovsku metodu, to me strano impresioniralo dok nisam shvatila da to ini jer ni on ne zna pravi odgovor." Cordelia se zagleda u Gottvana, skrivenog na istom mjestu koje je do maloprije tako uspjeno skrivalo nju. Je li njegov odgovor o lokaciji straara znaio da je izabrao odanost, ili je to bio posljednji pokuaj da uspjeno dokona Vorkosiganov propali atentat? Uzvratio joj je pogledom punim zbunjenosti i neprijateljstva.
"Sjever", rekla je naposljetku, iako nevoljko. Izmijenili su pogled razumijevanja i on kratko kimne.
"Pa, poimo."
Tiho su slijedili stazu, preko breuljka i potom niz malu udolinu prekrivenu gustom sivozelenom ikarom. "Poznajete li Gottvana ve dugo?"
"Radili smo zajedno posljednje etiri godine, otkako su me vratili na nii in. Smatrao sam ga kvalitetnim profesionalnim asnikom. Apolitian, temeljit. Ima obitelj."
"Mislite li da biste ga poslije mogli... vratiti na pravi put?"
"Oprostiti i zaboraviti? Pruio sam mu priliku za to. Odbio me. I to dvaput, ako je vaa procjena o pravom smjeru tona." Uspinjali su se novom padinom. "Straarska toka je na vrhu. Tko god daje gore, uskoro e nas registrirati na svojim ureajima. Ostanite ovdje i pokrivajte me. Ako zaujete paljbu..." zastao je, "postupite po vlastitoj inicijativi."
Cordelia je morala zatomiti smijeh. Vorkosigan je otkopao futrolu disruptora i bez skrivanja krenuo uz stazu, namjerno pravei buku.
"Straaru, podnesite prijavak", zaula je njegov odluni glas.
"Nita novo od... Boe dragi, pa to je kapetan!" nakon egaje uslijedio najiskreniji smijeh oduevljenja koji je ula u posljednjih nekoliko stoljea. Naslonila se na stablo, kao daje odjednom ostala bez snage. I zapitala se  kad si to tono prestala strahovati od njega, i poela strahovati za njega? I zato te taj novi strah plai vie od onog starog? Nije ba rije o promjeni koja ti ide na ruku, zar ne?
"Moete izai, zapovjednice Naismith," pozvao ju je Vorkosiganov glas. Zaobila je zadnji predio ikare i uspela se na travnati breuljak. Tamo su se ulogorila dva mladia ija su ista maskirna odijela ostavljala vrlo uredan vojniki dojam. Prvi, za glavu vii od Vorkosigana, imao je djeako lice na tijelu mukarca. Zahvaljujui ranijem pogledu kroz dalekozor, znala je da je to Koudelka. S ne-skrivenim se oduevljenjem rukovao s Vorkosiganom, kao da eli biti siguran da je doista rije o zbilji, a ne o duhu. Drugi je mukarac uoio njezinu odoru i posegnuo za dis-ruptorom.
"Gospodine, rekli su nam da su vas ubili Betanci", sumnjiavo e on.
"To je Dubauer!" uzvikne Cordelia. "to mu to rade?"
Vorkosigan, koji je oito smjesta shvatio to mu rade, promrmljao je: "K vragu", i grevito potrao prema njima. "To je moj zarobljenik!" zaurlao je kad su doli do okupljenih vojnika. "Miite ruke s njega!"
Barravarci su se uspravili takvom brzinom da se inilo kako ih je na to natjerao spinalni refleks. Dubauer, kojeg su ispustili iz ruku, pao je na koljena. I dalje je jecajui gutao zrak. Trei mimo njih na svom putu do Dubauera, Cordelia pomisli kako u ivotu nije vidjela zaprepatenije ljude. Dubauerova kosa, nateeno lice, rijetka, tek izrasla bradica i ovratnik bili su posve mokri. Oi su mu bile crvene i nije prestajao kaljati i kihati. Napokon je uasnuto shvatila da su ga Barravarci muili drei mu glavu pod vodom.
"to je ovo, porunice Buffa?" okomio se Vorkosigan na najvieg asnika u grupi uz krajnje prijetei izraz lica.
"Mislio sam da su vas Betanci ubili, gospodine!" ree Buffa.
"E pa nisu", odbrusi Vorkosigan. "to to izvodite s ovim Betancem?"
"Tafas ga je uhvatio u umi, gospodine. Pokuavali smo ga ispitati... da otkrijemo ima li ih jo..." brzo je pogledao prema Cordeliji, "ali odbija govoriti. Nije rekao ni rije. A uvijek sam mislio da su Betanci mekuci."
Vorkosigan je jedan trenutak trljao lice, kao da se moli za snagu.
"Buffa," poe on strpljivo, "ovog je ovjeka prije pet dana pogodio disruptor. Ne moe govoriti, a sve i da moe, nita vam ne bi znao rei."
"Barbari!" vikne Cordelia, kleei na zemlji. Dubauer ju je prepoznao i grevito se uhvatio za nju. "Vi Barravarci ste najobiniji barbari, propalice i ubojice!"
"I budale. Nemojte izostaviti budale." Vorkosigan je oinuo Buffu bijesnim pogledom. Meu vojnicima, dvojica su imala dovoljno pristojnosti da izgledaju kao da im je ne samo muno, nego i neugodno. Vorkosigan glasno izdah-ne. "Je li s njim sve u redu?"
"ini se da jest", nevoljko je priznala. "Ali prilino je potresen." I sama se tresla od bijesa.
"Zapovjednice Naismith, primite moju ispriku zbog ponaanja mojih ljudi", slubeno e Vorkosigan. Govorio je glasno, kako bi svim prisutnima bilo sasvim jasno da se njihov kapetan zbog njih morao poniziti pred zarobljenicom.
"Potedite me vojnike teatralnosti", promrmlja Cordelia bijesno, samo za njegove ui. Kad je ugledala njegov emerni izraz, donekle joj se smilio pa je glasnije dodala: "Pogreno su protumaili situaciju." Pogled joj je pao na visokog porunika Buffu, koji se upravo pokuavao stopiti sa zemljom. "Koji slijepac ne bi. K vragu", dometne, jer Dubauera su zbog straha i uzrujanosti uhvatili novi grevi. Gotovo svi Barravarci skrenuli su pogled, manje ili vie posramljeno. Vorkosigan, koji se ve uvjebao, kleknuo je da joj pomogne. Kad su se grevi povukli, ustao je.
"Tafas, predajte svoje oruje Koudelki", zapovjedio je. Tafas je oklijevao, pogledavajui oko sebe, a zatim je polako izvrio zapovijed.
"Nisam htio da me uvuku u to, gospodine," zdvojno je progovorio. "Ali porunik Radnov rekao je da je prekasno."
"Ve ete dobiti priliku da izloite svoju obranu", umorno mu odvrati Vorkosigan.
"to se dogaa?" upita zbunjeni Buffa. "Jeste li vidjeli zapovjednika Gottvana, gospodine?"
"Zapovjednik Gottvan dobio je... zasebne zapovijedi. Buffa, ekipom na terenu sad zapovijedate vi." Vorkosigan je jo jednom ponovio imena kandidata za uhienje i odredio skupinu koja je trebala izvriti zapovijed.
"Porunice, odvedite moje zarobljenike u pilju, pobrinite se da dobiju pristojnu hranu i sve ostalo to zatrai zapovjednica Naismith. Zatim provjerite je li atl spreman za polijetanje. Kreemo na brod im se pobrinemo... za ostale zarobljenike." Izbjegavao je rije "pobunjenici". inilo se da mu je ona preteka, da je svetogre.
"Kamo vi idete?" upita Cordelia.
"Idem porazgovarati sa zapovjednikom Gottvanom. Nasamo."
"Hm. Pa, nemojte da zaalim vlastiti savjet." U tom trenutku nije bilo otvorenijeg naina da mu kae: "Budite oprezni."
Vorkosigan joj je mahnuo, pokazujui daje shvatio oba smisla njezine izjave, i zaputio se prema umi. Sad je epao vidljivije nego prije.
Pomogla je Dubaueru da ustane, a Koudelka ih je poveo do ulaza u pilju. Mladi ju je toliko podsjeao na Du-bauera da joj je bilo teko ostati u neprijateljskom raspoloenju.
"Kako to da stari epa?" upita Koudelka, osvrui se.
"Ogrebotina mu se inficirala." Odluila se za blau verziju jer se zapravo slagala s Vorkosiganovim stavom da svojoj nepouzdanoj posadi treba pruiti uvjerljivu predstavu. "Dobro e joj doi neto intenzivne zdravstvene njege im ga uspijete uvjeriti da malo uspori tempo."
"To vam je na stari. Ne znam nikoga u toj dobi tko ima toliku energiju."
"Toj dobi?" Cordelia podigne obrvu.
"Dobro, vama on vjerojatno ne djeluje staro", velikoduno e Koudelka. inilo se da ne razumije zastoje pras-nula u smijeh. "Iako energija zapravo nije prava rije."
"to kaete na snagu?" predloi ona, neobino sretna to Vorkosigan ima bar jednog oboavatelja. "Energija pretvorena u rad."
"To je jako dobro", zapljee on zadovoljno. Cordelia odlui da ne spomene ni malu plavu pilulu.
"Djeluje mi kao zanimljiv ovjek", ree ona. Zanimao ju je drugaiji kut gledanja na Vorkosigana. "Kako se naao u ovoj zbrci?"
"Mislite na Radnova?" Kimnula je.
"Pa, ne elim kritizirati staroga, ali... ne znam tko bi drugi bio u stanju politikom asniku koji je tek doao na brod rei da mu se ne pojavljuje pred oima ako eli preivjeti do kraja putovanja." Koudelka utihne, pun strahopotovanja.
Kad je, idui za Koudelkom, drugi put skrenula u unutranjosti pilje, Cordelijina se pozornost naglo pojaala. Ovo je vrlo neobino, pomislila je. Vorkosigan me zavarao. Neke iz niza pilja slinih labirintu bile su prirodnog podrijetla, no veinu tih hladnih, vlanih i slabo osvijetljenih dvorana izdubio je plazmiki luk. Golemi prostori bili su krcati zalihama. Nije ovo bilo nikakvo skromno sklonite, nego pravo pravcato vojno skladite. utke je napuila usne i netremice gledala prizor pred sobom. Najednom je postala svjesna itavog mnotva neugodnih mogunosti.
U jednom dijelu pilje nalazio se standardan poljski zaklon barravarske vojske  polukruni rebrasti svod prekriven istim platnom kao i betanski atori. Pod njim su se smjestile poljska kuhinja i nedotjerana, sumorna kantina.
'^.....""*  -*
Jedan je usamljeni doasnik upravo pospremao ostatke od ruka.
"Stari se pojavio i iv je!" pozdravi ga Koudelka.
"Hah! Mislio sam da su mu Betanci prerezali grkljan", iznenaeno e doasnik. "A priredili smo mu ba lijepe karmine."
"Ovo dvoje su njegovi osobni zarobljenici", predstavi ih Koudelka kuharu, koji je, inilo se Cordeliji, imao vie borbenog nego gurmanskog iskustva. "A zna kakav je kad su u pitanju zarobljenici. Momak je stradao od disrup-tora. Rekao je da im mora dati neku pristojnu hranu, a ne onaj svoj uobiajeni otrov."
"Svi misle da mogu biti kritiari", promrmljao je kuhar kad je Koudelka otiao obaviti svoje ostale zadatke. "to biste htjeli?"
"Bilo to. Bilo to osim zobene kae i plemenitog sira", brzo se ispravila.
Doasnik je nestao u stranjoj prostoriji i vratio se nekoliko minuta kasnije nosei dvije zdjelice s nekakvim varivom koje je bilo tako vrue da se puilo. Donio im je i pravi kruh te namaz od prirodnog biljnog ulja. Cordelia se bacila na hranu kao vuica.
"Kako vam se svia?" bezizraajno je upitao doasnik zgrbivi se u ramenima.
"Jako je fino", promumljala je usta punih hrane. "Divno je."
"Stvarno?" Ispravio se. "Stvarno vam se svia?"
"Stvarno." Napravila je stanku kako bi s nekoliko lica nahranila oamuenog Dubauera. Okus tople hrane uklonio je pospanost koja gaje uhvatila nakon napada i on poe vakati s gotovo jednakim poletom kao i ona.
"ujte... mogu li vam pomoi da ga hranite?" upita doasnik.
Cordelia mu uputi blistav osmijeh. "Naravno da moete."
Za manje od sat vremena znala je da se doasnik zove Nilesa, ula je vei dio njegove ivotne prie i dobila priliku da okusi cjelokupnu ponudu slastica iz poljske kuhinje barravarske vojske, koja je, istini za volju, bila vrlo ograniena. Doasnik je oito ginuo za komplimentima u istoj mjeri u kojoj su njegovi sudruzi ginuli za domaom hranom, i posvuda ju je slijedio, pokuavajui smisliti kakve bi jo osobne usluge mogao obaviti za nju.
Vorkosigan je doao sam i umorno sjeo pokraj Cor-delije.
"Dobro doli, gospodine," pozdravi ga doasnik. "Mislili smo da su vas Betanci ubili."
"Da, znam", Vorkosigan je samo odmahnuo rukom na sad ve dobro poznati pozdrav. "Mogu li dobiti neto za jelo?"
"to biste htjeli, gospodine?" "Sve osim zobene kae."
I on je dobio kruh i varivo, ali, za razliku od Cordelije, jeo je bez apetita. Spoj groznice i stimulansa ubio mu je elju za hranom.
"Kako je proao razgovor sa zapovjednikom Gottva-nom?" tiho ga upita Cordelia.
"Dosta dobro. Opet radi."
"Kako vam je to polo za rukom?"
"Odvezao sam ga i dao mu svoj plazmiki luk. Rekao sam mu da ne mogu raditi s ovjekom zbog kojeg me svrbi izmeu lopatica i da mu je ovo posljednja prilika za trenutano promaknue koju u mu ikad dati. Onda sam sjeo i okrenuo mu lea. Sjedio sam tako desetak minuta. Nismo lzrekli ni rije. Onda mije vratio luk pa smo zajedno poli u logor."
"I mislila sam da bi takvo to moglo upaliti. Iako nisam sigurna da bih to bila u stanju izvesti, da sam bila na vaem mjestu."
"Mislim da ne bih ni ja, da nisam bio tako prokleto umoran. Jednostavno sam bio zahvalan to sjedim." Glas mu je malo ivnuo. "im sve uhitimo, kreemo na General. Krasan je to brod. Dodijelit u vam kabinu za gostujue asnike  zovemo ih admiralskim sobama, iako se zapravo ne razlikuju od ostalih kabina." Vorkosigan je gurkao posljednje ostatke variva po dnu zdjelice. "Kako vam se svidjela hrana?"
"Bila je odlina."
"Ostali je obino komentiraju malo drugaije." "Doasnik Nilesa bio je iznimno ljubazan i susretljiv." "Govorimo li mi o istom ovjeku?"
"Mislim da on jednostavno eli da se njegov rad potuje. Mogli biste pokuati s tim pristupom."
Vorkosigan se nalaktio na stol, oslonio bradu na ruke i nasmijeio se. "Uzet u to na razmatranje."
utke su sjedili za jednostavnim metalnim stolom, umorni i siti. Vorkosigan se zatvorenih oiju zavalio u stolicu. Cordelia se naslonila na stol, poloivi glavu na ruku. Nakon otprilike pola sata priao im je Koudelka.
"Uhvatili smo Sensa, gospodine", izvijestio gaje. "Ali imali smo... imamo malih potekoa s Radnovim i Daro-beyem. Nekako su shvatili to se zbiva i pobjegli u umu. Poslao sam patrolu da ih pronae."
Vorkosigan je djelovao kao da bi najradije opsovao. "Trebao sam to sam obaviti", promrmljao je. "Jesu li naoruani?"
"Obojica su ponijeli disruptore. Plazmiki lukovi su im kod nas."
"Dobro. Ne elim vie ovdje gubiti vrijeme. Povucite patrolu i zapeatite sve ulaze u pilju. Neka vide kako im se svia provesti nekoliko noi u umi." Na tu mu se ideju oi zacaklie. "Pokupit emo ih poslije. Nemaju kamo otii."
Cordelia je pogurnula Dubauera u atl, oskudnu i prilino tronu letjelicu za prijevoz trupa, i posjela ga u slobodno sjedalo. Kad je pristigla i posljednja patrola, inilo se daje atl krcat Barravarcima. To je ukljuivalo i zgure-ne, tihe zarobljenike svezane u stranjem dijelu atla, koji su bili slabije sree od svojih odbjeglih kolovoa. Svi su joj vojnici djelovali visoko i miiavo. Vorkosigan je zapravo bio najnii Barravarac kojeg je dosad vidjela.
Radoznalo su zurili u nju, a ona je uspjela uhvatiti djelie razgovora na dva ili tri jezika. Nije bilo teko pogoditi o emu razgovaraju. Nasmijeila se, iako joj je osmijeh bio pomalo mraan. inilo se da su ovi mladii puni iluzija o seksualnoj energiji dvoje izudaranih, oamuenih i bolesnih ljudi koji su prelazili etrdesetak kilometara dnevno uz minimalnu hranu i san, brinui se pritom za ranjenog ovjeka, izbjegavajui sve mogue mesodere koji su ih eljeli za veeru  i jo k tome planirajui prevrat kad napokon stignu na cilj. Ba dvoje pravih staraca  od kojih je jedno navrilo trideset tri, a drugo tek prelo etrdesetu godinu. Nasmijala se sebi u bradu i zatvorila oi, ignorirajui ih.
Vorkosigan se vratio iz pilotske kabine u prednjem dijelu i spustio se do nje. "Jeste li dobro?"
Kimnula je. "Da. Prilino pod dojmom ovih hordi mladia. Mislim da jedino Barravarci nemaju mijeane posade. Pitam se zato?"
"Djelomice zbog tradicije, a djelomice zato da ostanemo agresivni. Jesu li vas gnjavili?"
"Ne, zabavljali su me. Shvaaju li oni da ih se iskoritava?"
"Ni najmanje. Misle da su carevi svega pod kapom nebeskom."
"Sirota janjad."
"Ja ih ne bih tako opisao."
"Mislila sam na rtve koje se prinose u obliku ivih ivotinja."
"Ah. To je ve blie istini."
Motori atla zacviljee i letjelica se vine u zrak. Nakon to su napravili krug iznad planine s kraterima, okrenuli su se na istok i poletjeli uvis. Cordelia je kroz prozor gledala kako zemlja preko koje su muno pjeaili danima sad juri ispod njih u jednako toliko minuta. Uzdigli su se iznad velike planine na kojoj su trunuli Rosemontovi ostaci. Prili su joj dovoljno blizu da vide snjeni vrh i gleere koji su u svjetlu zalazeeg sunca imali naranast sjaj. Nastavili su letjeti na istok, kroz sumrak i duboku no. Horizont je nestao, a oni se naoe u vjenom danu svemira.
Kad su se pribliili pristaninoj orbiti Generala Vor-krafta, Vorkosigan ju je opet napustio i otiao u prednji dio broda da nadgleda pristajanje. inilo se da se povlai od nje, opet obuzet mreom ljudi i dunosti iz koje je bio istrgnut. Pa dobro, u sljedeim e mjesecima sigurno imati prilike za poneki miran susret. Zapravo, po onome to je rekao Gottvan, tih e mjeseci biti poprilino. Pretvaraj se da si antropologinja, preporui Cordelia samoj sebi, i da prouava divlje Barrayarce. Shvati to kao odmor  ionako si nakon isteka ovog istraivanja eljela otii na dug odmor. E pa, evo ti tvog odmora. Prstima je cupkala konie koji su izvirivali iz sjedala. Lagano se namrtivi, umirila je ruku.
atl se glatko spojio s brodom, a gomila krupnih vojnika ustala je, skupila svoju opremu i buno izala. Pokraj Cordelije je iskrsnuo Koudelka i obavijestio je da e biti njezin vodi. U prijevodu, straar  ili dadilja; trenutano se nije osjeala ba pretjerano opasnom. Pokupila je Dubauera i za Koudelkom pola na Vorkosiganov brod.
Imao je drugaiji, hladniji miris od njezina istraivakog broda. Posvuda su se vidjeli goli, neobojni metal i ekonomina rjeenja, oito izvedena na tetu udobnosti i atraktivnosti broda, koji je stoga, za razliku od njezina, podsjeao vie na muku svlaionicu nego na dnevnu sobu. Prvo su otili u brodsku bolnicu, da ostave Dubauera. Sastojala se od niza istih, strogih prostorija, koje su ak i proporcionalno bile znatno vee od cijele bolnice na njezinu brodu. Ovaj je prostor bio predvien za prijem velikog broja pacijenata. Trenutano u njemu praktiki nije bilo ljudi, osim glavnog brodskog lijenika i nekoliko bolniara, koji su odraivali svoju smjenu popisujui inventar, te jednog vojnika slomljene ruke koji je besposliario i sa strane promatrao zbivanja. Cordelia je imala dojam da se lijenik koji je pregledao Dubauera puno bolje razumije u ozljede od disruptora od njezina brodskog lijenika. Nakon pregleda, lijenik gaje prepustio bolniarima, koji su ga trebali oprati i smjestiti u krevet.
"Uskoro ete imati jo jednog pacijenta", ree Cordelia lijeniku, jednom od one etvorice Vorkosiganovih ljudi starijih od etrdeset godina. "Kapetan vam ima zbilja gadnu infekciju na goljenici. Upaljena je. Osim toga, ne znam tono to se nalazi u onim malim plavim pilulama koje imate u priborima za prvu pomo, ali po onome to mi je rekao, pilula koju je jutros popio uskoro e prestati djelovati."
"Taj prokleti otrov", progunao je lijenik. "Istina je daje efikasan, ali mogli su izmisliti i neto to manje iscrp-
ljuje organizam. Da ne govorim o tome kako nam ih uvijek prebrzo ponestane."
Cordelia je imala osjeaj da glavni problem lei u razlogu broj dva. Lijenik se posvetio postavljanju sintetiza-tora antibiotika, pripremajui ga za programiranje. Cordelia je gledala kako bezizraajnog Dubauera spremaju u postelju. Sine joj da je to poetak neprekinutog niza jednostavnih i identinih bolnikih dana koji e ga kao kroz tunel voditi prema kraju ivota. Odsad e se kroz njezina nona razmiljanja zauvijek provlaiti i hladna, siktava sumnja u to je li mu svojim postupkom uinila uslugu. Neko se vrijeme beskorisno motala oko njega, a zapravo je potajno iekivala dolazak svog drugog biveg tienika.
Kad je Vorkosigan napokon doao, pratila su ga, ili bolje reeno, podupirala su ga dvojica asnika koje jo nije srela. Izdavao im je zapovijedi u hodu. Oito je malo pretjerao s tempom, jer izgledao je zastraujue loe. Bio je blijed kao krpa, znojio se i drhtao. Cordeliji se uini da tono moe vidjeti gdje e sve na licu imati bore kad navri sedamdesetu.
"Zar se jo nisu pobrinuli za vas?" upita kad ju je ugledao. "Gdje je Koudelka? Mislio sam da sam mu rekao... ah, tu ste. Smjestite je u admiralsku kabinu. Jesam li to ve rekao? I otiite do skladita, nabavite joj neku odjeu. I veeru. I novu bateriju za oamut."
"Sa mnom je sve u redu. Ali bilo bi dobro da vi prileg-nete", zabrinuto e Cordelia.
Vorkosigan, jo na nogama, kruio je po prostoriji kao navijena igraka kojoj se opruga pokvarila. "Moram pustiti Botharija iz samice", mrmljao je. "Vjerojatno ve halucinira."
"To ste upravo uinili, gospodine", podsjeti ga jedan od asnika. Lijenik ga je pogledao i trzajem glave pokazao
prema stolu za preglede. Zajedno su presreli Vorkosigana, odgurali ga do stola i natjerali ga da legne.
"To je zbog tih prokletih pilula", objasni lijenik Cordeliji, saalivi se nad njezinim zabrinutim izgledom. "Sutra ujutro e se osjeati bolje, osim to e patiti od letargije i gadne glavobolje."
Lijenik se opet posvetio svom poslu. Prerezao je nategnutu nogavicu da je makne s nateene noge i opsovao kad je vidio to se nalazi ispod nje. Koudelka je bacio pogled preko lijenikova ramena i okrenuo se prema Cordeliji zelenkasta lica na kojem bijae fiksiran laan osmijeh.
Cordelia je kimnula i nevoljko se povukla, ostavljajui Vorkosigana u rukama njegovih strunjaka. Koudelka, koji kao da je uivao u ulozi pratioca iako je zbog nje propustio predstavu kapetanova povratka na palubu, odveo ju je u skladite da uzmu odjeu. Nakratko je nestao s njezinim oamutom, koji je posluno vratio s novom baterijom. Bilo je oito da ga to uznemirava.
"Ionako ne bih s njim mogla puno uiniti", ree kad je ugledala sumnjiav izraz na njegovu licu.
"Ne, ne, stari je rekao da ga morate imati. Neu se s njim prepirati oko zarobljenika. Za njega je to vrlo osjetljiva tema."
"To sam shvatila. Ako e vam to pomoi, istaknula bih da nae dvije vlade, koliko je meni poznato, nisu u ratu, i daje moje zarobljavanje protuzakonito."
Koudelka je jedno kratko vrijeme razbijao glavu nad ovim pokuajem promjene njegova kuta gledanja, a zatim je pustio da bezazleno odskoi od njegova neprobojnog naina razmiljanja. Nosei njezine nove stvari, odveo ju je do novog prebivalita.
PETO POGLAVLJE
Kad je sljedeeg jutra izala iz kabine pred vratima je nala straara. iroka su mu ramena bila u ravnini s njezinim tjemenom, a njegovo lice podsjetilo ju je na istokrvnog ruskog hrta, uska, kukasta nosa i preblizih oiju. Odmah je znala da ga je ve jednom vidjela, izdaleka, u onoj umi proaranoj sunevom svjetlou, i na trenutak ju je opet obuzeo isti strah kao i onda.
Odvaila se: "Narednik Bothari?"
Salutirao je, prvi Barravarac koji je to uinio. "Gospoo", ree i utihne.
"Htjela bih otii do brodske bolnice", ree ona nesigurno.
"Da, gospoo." Glas mu je bio vrlo dubok i jednolian. Okrenuo se na mjestu i poao. Pretpostavljajui da je on zamijenio Koudelku u ulozi njezina vodia i uvara, tiho je tapkala za njim. Nije se ba osjeala spremnom za neobavezno avrljanje s njim, pa ga putem nije nita pitala. On joj je uzvraao utnjom. Gledajui ga, pomislila je da uvar pred njezinim vratima moda ne uva samo nju od izlaska, nego i druge od ulaska u njezinu kabinu. Oamut na njezinu boku kao da je iznenada postao tei.
U bolnici je nala Dubauera u sjedeem poloaju. Bio je odjeven u istu crnu odoru bez oznaka ina kao i ona. Oiali su ga i obrijali. Nije imala to prigovoriti tjelesnoj
njezi koju su mu pruili. Priala mu je sve dok joj vlastiti glas nije poeo zvuati idiotski. Pogledao ju je, ali to mu je bila jedina reakcija.
Naas je spazila Vorkosigana u privatnoj sobi s ulazom iz glavne prostorije. Rukom ju je pozvao da ue. Bio je odjeven u jednostavnu zelenu pidamu uobiajena kroja i sjedio je u krevetu kuckajui svjetlosnom olovkom po kompjuterskom suelju koje je visjelo iznad kreveta. Zaudilo ju je to je imala isti dojam o njemu kao i prije, unato njegovoj gotovo civilnoj odjei te nedostatku izama i oruja. inilo joj se da bi on normalno izvravao svoje zadatke ak i daje posve gol, dok bi se ljudi oko njega osjeali kao da najednom nose previe odjee. Osmjehnula se toj privatnoj slici i pozdravila ga kratkim mahanjem. Uz njegov krevet stajao je jedan od asnika koji su ga sino dopratili u bolnicu.
"Zapovjednice Naismith, ovo je porunik bojnog broda Vorkalloner, moj drugi asnik. Ispriajte me na trenutak; kapetani dolaze i odlaze, ali administracija je vjena."
"Amen."
Vorkalloner je bio pravi primjer profesionalnog bar-ravarskog vojnika; kao daje upravo iskoraio iz oglasa za novaenje. Ipak, u njegovu izrazu nazirao se stanovit osjeaj za humor zbog kojeg joj se inilo da moe s pristojnom sigurnou zamisliti kako e za deset ili dvanaest godina izgledati potporunik Koudelka.
"Kapetan Vorkosigan vrlo pohvalno govori o vama", poe Vorkalloner avrljavim tonom. Nije zamijetio blago mrtenje svog kapetana zbog ovakvog uvoda. "Kad ve nismo mogli uhvatiti vie Betanaca, rekao bih da ste vi najbolji izbor."
Vorkosigan se lecne. Cordelia lagano odmahne glavom u njegovu smjeru, da mu pokae kako je najbolje zanema-
riti Vorkallonerov gaf. Slegnuo je ramenima i poeo tipkati po tipkovnici.
"Takva mije situacija prihvatljiva sve dok znam da su moji ljudi na sigurnom putu kui. Ili bar veina mojih ljudi." U uhu je osjetila hladno disanje Rosemontova duha i Vorkalloner joj najednom vie nije bio tako zabavan. "Zato vam je bilo tako vano da nas zarobite?"
"Pa tako su nam zapovjedili", prostoduno e Vorkalloner, kao kakav prastari fundamentalist koji na svako pitanje odgovara tautologijom, "Jer je bog tako htio". No ve u sljedeem trenutku licem mu je preletio traak agno-stikog skepticizma. "U stvari, pomislio sam da je to to nas alju ovamo na straarsku dunost nekakav oblik kazne", naalio se.
Ta je primjedba zabavila i Vorkosigana. "Za tvoje grijehe? Kozmologija ti je previe egocentrina, Aristede." Ostavljajui Vorkallonera da sam raspetljava tu izjavu, obratio se Cordeliji: "Vae je zarobljavanje trebalo protei bez prolijevanja krvi. Tako bi i bilo, da se najednom nije pojavio onaj drugi problemi. Jasno mi je da je u nekim sluajevima to opravdanje bezvrijedno," znala je da tu misli na Rosemontov pokop u hladnoj crnoj magli, "ali to je jedina istina koju vam mogu ponuditi. To niim ne umanjuje moju odgovornost. to e nedvojbeno naglasiti i netko u Glavnom stoeru, im ovo stigne do njih." Kiselo se nasmijeio i nastavio tipkati.
"Pa, ne mogu rei da mi je ao to sam im pokvarila planove za invaziju", ree ona izazivaki. Eto, da vidimo to e se sad dogoditi...
"Kakvu invaziju?" upita Vorkalloner, trgnuvi se.
"Bojao sam se da ete shvatiti to se zbiva im ugledate skladita u piljama", ree joj Vorkosigan. "Kad smo kretali, jo su se vodile burne rasprave o tome, a ekspan-zionisti su naglaavali faktor iznenaenja kao krunski ar-
gument protiv mirovnjaka. Da mogu rei svoje privatno miljenje... pa, nemam na to pravo dok sam u odori. Pustimo to."
"Kakvu invaziju?" zapitkivao je Vorkalloner, pun nade.
"Budemo li imali sree, nikakvu", odvrati Vorkosigan, dajui se nagovoriti na djelominu otvorenost. "Jedna mi je bila dosta za cijeli ivot." inilo se da u glavi vrti intimna, neugodna sjeanja.
Bilo je oito da Vorkallonera zbunjuje ovakvo gledite komarrskog junaka. "Bila je to velika pobjeda, gospodine. S vrlo malo rtava."
"Na naoj strani." Vorkosigan je dovrio izvjetaj i potpisao ga. Potom je otvorio novi formular i poeo ga ispunjavati ubodima svjetlosne olovke.
"Pa tako i treba biti, zar ne?"
"Ovisi o tome kanite li se zadrati ili ste samo u prolazu. Na Komarru smo stvorili vrlo runu politiku klimu. Radije bih da smo sljedeoj generaciji u naslijee ostavili neto bolje. Kako smo doli na ovu temu?" Dovrio je posljednji formular.
"Koga to namjeravaju napasti?" nije se predavala Cor-delia.
"Zato ja nisam uo za to?" upita Vorkalloner.
"Redom: to je povjerljiva informacija o kojoj se smije razgovarati samo na razini Glavnog stoera, sredinje komisije dvaju Vijea i Cara. Drugim rijeima, ovaj razgovor ne smije se ponoviti izvan ove prostorije, Aristede."
Vorkalloner znaajno pogleda Cordeliju. "Ona nije u Glavnom stoeru. Kad bolje razmislim..."
"Vie nisam ni ja", prizna Vorkosigan. "to se tie nae goe, nisam joj rekao nita to nije mogla i sama zakljuiti. to se tie mene, zanimalo ih je moje miljenje o...
nekim aspektima. Ono to su uli nije im se svidjelo, ali sami su to traili." Osmijeh mu nije bio nimalo ugodan.
"Jesu li vas zato poslali iz grada?" pronicavo ga upita Cordelia. inilo joj se da poinje shvaati kako funkcioniraju stvari na Barravaru. "Dakle, porunik Vorkalloner bio je u pravu kad je rekao da vas je zapala straarska dunost. Je li vas za miljenje pitao, ovaj, stanoviti stari prijatelj vaeg oca?"
"Sigurno me nije pitalo Vijee ministara", odvratio je Vorkosigan, ali nije elio nastaviti. Odluno je promijenio temu. "Ponaaju li se moji ljudi kako treba?"
"Da, sve je u redu."
"Moj lijenik se zaklinje da e me pustiti danas popodne, ako budem dobar i ostanem u krevetu cijelo jutro. Mogu li poslije doi u vau kabinu zbog privatnog razgovora? elio bih vam razjasniti neke stvari."
"Dakako", odvrati ona. Nain na koji je sroio molbu zvuao joj je prilino zloslutno.
Uto je uao iznervirani lijenik. "Gospodine, trebali biste se odmarati." Znaajno se zagledao u Cordeliju i Vor-kallonera.
"Dobro, dobro. Aristede, poalji ovo po sljedeem kurirskom brodu," pokazao je prema ekranu, "zajedno s usmenim izjavama i slubenom optunicom."
Lijenik ih je otpratio izvan sobe. Vorkosigan je ve ponovno tipkao.
Ostatak jutra provela je lunjajui brodom, iskuavajui granice svoje slobode. Vorkosiganov brod bio je zbunjujui labirint hodnika, razliitih razina koje se moglo zapeatiti, cijevi i uskih vrata. Naposljetku je shvatila daje brod imao takav dizajn radi obrane od napadaa u borbi prsa o prsa. Polagani koraci narednika Botharija diktirali su njihov
tempo. Hodao je iza nje kao nijema sjena smrti, osim kad bi poela skretati prema nekim zabranjenim vratima ili hodniku, a onda bi naglo stao i rekao: "Ne, gospoo." Nije joj bilo doputeno da ita dodiruje, to je otkrila kad je rukom nonalantno prela preko kontrolne ploe i zaradila jo jedno Botharijevo monotono "Ne, gospoo". Osjeala se kao dvogodinjakinja koju su izveli u etnjicu.
Samo je jednom pokuala zapoeti razgovor.
"Sluite li kapetanu Vorkosiganu ve dugo?" vedro ga je upitala.
"Da, gospoo."
Muk. Pokuala je opet. "Je li vam simpatian?"
"Ne, gospoo."
Muk.
"Zato ne?" Sad joj bar nije mogao odgovoriti sa da ili ne. U poetku je mislila da nee rei nita, ali napokon se dosjetio odgovoru: "On je Vor."
"Klasni sukob?" usudila se nastaviti.
"Ne volim Vorove."
"Ja nisam Vor", napomenula je.
Mrko je zurio kroz nju. "Vi ste kao Vor, gospoo."
Sad ve sasvim maloduna, odustala je od daljnjih pokuaja.
Tog se poslijepodneva udobno smjestila na svom uskom leaju i poela istraivati izbornik knjininog raunala. Izabrala je video bezazlenog osnovnokolskog naslova "Narodi i mjesta na Barravaru" i pokrenula ga.
Kao to se moglo i oekivati iz naslova, tekst je bio banalan, ali slike su bile krajnje fascinantne. Njezine betan-ske oi gledale su u zeleni, prekrasni, osunani svijet. Tamo ljudima nisu trebali filtri na nosovima, reciklatori disanja
ili termalni oklopi za ljetno doba. Klimatska i reljefna raznolikost planeta bila je golema, a imao je i prave oceane, s lunarnim morskim mijenama, za razliku od plitkih slanih barica koje su na njezinu planetu imale status jezera.
Na vratima se zaulo kucanje. "Uite", pozvala je. Pojavio se Vorkosigan i pozdravio je kimanjem. Neobino doba dana za sveanu odoru, pomisli ona  ali vidi to je zgodan kad je ist. Lijepo, vrlo lijepo. Dopratio ga je narednik Bothari koji je ostao nepomino stajati s druge strane djelomino otvorenih vrata. Vorkosigan je malo hodao po sobi, kao da neto trai. Naposljetku je ispraznio njezin pladanj s rukom i njime podboio vrata da ostanu odkrinuta. Cordelia podigne obrve.
"Je li to doista potrebno?"
"Mislim da jest. S obzirom na brzinu kojom se traevi trenutano ire brodom, prije ili poslije u uti nekakvu dosjetku o privilegijama visokog ina koju neu moi ignorirati, to znai da u morati kazniti nesretnog, ovaj, humorista. Uostalom, ionako ne volim zatvorena vrata. Nikad ne znate to se krije s druge strane."
Cordelia prasne u smijeh. "To me podsjea na onaj stari vic u kojem djevojka kae: 'Radije nemojmo, ali recimo svima da jesmo'."
Vorkosigan je napravio grimasu u znak slaganja i smjestio se u stolicu na okretanje prikovanu za pod, pokraj metalnog stola ugraenog u zid i okrenuo se da je pogleda. Naslonio se i ispruio noge, a lice mu se uozbiljilo. Cordelia je s poluosmijehom nakrivila glavu. Poeo je izokola, kimajui prema ekranu iznad njezina kreveta. "to ste to gledali?"
"Barravarsku geografiju. Lijep planet. Jeste li ikad vidjeli oceane?"
"Kad sam bio mali, majka me svako ljeto vodila u grad zvan Bonsanklar. To je bila neka vrsta ljetovalita za viu
klasu, okruenog praumom koja se protezala po planinskim obroncima iznad grada. Oca uglavnom nije bilo, on je vrijeme provodio ili u prijestolnici ili sa svojim korpusom. Roendan starog Cara padao je na Ljetoslavu, pa su tada iznad oceana prireivali fantastine vatromete  bar su mi u ono doba tako izgledali. Cijeli bi grad izaao na rivu. Nitko nije nosio oruje. Na Carev roendan dvoboji su bili zabranjeni, a ja sam smio trati kud god sam htio." Pogledao je u pod, iznad vrha izama. "Nisam tamo bio godinama. Volio bih vas jednom tamo odvesti, za Ljeto-slavni festival, ako se ukae takva prilika."
"Bilo bi mi jako drago. Vraa li se va brod uskoro na Barrayar?"
"Na alost, ne jo. eka vas dugo zarobljenitvo. Ali s obzirom na to da je va brod pobjegao, ne vidim razloga zato bi se vae zatoenitvo nastavilo kad se vratimo na Barravar. Trebalo bi vas osloboditi, da se moete javiti be-tanskom veleposlanstvu i otii kui. Ako to elite."
"Ako to elim!" Nesigurno se nasmijala i opet naslonila na tvrdi jastuk. On je paljivo motrio njezino lice. Dranjem je prilino uvjerljivo oponaao oputenost, no odavalo gaje nesvjesno lupkanje izmom. Kad je to primijetio, namrtio se i zaustavio. "Zato to ne bih eljela?"
"Mislio sam, kad stignemo na Barravar, i ako ste slobodni, da biste mogli razmotriti mogunost da ostanete."
"Daposjetim... kako ste rekli, Bonsanklar, i tako dalje? Ne znam koliko u dopusta imati, ali... svakako, volim upoznavati nova mjesta. Voljela bih vidjeti va planet."
"Ne mislim na posjet. Trajno. Kao... kao lady Vorkosigan. " Lice mu je ozario ironian smijeak. "Stvarno sam sve zabrljao. Obeavam da vie nikad neu Betance smatrati kukavicama. Tako mi svega, vai obiaji zahtijevaju vie hrabrosti od najopasnijih nadmetanja naih mladia."
Polako je izdahnula kroz skupljene usnice. "Vi... vi ne igrate u sitni, zar ne?" Zapitala se zato su ljiui u ovakvim prilikama govorili da im je stalo srce. Ona je prije imala osjeaj da joj je eludac pao u pete. Naglo je postala svjesna svog tijela; ve je otprije bila intenzivno svjesna njegova.
Odmahnuo je glavom. "Jer to nije ono to elim za vas, s vama. Vi zasluujete najbolje. Ja to svakako nisam, to vam je sad sigurno ve jasno. Ali bar vam mogu ponuditi najbolje to ja imam. Draga C... zapovjednice, jesam li previe nagao, za betanske standarde? ekam ve danima na pravu priliku, ali nikako da doe."
"Danima! Koliko ve dugo razmiljate o tome?"
"Prvi put mije palo na pamet kad sam vas vidio u onoj udolini."
"to, dok sam povraala u blatu?"
To ga je nasmijalo. "Ali kako ste samo bili pribrani. Kad smo pokopali vaeg asnika, znao sam."
Protrljala je usnice. "Je li vam ikad itko rekao da ste luak?"
"Ne u ovom kontekstu." "Ja... zbunili ste me." "Ali nisam vas uvrijedio?" "Ne, naravno da niste."
Malo se opustio. "Naravno, ne trebate mi odmah odgovoriti. Proi e mjeseci prije nego to doemo kui. Ali nisam htio da mislite... to to ste zarobljenica situaciju ini kakljivijom. Nisam htio da mislite kako vas elim uvrijediti."
"Uope niste", slabano je odvratila.
"Moram vam rei jo neke stvari", nastavio je, opet se usredotoujui na izme. "To ne bi bio lak ivot. Otkako
sam vas sreo, sve vie mislim kako posao ienja tuih politikih neuspjeha, kako ste vi to izrazili, moda i nije velika ast. Moda bih neuspjehe trebao sprjeavati u korijenu. To je opasnije od vojnike karijere... s velikim izgledima za izdaju, namjetene optube, atentate, mogue progonstvo, siromatvo, smrt. To znai sklapanje zlih kompromisa sa zlim ljudima da bi se postigla mrvica dobroga, a ni to nije zajameno. Nije to ugodan ivot, ali ako ovjek ima djecu... bolje da to prolazim ja, nego oni."
"Ba znate kako curi pruiti dobar provod", ree ona bespomono, trljajui bradu i smjekajui se.
Vorkosigan podigne glavu, kao da nije siguran ima li razloga za nadu.
"Kako se zapoinje politika karijera na Barravaru?" upita ona, nastojei se pribrati. "Pretpostavljam da elite ii stopama svog djeda, carevia Xava. Ali kako do poloaja dolaze ljudi koji nisu u bliskom srodstvu s Carem?"
"Na tri naina. Carskim imenovanjem, nasljednim putem ili vlastitim radom, uspinjui se od dna ljestvice. Vijee ministara najbolje ljude dobiva treom metodom. To je njihova velika prednost, ali taj put je meni zatvoren. U Vijee grofova dolazi se po pravu nasljedstva. Za mene je to najizvjesniji put, ali morao bih ekati da mi otac umre. Radije bih da to ostane na ekanju. To je ionako umirue tijelo koje boluje od najgore vrste konzervativizma, krcato relikvijama prolog vremena koje zanima jedino zatita njihovih privilegija. Nisam siguran da se s grofovima ita moe uiniti. Moda bi ih jednostavno trebalo pustiti da izumru. Ali nemojte me citirati", dodao je ipak naknadno. "Vrlo neobino osmiljena vlada." "Nije ju nitko osmislio, jednostavno se tako razvila." "Moda biste trebali sazvati ustavotvornu skuptinu."
"Govorite kao prava Betanka. Moda ste u pravu, iako u barravarskom kontekstu to zvui kao recept za graanski rat. Preostaje mi jedino carsko imenovanje. To je brz put, ali ako uvrijedim staroga, ili ako umre, pad bi mi mogao biti jednako iznenadan i spektakularan kao i uspon." Dok je govorio i planirao, u oima mu je plamtio ar bitke. "U prilog mi ide jedino to to on voli neuvijen govor. Ljudi koji pred njim otvoreno govore takva su rijetkost da se pitam kako je uope uspio razviti tu sklonost. Znate, mislim da bi vam se svidjela politika, bar ova na Barravaru. Moda zato stoje tako slina onome to drugdje nazivamo ratom. No postoji i jedan hitniji politiki problem, a tie se vaeg broda i jo nekih stvari..." zastao je, kao da gubi zalet. "Moda... moda nerjeiv problem. Vjerojatno je preuranjeno da govorim o braku ne znajui u kojem e se smjeru razvijati te stvari. Ali nisam htio da mislite... usput, to mislite?"
Odmahnula je glavom. "Radije se ne bih izjanjavala ovog trenutka. Jednom u vam rei. Mislim da neete biti razoarani."
Prihvatio je njezine rijei lagano kimnuvi glavom, s vidljivim optimizmom. "Va brod..."
Uznemireno se namrtila. "Neete valjda imati problema zato to je moj brod pobjegao?"
"Upravo smo takvu situaciju i trebali sprijeiti. To to sam u tom trenutku bio onesvijeten vjerojatno e mi biti olakotna okolnost. S druge strane, zna se kakvo sam miljenje iznio u Carskom vijeu. Neu moi izbjei sumnju da sam hotimice pustio va brod da pobjegne, kako bih sabotirao avanturu koju doista smatram neprihvatljivom."
"Hoe li vam opet skinuti in?"
Nasmijao se. "Bio sam najmlai admiral u povijesti nae flote  moda zavrim karijeru kao najstariji potporu-nik. Ali ne", uozbiljio se. "Gotovo je sigurno da e me rat-
na struja u ministarstvima optuiti za izdaju. Dok se to ne rijei, na ovaj ili onaj nain," pogledao ju je u oi, "vjerojatno neu moi rjeavati ni osobna pitanja."
"Kanjava li se izdaja na Barravaru smru?" upita ona s morbidnom znatieljom.
"Oh, da. Javna smrt izgladnjivanjem." Vidjevi njezin zgranuti izraz, zabavljeno je podigao obrvu. "Ako vas to imalo tjei, izdajnicima visokog roda uvijek uspiju prokri-jumariti neko zgodno sredstvo za privatno samoubojstvo prije samog dogaaja. Da izbjegnu nepotrebno suosjeanje javnosti. Ali mislim da im ja ne bih pruio to zadovoljstvo. Neka bude javno, i gadno, i dosadno i neka ih sve vraki osramoti." Odjednom je odisao zabrinjavajuim fataliz-mom.
"Biste li sabotirali invaziju, da moete?" Odmahnuo je glavom, s dalekim izrazom u oima. "Ne. Ja sam ovjek koji slui svom vladaru. To je znaenje prvog sloga ispred mog imena. Dokle god se o ovom pitanju jo vode rasprave, borit u se za svoje vienje. Ali ako Car potpie zapovijed, ii u bez pogovora. Jedina alternativa tome je graanski kaos, a toga smo ve imali i previe."
"Po emu je ova invazija drugaija? Sigurno ste podravali invaziju na Komarr ili vam ne bi dali daje vodite." "Komarr je bio jedinstvena prilika, gotovo kolski primjer. Kad sam osmiljavao strategiju za osvajanje Komar-ra, maksimalno sam iskoristio sve prednosti." Poeo je nabrajati na irokim prstima. "Malobrojno stanovnitvo koncentrirano u klimatski kontroliranim gradovima. Gerilci se nisu imali kamo povui radi pregrupiranja. Nisu imali saveznika  nije samo naa trgovina stradavala zbog njihovih pohlepnih pristojbi. im sam 'sluajno' propustio informaciju da emo njihov postotak na sve to je prolazilo kroz njihov neksus spustiti sa dvadeset pet na petnaest posto, svi susjedi koji su im trebali pomoi bili su
nai. Nisu imali teku industriju. Debeli i lijeni od ivota na nezasluenim prihodima... dok oni mizerni plaenici koje su unajmili nisu shvatili protiv koga se bore i pobjegli podvijenih repova  nisu se ak htjeli sami braniti. Da sam imao odrijeene ruke i malo vie vremena, mislim da bih zauzeo Komarr bez ispaljenog metka. Savren rat  ili bi to bio, samo daje Vijee ministara bilo strpljivije." Pred oima kao da su mu prolazili prizori upamenog razoaranja. Namrteno je gledao u prolost. "Ovaj drugi plan... pa, mislim da e vam sve biti jasno kad vam kaem daje rije o Escobaru."
Cordelia se zaprepateno uspravila na krevetu. "Nali ste skonu toku odavde do Escobara?" Onda nije ni udo to Barravarci nisu objavili otkrie ovog mjesta. Od svih mogunosti o kojima je razmiljala, ova bi joj posljednja pala na pamet. Escobar je bio jedno od najvanijih planetarnih sredita u mrei crvotonih prolaza koji su povezivali ratrkano ovjeanstvo. Veliki, stari, bogati Escobar umjerenih nazora u svoje je mnogobrojne susjede ubrajao i Koloniju Beta. "Pa oni su poludjeli!"
"Biste li vjerovali da sam i ja rekao gotovo istu stvar prije nego stoje Ministar Zapada poeo urlati, a grof Vor-tala mu je zaprijetio... no, bio vrlo bezobrazan prema njemu. Ne znam nijednog drugog ovjeka koji ima Vortalino umijee da bude krajnje neugodan bez ijedne izreene psovke."
"Uope nema sumnje da bi se morala umijeati i Kolonija Beta. Pa pola nae meuzvjezdane trgovine prolazi kroz Escobar. Da ne spominjemo Tau eti Pet. I Jackso-novo Skrovite."
"ak bih rekao da je to skromna procjena", Vorkosi-gan je kimanjem pokazao da se slae. "Ideja je da se operacija izvede to je mogue bre i potencijalnim saveznicima prikae kao gotov in. Budui da sam ja intimno
upoznat sa svime to je polo po zlu u mom 'savrenom' planu za Komarr, rekao sam im da ive u snovima, ili neto tome slino." Zatresao je glavom. "ao mi je to se nisam bolje kontrolirao. Moda bih jo bio tamo i borio se protiv toga. Ovako je sasvim mogue da se flota ve priprema za pokret. A to pripreme dalje odmaknu, tee e ih biti zaustaviti." Uzdahnuo je.
"Rat", zamiljeno e Cordelia, potresena do sri. "Vama je jasno da ako vaa flota krene... ako Barrayar ue u rat s Escobarom... da e moj planet trebati navigatore. ak i ako se kolonija Beta ne umijea izravno u sukob, sigurno emo im prodavati oruje, tehniku pomo, prijevoz zaliha..."
Vorkosigan zausti kao da e neto rei i potom stane. "Pretpostavljam da je tako", ree sumorno. "A mi emo vas pokuavali blokirati."
U tiini koja je uslijedila osjeala je kako joj u uima udara bilo. Kroz zidove je i dalje dopiralo tiho kriputanje i brujenje Vorkosiganova broda. Bothari se pomaknuo na hodniku; zauo se zvuk koraka u prolazu.
Odmahnula je glavom. "Morat u razmisliti o ovome. Nije tako jednostavno kao to se isprva inilo."
"Ne, nije." Okrenuo je dlan prema njoj, pokazujui joj daje zavrio. Ukoeno je ustao. Jo gaje muila noga. "To je sve to sam vam htio kazati. Ne morate nita rei."
Kimnula je, zahvalna na tom ustupku, a on se povukao, povevi Botharija i vrsto zatvorivi vrata za sobom. Uzdahnula je, osjeajui uznemirenost i krajnju nesigurnost. Legla je i zurila u strop sve dok joj doasnik Nilesa nije donio veeru.
ESTO POGLAVLJE
Sljedeeg jutra, po brodskom vremenu, ostala je itati u miru svoje kabine. Trebalo joj je vremena da u potpunosti usvoji jueranji razgovor prije ponovnog susreta s Vorkosiganom. Osjeala se uznemireno, kao da je netko ispremijeao sve njezine zvjezdane mape pa se izgubila; tjeilo ju je jedino to stoje bar znala daje izgubljena. Pretpostavljala je daje bolje napraviti korak unatrag, ako je to znailo ii prema istini, nego se drati netonih izvjesnosti. Bespomono je eznula za izvjesnostima, znajui istodobno da joj klize iz ruku.
Brodska knjinica nudila je velik izbor grae o Bar-ravaru. Stanoviti gospodin, zvan Abell, napisao je pompoznu opu povijest, punu imena, datuma i detaljnih opisa zaboravljenih bitaka ije je sudionike smrt uinila nevanima. Znanstvenik po imenu Aczith potpisao je uspjenije djelo, ivopisnu biografiju cara Dorce Vorbarre Pravednog. Vladavina tog zagonetnog ovjeka, koji je, po Corde-lijinoj procjeni, bio Vorkosiganov pradjed, obuhvaala je kraj Vremena izolacije. Toliko se bila udubila u mnotvo protagonista i zamrenu politiku tog doba da nije ak podigla pogled kad je zaula kucanje na vratima, nego je samo viknula: "Uite."
Na vrata su navrat-nanos ula dvojica vojnika u zele-nosivim maskirnim odijelima za rad na terenu i uurbano
ih zatvorila. Zaputenog li para, pomisli ona; napokon je naila na barravarskog vojnika koji je nii od Vorkosiga-na. Prepoznala ih je tek kad joj se u glavi poela oblikovati trea misao, a iz hodnika dospio zvuk pravilnog zavijanja sirene za uzbunu, iako priguen zatvorenim vratima. Izgleda da neu stii do slova B...
"Kapetanice!" uzvikne porunik Stuben. "Jeste li dobro?"
Jedan pogled na njegovo lice bio je dovoljan da na leima osjeti sav golemi teret stare odgovornosti. Umjesto smee kose duge do ramena, sad je imao kratku vojniku frizuru u stilu barrayarskih vojnika koja je djelovala kao daju je obrstio neki preiva. Glava mu je bez kose izgledala maleno, golo i udno. Do njega je stajao omaleni i mravi porunik Lai, zgrbljen kao uenjak nad knjigama. On je jo manje nalikovao na ratnika. Bio je odjeven u preveliku odoru podvrnutih rukava i nogavica. Jedna se nogavica neprestano odvrtala i zapinjala za petu njegove izme.
Otvorila je usta kao da e neto rei, zatvorila ih, a zatim je prasnula: "Zato niste na putu kui? Dobili ste zapovijed, porunice!"
Stuben, koji je oito oekivao srdaniji prijem, na trenutak je bio zbunjen. "Glasovali smo", rekao je prostodu-no, kao da to sve objanjava.
Cordelia je bespomono zatresla glavom. "To ba slii vama. Glasovali ste. Sjajno." Na trenutak je prekrila lice rukama i ispustila smijeh slian jecaju. "Zato?" pitala je kroz prste.
"Otkrili smo da se barravarski brod zove General Vor-kraft  a kad smo provjerili podatke o njemu, shvatili smo tko mu je zapovjednik. Jednostavno vas nismo mogli ostaviti u rukama Komarrskog koljaa. Odluka je bila jednoglasna."
Ta joj je izjava na trenutak privukla pozornost. "Kako ste, dovraga, donijeli jednoglasnu odluku kad... ne, nije vano", prekinula gaje kad je poeo odgovarati, sa samozadovoljnim sjajem u oima. Najradije bih glavom udarala po zidu... ne. Treba mi jo informacija. A i njemu.
"Je li vama jasno", poela je paljivo, "da su Barravarci ovim putem namjeravali prebaciti osvajaku flotu radi iznenadnog napada na Escobar? Da ste doli kui i prijavili postojanje ovog planeta, upropastili biste im faktor iznenaenja na koji su raunali. Sad je sve mogue. Gdje je Rene Magritte sad i kako ste uope dospjeli ovamo?"
Porunik Stuben izgledao je zapanjeno. "Kako ste sve to otkrili?"
"Vrijeme, vrijeme", zabrinuto ga podsjeti porunik Lai, kuckajui po runom kronometru.
Stuben nastavi. "Ispriat u vam na putu do atla. Znate li gdje je Dubauer? Nije bio u brodskom zatvoru."
"Da, kakav atl? Ne... ponite od poetka. Moram znati sve prije no to zakoraimo u hodnik. Znaju li oni da ste na brodu?" Vani je jo zavijala sirena i ona je uasnuto ekala da netko bane na vrata.
"Ne, ne znaju. To je ono najbolje", ponosno e Stuben. "Imali smo fantastinu sreu."
"Kad smo pobjegli, proganjali su nas dva dana. Nisam ukljuio puni pogon  nego tek toliko da ostanemo izvan njihova dometa i odvuemo ih od planeta. Mislio sam da bismo jo mogli dobiti priliku da se vratimo i nekako vas pokupimo. Onda su oni odjednom stali, okrenuli se i opet vratili ovamo.
Priekali smo da se udalje na pristojan razmak, a zatim smo se i mi okrenuli. Nadali smo se da se jo skrivate u umi."
"Ne, uhvatili su me prve noi. Nastavite."
"Sve smo namjestili i maksimalno pojaali snagu, a zatim smo iskljuili sve to bi moglo stvoriti elektromag-netni um. Usput, projektor je jako dobro funkcionirao kao priguiva, ba kao to je prolog mjeseca predvidjela Rossova simulacija. Elegantno smo se provukli kraj njih a da nisu ni trepnuli..."
"Za Boga miloga, Stu, ne skrei s teme", promrmlja Lai. "Nemamo cijeli dan." Nestrpljivo se njihao na petama.
"Ako taj projektor padne Barravarcima u ruke..." pone Cordelia povienim tonom.
"Ma nee, vjerujte mi. U svakom sluaju, Rene Magritte izvodi parabolu oko sunca  im se dovoljno priblie da ih um sunca sakrije, zakoit e, ukljuiti maksimalni pogon i proiati ovuda da nas pokupe. Imamo dva sata da uskladimo brzine. Vrijeme e nam poeti otkucavati  zapravo, poelo je otkucavati prije desetak minuta."
"To je previe riskantno", prigovorila je Cordelia. Kroz matu su joj paradirale sve mogue katastrofe koje su se mogle izroditi iz tog plana.
"Upalilo je", branio se Stuben. "... to jest, upalit e. A onda nam se nasmijeila srea. Dok smo traili vas i Du-bauera, naili smo na dva Barrayarca koji su lutali umom..."
Cordeliji se eludac stisne od muke. "Jesu li to kojim sluajem bili Radnov i Darobev?"
Stuben je zurio u nju. "Kako ste znali?"
"Nastavite, samo nastavite."
"Bili su skovali urotu za zbacivanje onog manijakalnog ubojice Vorkosigana. Vorkosigan im je bio za petama, pa su bili jako sretni to su nas sreli."
"Mogu misliti. Doli ste im kao mana s neba."
"Jedna barrayarska patrola spustila se da ih pokupi. Postavili smo im stupicu... sve smo ih oamutili, osim jed-
noga kojeg je Radnov pogodio nervnim disruptorom. Ti tipovi misle ozbiljno."
"Znate li moda koga su... ne, nema veze. Nastavite." eludac joj se preokrenuo.
"Uzeli smo im odore i atl i uuljali se na General kao od ale. Radnov i Darobev znali su sve lozinke. Uspjeli smo doi do zatvora... to je bilo lako, podrazumijevalo se da e patrola prvo otii tamo... oekivali smo da emo tamo nai vas i Dubauera. Radnov i Darobev oslobodili su sve svoje pajdae i otili zauzeti strojarnicu. Iz strojarnice mogu iskljuiti svaki brodski sustav; oruja, sustav za odravanje ivota na brodu, sve. Dogovorili smo se da e iskljuiti oruje kad krenemo u bijeg atlom."
"Ne bih na to raunala", upozori ih Cordelia.
"Nije vano", veselo joj odvrati Stuben. "Barravarci e biti tako zauzeti meusobnom borbom da emo se jednostavno ietati pokraj njih. Kakva divna ironija! Komarr-skog koljaa ubit e njegovi vlastiti ljudi! Napokon shvaam po kojem principu funkcionira judo!"
"Divno", bezvoljno je ponovila za njima. Njegovom glavom, pomislila je, udarat u zid njegovom glavom, ne svojom. "Koliko na brodu ima naih?"
"estero. Dvojica su kod atla, dvojica tragaju za Du-bauerom, a mi smo doli po vas."
"Na planetu nema nikoga?"
"Ne."
"Dobro." Nervozno je protrljala lice. Oajniki joj je trebalo nadahnue koje nikako nije stizalo. "Kakva zbrka. Usput, Dubauer je u brodskoj bolnici. Ozljeda od disrup-tora." Zakljuila je da nije pravo vrijeme da im tono opie njegovo stanje.
"Odvratni ubojice", ree Lai. "Nadam se da e se meusobno potamaniti."
Okrenula se prema knjininom suelju pokraj kreveta i otvorila grubu shematsku mapu Generala Vorkrafta bez tehnikih podataka. To je bila jedina mapa kojoj je mogla pristupiti kroz knjinicu. "Prouite ovo i smislite kako ete stii do bolnice i atla. Ja moram neto saznati. Ostanite ovdje i ne otvarajte vrata. Tko jo tumara po brodu?"
"Mclntvre i Veliki Pete."
"Pa dobro, oni imaju veu ansu od vas dvojice da izbliza prou za Barravarce."
"Kapetanice, kamo idete? Zato jednostavno ne odemo odavde?"
"Objasnit u vam kad budem imala tjedan dana slobodnog vremena. Ovaj put posluajte prokletu zapovijed. Ostanite ovdje!"
Skliznula je kroz vrata i brzim korakom krenula prema zapovjednikom mostu. ivci su joj vritali da tri, ali to bi privuklo previe pozornosti. Prola je kraj grupe od etvero Barrayaraca koji su nekamo hitali; jedva su je udostojili pogledom. Nikad nije bila sretnija to je neugledna.
Vorkosigana je zatekla na mostu, s njegovim asnicima. Zabrinuto su se okupili oko interkoma iz strojarnice. I Bothari je bio tamo, kao Vorkosiganova alosna sjena.
"Tko je taj tip na komu?" apne ona Vorkalloneru. "Radnov?"
"Da. ."
Lik na ekranu je govorio: "Vorkosigan, Gottvan i Vor-kalloner, jedan po jedan, u razmacima od dvije minute. Nenaoruani, ili emo iskljuiti sve sustave za odravanje ivota na brodu. Imate jo petnaest minuta, a onda poinjemo isisavati zrak. Ah. Jeste li se ukljuili? Dobro. Ne-
mojte tratiti vrijeme, kapetane." Izgovorio je Vorkosiga-nov in kao da je to smrtna uvreda.
Lice je nestalo, ali glas se sablasno vratio preko raz-glasnog sustava. "Vojnici Barravara", zatretao je. "Va kapetan izdao je Cara i Vijee ministara. Nemojte mu dopustiti da izda i vas. Predajte ga pravom predstavniku vlasti, svom politikom asniku, ili emo biti prisiljeni ubiti i nedune i krive. Za petnaest minuta iskljuit emo sustav za odravanje ivota..."
"Prekinite to", srdito e Vorkosigan. "Ne moemo, gospodine", oglasi se jedan tehniar. Bo-thari je bez okolianja izvukao svoj plazmiki luk i nonalantno ga ispalio s boka. Zvunik je eksplodirao i otpao sa zida. Nekoliko se ljudi moralo sagnuti da izbjegne rasta-ljene dijelove.
"Hej, zvunici e moda trebati i nama", pone Vorkal-loner ogoreno.
"Nije bitno", Vorkosigan odmahne rukom. "Hvala vam, narednice." Iz ostalih zvunika postavljenih po brodu do njih je i dalje dopirao udaljeni odjek Radnovljeva glasa.
"Na alost, nemamo vremena ni za to kompliciranije", ree Vorkosigan, oito privodei kraju dogovor oko plana. "Nastavite raditi na svojoj ideji u vezi sa strojarnicom, porunice Saint Simon; ako je ostvarite na vrijeme, tim bolje. Siguran sam da bismo svi radije bili pametni nego hrabri."
Porunik kimne i urno ode.
"Ako mu ne uspije, bojim se da nam ne preostaje nita drugo osim direktnog napada", nastavi Vorkosigan. "Oni su savreno kadri pobiti sve na brodu i krivotvoriti brodski dnevnik da dokau to god hoe. Zahvaljujui Daro-beyu i Tafasu, imaju sve potrebno tehniko znanje. Molim da se jave dobrovoljci. Naravno, ja i Bothari idemo."
Svi se jednoglasno prijavie.
"Gottvan i Vorkalloner ispadaju. Trebam nekoga tko e poslije moi objasniti to se dogodilo. A sad, borbeni raspored. Prvo idem ja, onda Bothari, zatim Seigelova patrola, i nakon nje Kushova. Koristit emo samo oamute, ne elim da zalutali hici unite strojarnicu." Neki od prisutnih pogledali su prema rupi u zidu na mjestu gdje je donedavno stajao zvunik.
"Gospodine", poe Vorkalloner zdvojno. "Moram dovesti u pitanje borbeni raspored. Oni e sigurno koristiti dis-ruptore. Ljudi koji prvi prou kroz vrata nemaju ansu."
Vorkosigan je nekoliko sekundi netremice zurio u njega. Vorkalloner ojaeno obori pogled. "Da, gospodine."
"Porunik bojnog broda Vorkalloner je u pravu, gospodine", zau se neoekivan duboki glas. Cordelia iznenaeno shvati da je to Bothari. "Mjesto na elu po pravu pripada meni. Zasluio sam ga." Okrenuo se prema svom kapetanu, dok su mu na uskom licu igrali eljusni miii. "Moje je."
Izmeu njih je prostrujalo neko neobino razumijevanje. "U redu, narednice", popusti Vorkosigan. "Prvo vi, onda ja, ostali kako sam zapovjedio. Idemo."
Dok su izlazili, Vorkosigan se nakratko zaustavio pred njom. "Bojim se da nee biti nita od one ljetne etnje po rivi."
Cordelia je bespomono zatresla glavom, dok joj se u glavi raala zastraujua ideja. "Ja... ja... ja sad moram povui svoju rije da neu bjeati."
Vorkosigan je djelovao zbunjeno, no zatim je preao na ono to gaje vie muilo. "Ako se sluajno dogodi da zavrim kao va potporunik Dubauer... sjetite se moje elje. Ako se moete prisiliti na to, volio bih umrijeti od vae ruke. Rei u Vorkalloneru. Imam li vau rije?"
"Da."
"Najbolje da ostanete u kabini dok ovo ne zavri." Ispruio je ruku do njezina ramena i dotaknuo jedan uvojak njezine crvene kose, a zatim se udaljio u drugom smjeru. Cordelia je pojurila niz hodnik dok joj je u uima nerazgovijetno brujala Radnovljeva propaganda. Plan u njezinu umu razvijao se luakom brzinom. Razum joj se bunio, kao konjanik na podivljalom konju; ne duguje nita tim Barravarcima, tvoja je dunost Kolonija Beta, Stu-ben, Rene Magritte... tvoja je dunost da pobjegne i upozori...
Uletjela je u kabinu. Za divno udo, Stuben i Lai jo su bili tamo. Podigli su poglede, uznemireni zbog njezina divljeg izgleda.
"Smjesta poite u bolnicu. Uzmite Dubauera i odvedite ga u atl. Kad bi se Pete i Mac trebali vratiti u atl ako ga ne uspiju pronai?"
"Za..." Lai provjeri sat, "deset minuta." "Hvala Bogu. Kad stignete u bolnicu, recite lijeniku da je kapetan Vorkosigan zapovjedio da Dubauera dove-dete k meni. Lai, vi ekajte u hodniku. Ne biste zavarali lijenika. Dubauer ne moe govoriti. Nemojte djelovati kao da va njegovo stanje iznenauje. Kad doete do at-la, ekajte  da vidim va krono, Lai  do 0620 po naem brodskom vremenu, a zatim krenite. Ako se dotad ne vratim, uope neu doi. Dajte gas do daske i ne osvrite se. Koliko tono ljudi imaju Radnov i Darobev?" "Mislim deset ili jedanaest", ree Stuben. "U redu. Dajte mi svoj oamut. Idite. Idite. Idite." "Ali kapetanice, doli smo spasiti vas!" uzvikne zbunjeni Stuben.
Rijei su je posve iznevjerile. Zato mu je poloila ruku na rame. "Znam. Hvala vam." Zatim se dala u trk.
Bliei se strojarnici po palubi odmah iznad nje, dola je do krianja dvaju hodnika. U dnu veeg hodnika stajala je skupina mukaraca koji su skupljali i provjeravali oruje. U dnu manjeg hodnika dva su mukarca pokrivala ulaz na sljedeu palubu. Bilo je to zadnje straarsko mjesto prije teritorija u Radnovljevu dometu. Jedan od njih bio je doasnik Nilesa. Praktiki se bacila na njega.
"Poslao me kapetan Vorkosigan", slagala je ona. "Htio bi jo jednom pokuati s pregovorima, pa je izabrao mene jer sam ja neutralna strana u ovim dogaajima."
"To je traenje vremena", izjavi Nilesa.
"Tome se i on nada", improvizirala je. "Dok se on priprema za napad, ja u im odvlaiti pozornost. Moete li me uvui unutra a da nitko ne primijeti?"
"Pa, mogu pokuati." Nilesa krene naprijed i otkoi kruni poklopac u podu na kraju hodnika.
"Koliko straara ima na ovom ulazu?" apne ona. "Mislim dvojica ili trojica."
Poklopac grotla podigao se uvis i otkrio pristupnu cijev s ljestvama s jedne strane i ipkom u sredini, dovoljno veliku da primi jednu osobu.
"Hej, Wentz!" vikne Nilesa u cijev. "Tko je to?" odvrati glas s donje palube.
"Ja, Nilesa. Kapetan Vorkosigan hoe dolje poslati onu betansku koku, da razgovara s Radnovim." "Zato?"
"Odakle ja znam? Pa vi navodno imate prislukivae u svim kabinama. Moda ipak nije onako dobra u krevetu kao to se mislilo." Nilesa slegne ramenima u znak ispri-kes koju je Cordelia prihvatila kimanjem glave.
Ispod njih se aptom vodila rasprava.
"Je li naoruana?"
Cordelia, koja je upravo izvadila oba oamuta, odmahne glavom.
"Zar bi vi dali oruje nekoj betanskoj koki?" dovikne im Nilesa ne oekujui odgovor. Zbunjeno je promatrao Cordelijine pripreme.
"U redu. Neka ue u cijev, ti zatvori grotlo, a ona neka se spusti. Ako ne zatvori grotlo prije nego to se spusti, pucamo u nju. Jasno?"
"Jasno."
"to u vidjeti kad se spustim?" upita ona Nilesu.
"To vam je gadno mjesto. Nai ete se u nekoj vrsti nie u skladitu koje je vratima povezano s glavnom upravljakom prostorijom. U nii ima mjesta samo za jednu osobu pa ete tamo stajati kao meta, jer je s tri strane okruena zidom. Namjerno su je tako zamislili."
"S te strane ih ne moete napasti? Hou rei, ne planirate nita takvo?"
"Nema teorije." "Dobro. Hvala."
Cordelia je ula u cijev, a Nilesa je zatvorio grotlo iznad nje uz zvuk koji je podsjeao na sputanje poklopca lijesa.
"U redu," zau se glas odozdo, "spustite se."
"Put je dug", dovikne ona. Nije joj bilo teko zvuati prestraeno. "Bojim se."
"Jei ga. Uhvatit u vas ja."
"U redu." Obavila je noge ijednu ruku oko ipke. Dok je jedan oamut gurala u futrolu, ruka joj se tresla. U grlu je osjeala eluanu kiselinu. Progutala je, duboko udahnula da sprijei ponovno penjanje kiseline u grlo, podigla ruku, ciljajui drugim oamutom, i spustila se.
Spustivi se, nala se licem u lice s mukarcem koji je oputeno drao nervni disruptor otprilike na razini njezina struka. Kad je ugledao njezin oamut, razrogaio je oi. Tu joj je dobro posluio barrayarski obiaj da na ratnim brodovima imaju muke posade, jer se djeli sekunde kolebao bi li pucao na enu. Iskoristila je njegovo oklijevanje pa zapuca prva. Cijelom je teinom klonuo na nju. Glava mu se klimala na njezinu ramenu. Napreui se, drala ga je ispred sebe kao tit.
Njezin drugi hitac oborio je sljedeeg straara dok je podizao disruptor. Trei straar ispalio je uurbani hitac koji su upila lea mukarca oslonjena na nju, iako je ma-gliasti rub snopa uspio opeci vanjski rub njezina lijevog bedra. Zabljesnula ju je strahovita bol, ali kroz stisnute zube nije se probio ni najmanji zvuk. Preciznou pomah-nitalog ratnika koja kao da je pripadala nekoj drugoj osobi oborila je i njega, a zatim se uspanieno obazrela po prostoriji traei neko skrovite. Stropom su se protezale cijevi; kad netko ue u prostoriju, obino pogleda dolje i oko sebe prije nego to se sjeti podii pogled. Zataknula je oamut u pojas i uz skok koji nikad ne bi bila u stanju ponoviti u normalnom stanju zavukla se izmeu cijevi i oklopljenog stropa. Tiho diui na otvorena usta, opet je izvukla oamut i napeto iekivala to e se pojaviti na ovalnim vratima koja su vodila u glavni dio strojarnice.
"Kakva je to bila buka? to se tamo zbiva?"
"Ubaci granatu i zapeati vrata."
"Ne moemo, tamo su nai ljudi."
"Wentz,javise!"
Tiina.  "Tafas, idi unutra."
"Zastoja?"
"Jer sam tako zapovjedio."
Tafas se oprezno pojavio iza vrata, stupajui preko praga praktiki na prstima. Okretao se i zurio. Strahujui da e, zapuca li opet, vojnici u glavnoj prostoriji zatvoriti i zakljuati vrata, ekala je dok naposljetku nije pogledao uvis.
Ljupko mu se nasmijeila i mahnula prstima. "Zatvorite vrata", tiho je oblikovala rijei i pokazala u smjeru vrata.
Zurio je u nju s vrlo neobinim izrazom lica, istodobno zbunjen, pun nade i ljutit. Zvonoliki nastavak njegova dis-ruptora inio joj se velik poput reflektora. Bio je uperen tono u njezinu glavu. Osjeala se kao da je na Posljednjem sudu. Ovo bi se moglo nazvati pat pozicijom. Vorko-sigan je u pravu, pomisli ona; disruptor doista ima istinski autoritet...
Uto je Tafas viknuo: "Mislim da odnekuda curi plin, ili neto slino. Zatvorite vrata dok ne provjerim." Vrata se posluno zatvorie za njim.
Cordelia mu se suenih oiju smijeila sa stropa. "Zdravo. elite li se izvui iz ove zbrke?"
"to vi radite ovdje  Betanko?"
Jako dobro pitanje, pomisli ona potiteno. "Pokuavam spasiti ivote. Ne brinite se  vai su prijatelji samo oamueni." Neu spomenuti onoga koji je stradao u prijateljskoj vatri... mrtav, moda, jer je na sekundu pokazao milost prema meni... "Prijeite na nau stranu", nagovarala ga je, kao da igraju neku djeju igru. "Kapetan Vorko-sigan e vam oprostiti  izbrisat e vae ime iz slubenog izvjetaja. Dat e vam medalju", obeavala je lakomisleno.
"Koju medalju?"
"Otkud znam koju? Bilo koju medalju koju poelite. ak ne morate nikoga ubiti. Imam jo jedan oamut."
"Kakvo jamstvo imam?"
Oaj ju je naveo na ludo smion potez. "Vorkosiganovu rije. Recite mu da sam vam je ja dala."
"A tko ste vi da dajete njegovu rije?"
"Lady Vorkosigan, ako oboje preivimo." La? Istina? Beznadna fantazija?
Tafas je zviznuo, zurei u nju. Lice mu je najednom pokazivalo vjeru u njezine rijei.
"Zar doista elite dopustiti da sto pedeset vaih prijatelja udie vakuum u cilju spaavanja karijere onog pijuna iz Ministarstva?" dodala je krunski argument.
"Ne", napokon e on odluno. "Dajte mi taj oamut." Sad emo vidjeti dokle see povjerenje... Dobacila mu je oruje. "Troje je oboreno, ostalo ih je jo sedam. Koji je pristup najbolji?"
"Ovamo mogu namamiti jo dvojicu. Ostali su kod glavnog ulaza. Uz malo sree, moemo ih napasti s lea." "Ponite."
Tafas otvori vrata. "Curi plin", zakalje on uvjerljivo. "Pomozite mi da ih izvuem van pa emo zapeatiti vrata."
"Zakleo bih se da sam maloprije uo zvuk oamuta", ree sudrug dok je ulazio.
"Moda su nam pokuavali privui pozornost." Pobunjenikovo lice postalo je sumnjiavo kad je shvatio svu glupost ove izjave. "Nisu imali oamute", poe on. Na svu sreu, u tom je trenutku uao i drugi mukarac. Cordelia i Tafas istodobno zapucae.
"Petero oboreno, jo petorica", ree Cordelia sputajui se na pod. Lijeva noga podvila se pod njezinom teinom; nije ju mogla normalno micati. "anse su nam sve bolje."
"Ako elimo da nam uspije, morat emo biti brzi", upozori je Tafas.
"To mi odgovara."
Iuljali su se iz skladita i u neujnom trku preli strojarnicu koja je automatski izvravala svoje zadatke, ne ha-jui za identitet trenutanog gospodara. Sa strane su leala nehajno nabacana trupla u crnim odorama. Dok su zaobilazili ugao, Tafas ju je podizanjem ruke upozorio na oprez i znaajno pokazao prstom. Cordelia kimne. Tafas je tiho zaao za ugao, a Cordelia se priljubila uz sam rub i ekala. Kad je Tafas podigao oamut, kliznula je uza zid, traei metu. Prostorija se suavala u oblik slova L, vodei prema glavnom ulazu za gornju palubu. Petorici mukaraca koji su tamo stajali pozornost je bila prikovana za priguene udarce i itanje koje je dopiralo s druge strane grotla na vrhu metalnih stuba.
"Spremaju se za napad", ree jedan od njih. "Vrijeme je da im ispustimo zrak."
Slavne posljednje rijei, pomislila je ona, i opalila dvaput za redom. Tafas je takoer opalio, preavi oamutom cijelu grupu, i sve je bilo gotovo. Nikad vie, zaklela se u sebi, neu neku Stubenovu cirkusariju nazvati blesavom. Najradije bi odbacila svoj oamut i valjala se po podu zavijajui do neba, ali njezin posao jo nije bio gotov.
"Tafas", zovne ona. "Moram uiniti jo neto." Priao joj je, i sam potresena izgleda.
"Izvukla sam vas iz ove situacije i sad trebam protuuslugu. Kako mogu presjei kontrolu dalekometnih plaz-mikih oruja tako da ne mogu funkcionirati otprilike sat i pol vremena?"
"Zato to elite uiniti? Je li kapetan tako zapovjedio?"
"Ne", rekla je iskreno. "Kapetan nije zapovjedio nita od ovoga, ali ne mislite li da e mu se rezultati svidjeti?"
Zbunjeni Tafas se sloi. "Ako izazovete kratki spoj na ovoj ploi," predloi on, "to e prilino usporiti stvari."
"Dajte mi svoj plazmiki luk."
Trebam li to uiniti, upita se ona, gledajui odjeljak koji je eljela unititi. Da. On mora pucati na nas, ba kao to ja moram bjeati kui. Povjerenje je jedno; izdaja je neto sasvim drugo. Ne elim ga stavljati na kunju koja bi ga mogla unititi.
A sad, ako mi Tafas nije namjerno pokazao upravljaku plou za zahode ili neto slino... Pucala je u plou i na sekundu u primitivnoj fascinaciji zurila u ostatke koji su pucketali i frcali iskrice.
"A sad," ree i vrati mu plazmiki luk, "dajte mi nekoliko minuta poetne prednosti, a nakon toga otvorite im vrata i budite junak. Preporuujem da im se prvo javite i upozorite ih; na elu grupe je narednik Bothari."
"Uredu. Hvala."
Brzo je pogledala prema glavnom grotlu. Sad ga od mene dijeli oko tri metra, pomisli ona. Nepremostiv jaz. U fizici srca, udaljenost je relativna; vrijeme je apsolutno. Sekunde su se poput paukova sputale niz njezinu kraljenicu.
Zagrizla je usnicu, ne skidajui pogled s Tafasa. Posljednja prilika da Vorkosiganu ostavi poruku... ne. Kad je pomislila kako bi bilo apsurdno da mu porui "Volim te" kroz Tafasova usta, iznutra ju je potresao bolan smijeh. "Moji komplimenti", u ovim je okolnostima zvualo prilino prepotentno, "Srdaan pozdrav", prehladno; a kad je rije o najjednostavnijoj od svih izjava, "da"...
utke je odmahnula glavom i nasmijeila se zbunjenom vojniku. Potom se trkom vratila u skladite i uzve-rala uz ljestve. Ritmino je zakucala po poklopcu grotla. Otvorio se u trenu. Nala se oi u oi s plazmikim lukom doasnika Nilese.
"Donosim neke nove uvjete za vaeg kapetana", ree glatko. "Malo su zafrknuti, ali mislim da e mu se svidjeti."
Iznenaeni Nilesa pustio ju je van i opet zapeatio grotlo. Udaljila se, u prolazu bacajui pogled niz glavni hodnik, gdje se okupilo nekoliko desetaka ljudi. Tehniki tim poskidao je pola ploa sa zidova; iz nekakvog alata frcale su iskre. Nekako je uspjela ugledati glavu narednika Bo-tharija u udaljenijem dijelu gomile i znala je da on stoji uz Vorkosigana. Dospjela je do ljestava u dnu hodnika, uspela se i poela trati, krivudavo prelazei s razine na razinu kroz labirint broda.
Smijui se, plaui, bez daha i obuzeta divljom drhtavicom, stigla je u hodnik koji je vodio do grotla sa atlom. Strau je drao doktor Mclntvre, nastojei djelovati kao mrki Barravarac.
"Jesu li svi na broju?"
Kimnuo je, oduevljeno je gledajui.
"Upadajte i kreemo."
Zapeatili su vrata za sobom i smjestili se u svoja sjedala dok se atl pod maksimalnim ubrzanjem odvajao od broda, uz kripu i trzanje. Pete Lightner upravljao je runo, jer njegov betanski neuroloki implantat za pilotiranje nije bio kompatibilan s barravarskim upravljakim sustavom bez ispravne prevodilake spojnice. Cordelia se pripremila za zastraujui let.
Zavalila se u svom sjedalu i nastavila hvatati zrak. Plua su je boljela od luakog trka koji je poduzela. Priao joj je Stuben, bijesan kao ris, i zabrinuto promatrao njezino nekontrolirano disanje.
"To to su uinili Dubaueru je zloin", ree. "Da smo bar mogli dii u zrak itav taj prokleti brod. Pokriva li nas Radnov jo uvijek?"
"Njihova dalekometna oruja neko vrijeme nee raditi", ree Cordelia, ne uputajui se u detalje. Bi li mu uope mogla objasniti stvari tako da ih doista shvati? "Oh. Kanila sam vas pitati... kad ste bili na planetu, kojeg je Bar-ravarca pogodio disruptor?"
"Ne znam. Doktor Mac nosi njegovu odoru. Hej, Mac... koje ti ime pie na depu?"
"Uh, ekaj da vidim mogu li shvatiti njihovu abecedu." Usnice su mu se neujno micale. "Kou... Koudelka." Cordelia pogne glavu. "Je li mrtav?"
"Nije bio kad smo otili, ali svakako nije izgledao pretjerano zdravo."
"Sto ste to sve dosad radili na Generalu?"
"Isplaivala dug. Dug asti."
"Pa dobro, nemojte mi nita rei. Ve u ja izvui tu priu iz vas." Malo je utio, a zatim je dodao, kimnuvi glavom: "Nadam se da ste dobro sredili tog gada, tko god daje bio."
"Gledajte, Stu... cijenim sve to ste uinili. Ali doista moram nekoliko minuta biti sama."
"Svakako, kapetanice." Uputio joj je zabrinut pogled i udaljio se, ispod daha mrmljajui: "Prokleta udovita".
Cordelia je naslonila elo na hladni prozor i tiho zaplakala za svojim neprijateljima.
SEDMO POGLAVLJE
Kapetanica Cordelia Naismith iz Betanskog ekspedi-cijskog korpusa uitala je najnovije navigacijske podatke
0 normalnom svemiru u raunalo svog broda. Pilotski asnik Parnell, koji je sjedio pokraj nje, popravio je elektrode
1 cjevice svoje kontrolne kacige i ugodnije se smjestio u podstavljeno sjedalo, spreman za neuronsko upravljanje predstojeim skokom kroz crvotoinu.
Njezin novi brod bio je spori, nenaoruani teretnjak, pouzdana mazga na trgovakoj ruti izmeu Kolonije Beta i Escobara. Dodue, izravna komunikacija s Escobarom bila je u prekidu ve vie od ezdeset dana, sve otkako je barravarska osvajaka flota zaepila eskobarsku stranu crvotoine kao pluteni ep bocu. Prema posljednjim vijestima, barravarska i eskobarska flota jo su manevrirale u smrtonosnom plesu za taktike pozicije, s malo pravih izravnih sukoba. Predvialo se da Barravarci nee poslati kopnene snage dok posve ne osiguraju kontrolu nad esko-barskim svemirom.
Cordelia je preko interkoma stupila u vezu sa strojarnicom. "Ovdje Naismith. Jeste li spremni?"
Na ekranu se pojavilo lice njezina strojara, mukarca kojeg do prije dva dana nije poznavala. Bio je mlad, i doao je iz Istraivanja, kao i ona. Nisu htjeli na ovaj mali izlet tratiti iskusno i kolovano vojno osoblje. I on je, kao
i Cordelia, jo nosio odoru Istraivanja. Govorkalo se daje u toku izrada odora za Ekspedicijski korpus, ali nitko ih jo nije vidio.
"Sve je spremno, kapetanice."
U njegovu glasu nije bilo ni trunice straha. Pa, pomisli ona, moda jo nije dovoljno star da doista shvati kako poslije ivota obino slijedi smrt. Jo je jednom pogledala oko sebe i udahnula. "Pilote, brod je va."
"Brod primljen, gospoo", odgovorio je po protokolu.
Proteklo je nekoliko sekunda. Proeo ju je neugodan val munine, a zatim je osjetila ljepljivu, uznemirujuu senzaciju  kao da se upravo budi iz loeg sna ije detalje nije upamtila. Skok je zavrio.
"Brod je va, gospoo", promrmljao je pilot umorno. Ona je imala osjeaj da je prolo nekoliko sekundi, ali za njega je upravo proteklo nekoliko subjektivnih sati.
"Brod primljen, pilote." Zgrabila je komkonzolu i poela kucati da provjeri u kakvu su taktiku situaciju upali. Kroz ovaj prolaz nita nije prolo ve mjesec dana; arko se nadala da je barravarskim posadama dosadno i da nee odmah shvatiti to se zbiva.
Eno ih. est brodova, od kojih su dva ve krenula. Toliko o njihovoj sporosti.
"Tono izmeu njih, pilote", zapovjedila je, aljui mu potrebne podatke. "Bilo bi najbolje da ih sve moemo odvui s njihovih poloaja."
Dva broda koja su odmah krenula prema njima brzo su im se pribliila i poela pucati s nonalantnom preciznou. Nisu se urili, nego su nastojali da svaki hitac pogodi metu. Mi smo im samo dobra prilika da vjebaju gaanje. Dat u vam ja gaanje. Svi energetski sustavi koji nisu sluili odravanju titova ugasili su se, a brod kao da
je zastenjao kad ga je obavila plazmika vatra. Zatim su za dlaku pobjegli iz barravarskog dometa.
Pozvala je strojarnicu. "Je li projekcija spremna?"
"Potpuno spremna."
"Krenite."
Dvanaest tisua kilometara iza njih najednom se pojavio betanski bojni brod, kao daje tek izaao iz crvotoine. Imao je zapanjujue ubrzanje za tako veliku letjelicu; zapravo, njegova brzina posve je odgovarala njihovoj. Slijedio ih je poput strijele.
"Aha!" Oduevljeno je pljesnula rukama i viknula u interkom. "Imamo ih! Sad svi kreu. Oh, ovo postaje sve bolje i bolje!"
Brodovi koji su ih progonili usporili su, pripremajui se za okret i napad na ovaj znatno vei trofej. etiri broda koja su dotada mirovala na svojim poloajima takoer su se poela okretati. Dok su zauzimali nove poloaje, minute su letjele. Najdalji barravarski brodovi nisu tratili pretjerano mnogo vatre na njih  inilo se da ih gaaju reda radi. Pozornost im je posve odvukao veliki brat iza betan-skog teretnjaka. Barravarski zapovjednici nedvojbeno su smatrali da imaju krasnu taktiku poziciju. Rairili su se u dva reda i zapoeli razornu paljbu. to se njih ticalo, mali brod ispred eskobarskog bojnog broda bio je odsjeen od Escobara i nije imao kamo otii. Moi e ga pokupiti kad god im to bude odgovaralo.
Cordelijini su titovi sada bili sputeni. Gubili su na ubrzanju, jer je strahovita koliina energije potrebna za projektor poela uzimati danak. No svaka je nova dragocjena minuta znaila da su sudionike barravarske blokade odvlaili sve dalje od povjerene im mije rupe.
"Moi emo ovako nastaviti jo desetak minuta", doviknuo joj je strojar.
"U redu. Sauvajte dovoljno energije da na kraju moete projektor pretvoriti u ljaku. Ako nas uhvate, stoer ne eli da od njega preostanu ni dvije molekule koje bi Barravarcima mogle pokazati po kojem principu radi."
"Kakva grehota. To je stvarno divan stroj. Volio bih da mu mogu zaviriti u unutranjost."
Moda i hoe, ako nas Barravarci uhvate, pomisli ona. Okrenula je sve brodske kamere prema prizoru iza njih. U daljini, na izlazu iz crvotoine, pojavio se prvi pravi betanski teretnjak i pojurio prema Escobaru, ne nailazei ni na kakav otpor. Bio je to najnoviji model u trgovakoj floti, posve lien oruja i titova, preureen da ini samo dvije stvari; da nosi to vei teret i juri paklenskom brzinom. Za njim su izala jo dva takva broda. To je bilo to. Letjeli su prema cilju uz prednost koju Barravarci nisu imali anse nadoknaditi.
Betanski je bojni brod eksplodirao u spektakularnom radioaktivnom vatrometu. Na nesreu, nije bilo naina da simuliraju olupine. Pitam se koliko e dugo trebati Barravarcima da shvate kako su nadmudreni? pomisli ona. Iskreno se nadam da imaju smisla za humor...
Njezin je brod nemono lebdio u svemiru. Gotovo uope nije imao energije. Osjetila je laganu vrtoglavicu i shvatila da nije psihosomatske prirode. Poela im je otkazivati umjetna gravitacija.
Sa strojarom i njegovom dvojicom pomonika sastali su se kod grotla za atl, do kojeg su dospjeli poskakujui kao gazele. Kad je gravitacija posve nestala, skokovi su prerasli u neto slinije ptijem letu. Sati koji je imao ulogu njihove kapsule za spaavanje bio je pojednostavljeni model, skuen i neudoban. Ulebdjeli su unutra i zapeatili grotlo. Pilot je kliznuo u pilotsko sjedalo i namjestio kontrolnu kacigu. atl se otisnuo od boka njihova umirueg broda.
Strojar je doplutao do nje i predao joj malu crnu kutiju. "Mislio sam da bi ast trebala pripasti vama, kapetanice."
"Ha. Kladim se da ni svoju veeru ne biste htjeli sami ubiti", odvrati ona, nastojei razvedriti atmosferu. Na tom su brodu zajedno proveli jedva pet sati, ali ovo je ipak boljelo. "Jesmo li izvan dometa, Parnell?"
"Da, kapetanice."
"Gospodo," ree ona i zastane, sve ih obuhvaajui pogledom, "svima vam zahvaljujem. Molim vas da ne gledate lijevu stranu atla."
Povukla je polugu na kutiji. Nakon neujnog, jarkopla-vog bljeska uslijedila je opa navala prema majunim otvorima na lijevoj strani atla. Tako su uspjeli vidjeti posljednje crveno arenje dok se brod uvijao u samog sebe, odnosei svoje vojne tajne u lutajui grob.
Svi su se sveano rukovali, neki lebdei u uspravnom poloaju, neki naopake, a neki pod drugim kutovima. Potom su se smjestili u sjedalima. Cordelia se zavukla u navigacijsku konzolu pokraj Parnella, privezala se i obavila brzu provjeru svih sustava.
"Sad ide komplicirani dio", promrmlja Parnell. "I dalje bih bio sretniji da damo gas do daske i pokuamo im pobjei."
"Moda bismo mogli pobjei od onih golemih bojnih vagona", prizna Cordelia. "Ali njihovi brzi kurirski brodovi ive bi nas pojeli. No za utjehu, uspjeli smo postii veliku slinost s kamenom", ree, aludirajui na umjetniku kamuflau otpornu na sonde koja je poput oklopa obavijala kapsulu za spaavanje.
Sljedeih je nekoliko minuta proteklo u tiini, jer se udubila u svoj posao. "U redu," progovorila je napokon,
"idemo se iuljati iz ovog kvarta. Uskoro e biti prepun brodova."
Nije se opirala ubrzanju atla, nego je pustila daje sila utisne u sjedalo. Bila je umorna. Nije oekivala da e je umor muiti jo vie od straha. Sve ove ratne gluposti tota su je nauile o psihologiji. Onaj kronometar sigurno grijei. Sigurno je prola jedna godina, ne jedan sat...
Na njezinoj upravljakoj ploi zasjalo je malo svjetlo. Strah je smjesta istjerao sve tragove umora iz njezina tijela.
"Gasite sve", zapovjedila je, i sama kucajui po ploi. Odmah su utonuli u besteinsku tamu. "Parnell, izvedite jedan realistini okret." Unutarnje uho i sluzava munina u elucu rekoe joj da ju je posluao.
Sad je poela ozbiljno gubiti osjeaj za vrijeme. Izuzmu li se povremeni tihi zvukovi kretanja, poput struganja tkanine o plastiku kad bi se netko promekoljio u sjedalu, vladale su tama i tiina. U mati je osjeala kako barravar-ske sonde dodiruju njezin brod, i nju, prelazei joj preko lea ledenim prstima. Ja sam kamen. Ja sam praznina. Ja sam tiina... U stranjem dijelu broda tiinu je naruio zvuk neijeg povraanja i zatim prigueno psovanje. K vragu i ovo okretanje. Nadam se da je imao vremena e-pati vreicu...
Odjednom osjetie trzaj i kao da ih neka teina pritie pod neobinim kutom. Parnellova psovka zazvuala je kao jecaj. "Vuni snop! Gotovi smo."
Uzdahnula je bez olakanja i ispruila ruku da ukljui sustave na brodu, lecnuvi se zbog zasljepljujue jaine malih svjetala. "Pa, da vidimo to nas je uhvatilo."
Ruke su joj letjele preko upravljakih ploa. Pogledala je vanjske monitore i uurbano pritisnula crvenu tipku za brisanje raunalne memorije i identifikacijskih kodova na brodu.
"Koji se to vrag tamo nalazi?" zabrinuto ju je upitao strojar, primijetivi njezinu kretnju dok joj se pribliavao.
"Dvije krstarice i jedan brzi kurirski brod", obavijestila gaje. "ini se da smo malko brojano nadjaani."
Nesretno je frknuo.
Iz koma je preglasno zatretao bestjelesni glas; brzo je smanjila ton.
"... ne priznate predaju, unitit emo vas."
"Ovo je spasilaki atl A5A", odgovorila je, pazei na razgovijetnost glasa. "Kapetanica Cordelia Naismith, Be-tanski ekspedicijski korpus, zapovjednica. Mi smo nenaoruani brod za spaavanje."
Iz koma se zaulo iznenaeno "Pah!", a glas je zatim dodao: "Jo jedna prokleta ena! Vi zbilja sporo uite."
Iz pozadine je doprlo nerazgovijetno mrmljanje i glas je opet poprimio poetni slubeni ton. "Uhvatit emo vas vunim snopom. Na prvi znak otpora, bit ete likvidirani. Jasno?"
"Primljeno", odvrati Cordelia. "Predajemo se."
Parnell ljutito zatrese glavom. Ugasila je kom i podigla obrvu.
"Mislim da bismo trebali pokuati pobjei", ree on.
"Ne. Ovi tipovi su profesionalni paranoici. Najrazumniji kojeg sam ikad srela nije volio boraviti u sobama sa zatvorenim vratima  tvrdio je da se nikad ne zna to je s druge strane. Ako vam oni kau da e pucati, preporuujem da im vjerujete na rije."
Parnell i strojar razmijenie pogled. "Hajde, Nell", ree strojar. "Reci joj."
Parnell je proistio grlo i navlaio suhe usnice. "Htjeli smo vam rei, kapetanice... ako mislite da bi za sve bilo
najbolje da, uh, dignete brod u zrak, mi vas podravamo. Ni mi se ne veselimo zarobljavanju."
Kad je zaula ponudu, Cordelia je trepnula. "To je... vrlo hrabro od vas, pilotski asnice, ali posve nepotrebno. Nemojte si laskati. Izabrali su nas za ovu akciju upravo zato to nita ne znamo. Svi vi samo nagaate to je prevozio taj konvoj, a ak ni ja ne znam nikakve tehnike pojedinosti. Ako budemo bar naizgled suraivali s njima, imamo kakvu-takvu ansu da se izvuemo ivi."
"Nismo... mislili na odavanje podataka, gospoo. Nego na njihove druge obiaje."
Nastala je neugodna tiina. Cordelia uzdahne, uhvaena u vrtlogu alosne dvojbe. "U redu je", rekla je napokon. "Njihova je reputacija strahovito pretjerana. Neki od njih su sasvim pristojni tipovi." Osobito jedan, rugao joj se njezin um. Ali ak i pod pretpostavkom daje jo iv, zar doista misli da ga moe pronai u ovoj zbrci? Ili, kad ga na-e, da ga moe spasiti od darova koje si sama donijela iz paklene eljeznarije a da pritom ne iznevjeri vlastitu dunost? Ili je ovo neki tajni dogovor o zajednikom samoubojstvu? Pozna li ti uope samu sebe? Spoznaj sebe.
Zurei u njezino lice, Parnell mrano zatrese glavom. "Jeste li sigurni?"
"Nikad u ivotu nisam nikoga ubila. Pa neu, za Boga miloga, poeti s ljudima koji su na mojoj strani."
Parnell je prihvatio razboritost te izjave malim, podrugljivim slijeganjem ramena koje nije uspjelo sasvim prikriti daje odahnuo.
"Uostalom, postoje stvari za koje elim ivjeti. Ovaj rat ne moe vjeno trajati."
"Imate nekoga kod kue?" upita on, a kad je skrenula pogled prema rezultatima sondi, mudrim tonom dometne: "Ili negdje vani?"
i
"Uh, da. Tamo negdje vani."
Suosjeajno je zavrtio glavom. "To je gadno." Prouavao je njezin nepomini profil i ohrabrujue dodao: "Ali u pravu ste. Veliki e deki prije ili poslije ovu kopilad skinuti s neba."
Dala si je oduka malim, mehanikim "Ha", i protrljala lice vrcima prstiju, nastojei otjerati napetost. Najednom joj se pri punoj svijesti prikazala vizija velikog bojnog broda, raspuknutog poput neke monstruozne mahune iz koje se izlijeva iva utroba. Smrznuto, sterilno sjeme koje pluta bez vjetra, naduto zbog dekompresije, u vjenom vrtloenju. Ostaju li lica prepoznatljiva, kad se dogodi neto takvo, pitala se. Djelomino se okrenula od Par-nella, pokazujui daje razgovoru doao kraj.
Za manje od sat vremena odvukao ih je brzi kurirski brod.
Prvo ju je zapahnuo poznat miris; metal i ulje, zrak prezasien ozonom. Barravarski bojni brodovi imali su vonj po svlaionicama. Bila je u pratnji dvojice vojnika koji su je vrsto drali za nadlaktice. Proveli su je kroz zadnji, uski i ovalni prolaz u, pretpostavljala je, glavni zatvor velikog admiralskog broda. Nemilosrdno su svukli nju i njezinu etvoricu podinjenih, i pretraili ih do najsitnijeg paranoinog detalja, te im zatim uzeli imena i dali bezoblina naranasta odijela nalik na pidame. Nekamo su odveli njezine ljude. Unato onome to je rekla Parnellu, bilo joj je muno od straha da bi ih mogli guliti, sloj po sloj, zbog podataka koje jednostavno nisu imali. Samo polako, tvrdio je razum; pa Barravarci e ih sigurno uvati za razmjenu zarobljenika.
Straari su stali u stav "pozor". Okrenula se i ugledala kako u prostoriju za procesiranje zarobljenika ulazi barravarski asnik visokog ina. Jarkouta boja oznaka na
ovratniku njegove zelene sveane odore oznaavala je in koji prije nije vidjela, i ona sa okom shvati da je rije o boji viceadmirala. Znajui stoje, smjetaje znala i tko je, pa ga je poela prouavati s ozbiljnim zanimanjem.
Vorrutver, tako se zvao. Zajedno s krunskim careviem Sergom Vorbarrom, bio je suzapovjednik barravarske armade. Nagaala je daje glavninu posla zapravo obavljao on; po onome stoje ula, oekivalo se da e postati sljedei barravarski ministar rata. Tako dakle izgleda zvijezda u usponu.
Donekle je bio slian Vorkosiganu, neto vii, otprilike iste teine, ali manje u kostima i miiima, a vie u salu. I on je imao tamnu kosu, kovraviju od Vorkosiganove i s manje sjedina. Bio je priblino iste dobi, ali znatno zgodniji. Oi su mu bile posve drugaije, tamne barunasto-smee boje i okruene dugim crnim trepavicama, bez sumnje najljepe oi koje je ikad vidjela na mukom licu. Negdje duboko u njezinu umu poelo je tiho subliminalno zavijanje, urlik koji je govorio, mislila si da si se danas ve suoila sa strahom, ali prevarila si se; evo ovdje prave stvari, evo straha bez uzbuenja ili nade; to je bilo udno, jer bilo bi normalnije da su joj te oi bile privlane. Skrenula je pogled, odluno si rekavi da su nelagoda i trenutana antipatija jednostavno posljedica ivaca. Potom je ekala.
"Predstavite se, Betanko", zareao je. Obuzeo ju je nekakav smuen osjeaj ve vienog.
Borila se da povrati ravnoteu, otro salutirala i ustro rekla: "Kapetanica Cordelia Naismith, Betanski ekspedi-cijski korpus. Mi smo vojna grupa. Aktivni vojnici." Dakako, nije uhvatio ovu privatnu alu.
"Hah. Svucite je i okrenite."
Zakoraknuo je unatrag i promatrao. Dvojica nacerenih vojnika koji su je uvali posluae ga. Ne svia mi se kako
je ovo poelo... Prisilila se na bezizraajnost, crpei energiju iz svojih unutarnjih izvora vedrine. Mirno. Mirno. Ovaj te eli izbaciti iz takta. To se vidi u njegovim oima, njegovim gladnim oima. Mirno.
"Malo je stara, ali posluit e. Poslije u nekoga poslati po nju."
Straar joj je gurnuo pidamu u ruke. Da ih iznervira, odijevala se polako, kao da izvodi obrnuti striptiz, s preciznim, kontroliranim kretnjama primjerenijima japanskoj ajnoj ceremoniji. Jedan je zareao, drugi ju je grubo gurnuo u lea u smjeru njezine elije. Kiselo se nasmijeila svom uspjehu, pomislivi kako sad ima bar neku mjeru kontrole nad vlastitom sudbinom. Hou li zaraditi jo bodova ako ih uspijem navesti da me pretuku?
Strpali su je u golu, metalnu prostoriju i ostavili je. Nastavila je igru za vlastitu neveselu zabavu, graciozno kleknu vi na pod sluei se istim kretnjama kao maloprije. Desni je noni palac precizno poloila preko lijevoga, ruke je oslonila na bedra i nije ih pomicala. Dodir ruke podsjetio ju je da na lijevoj nozi ima djeli koe neosjetljiv na toplinu, hladnou, bol ili pritisak. Bio je to suvenir njezina posljednjeg susreta s barravarskom vojskom. Djelomino je zaklopila oi i dopustila mislima da odlutaju, nadajui se da e svojim zarobiteljima ostaviti uznemirujui dojam duboke, moda ak psihiki opasne meditacije. Bolje i lana agresija nego nita.
Mirovala je tako otprilike sat vremena, dok su se njezini neuvjebani miii krajnje bolno bunili protiv klee-eg poloaja, a onda se straar vratio.
"Admiral vas eli", ree lakonski. "Doite."
Na putu kroz brod opet su joj uz bok hodala dva stra-ara. Jedan se cerio i svlaio je oima. Drugi ju je gledao sa saaljenjem, i to ju je mnogo vie uznemirilo. Poela se pitati koliko je vrijeme koje je provela s Vorkosiganom
utjecalo na to da podcijeni rizik zarobljavanja. Dospjeli su u dio broda namijenjen asnicima i zaustavili se pred jednim ovalnim metalnim vratima u nizu identinih vrata. Nacereni je straar pokucao i dobio doputenje da ue.
Admiralovo prebivalite znatno se razlikovalo od njezine spartanske kabine na Generalu Vorkraftu. Za poetak, pregrade izmeu dviju spojenih prostorija bile su uklonjene, pa je prostor bio trostruko vei. Bio je ispunjen privatnim namjetajem najluksuznijeg tipa. Kad je ula, admiral Vorrutver ustao je sa stolice prekrivene barunom, no nije se zavaravala daje to uinio iz pristojnosti.
Samozadovoljno je hodao oko nje dok je ona utke stajala, gledajui kako njezin pogled putuje sobom. "Malo je bolje od one elije, zar ne?"
Zbog straara mu je odvratila: "Izgleda kao kurvin salon."
Nacereni straar se zagrcnuo, a drugi se otvoreno nasmijao, ali zaustavio se im ga je Vorrutver prostrijelio pogledom. Nisam mislila da je ba tako smijeno, zbunjeno je razmiljala Cordelia. Poela je uoavati neke pojedinosti dekora i shvatila da je bila preciznija nego to je znala. Na primjer, onaj kipi u kutu doista je bio iznimno udan. Iako je pretpostavljala da vjerojatno ima nekakvu umjetniku vrijednost koja opravdava njegovo postojanje. "I to salon za vrlo neobine muterije", dometne ona.
"Zaveite je", zapovjedi Vorrutyer, "i vratite se na poloaje. Pozvat u vas kad budem gotov."
Polegli su je na lea preko njegova irokog kreveta, koji oito nije odgovarao vojnim propisima. Rairili su joj ruke i noge, zategnuvi ih uz pomo mekog remenja prema etiri kuta kreveta. Remenje je bilo privezano za kratke lance koji su pak bili privreni za okvir kreveta. Jednostavno i zastraujue rjeenje koje joj nije ostavljalo mogunost otpora.
Dok joj je vezivao remen oko zapea, suosjeajni stra-ar ispod glasa joj je doapnuo: "ao mi je", prikrivajui svoje rijei gotovo neujnim uzdahom.
"U redu je", uzvratila mu je aptom. Pazili su da im se pogledi ne sretnu, kako bi sakrili tajni razgovor od Vorru-tyera koji ih je motrio.
"Ha. To si sad misli", promrmlja drugi uz cerek, pri-vrujui drugi remen.
"Zavei", promrmlja prvi i uputi mu bijesan pogled. Sobu je ispunila neista tiina, koja je potrajala dok se straari nisu povukli.
"Ovo djeluje kao stalna instalacija", ree ona Vorru-tyeru, sablasno fascinirana. inilo joj se da ovdje svoj ivot vodi nekakva bolesna ala. "to radite kad ne moete uhvatiti Betance? Traite dobrovoljce?"
Izmeu oiju mu se nakratko pojavila bora od mrtenja, no ubrzo je nestala. "Samo tako nastavite", ohrabri je on. "To me zabavlja. I ini krajnji rasplet jo slasnijim."
Olabavio je ovratnik odore, natoio si au vina iz posve nevojnikog prenosivog bara u jednom kutu prostorije, i sjeo na krevet pokraj nje kao daje doao avrljati kod bolesnog prijatelja. Pomno ju je preao pogledom, dok su mu prekrasne smee oi uzbueno svjetlucale.
Pokuala sije lagati; moda je samo silovatelj. Moda bih mogla izai na kraj s obinim silovateljem. Oni su tako izravne, djeje due, praktiki su bezazleni. ak je i zlo relativno...
"Ne znam ama-ba nikakve vrijedne vojne tajne", krenula je u boj. "Ovo doista nije vrijedno vaeg vremena."
"Nisam ni mislio da znate", odgovorio je oputeno. "Iako ete u sljedeih nekoliko tjedana nedvojbeno zahtijevati da mi kaete sve to znate. Stoje doista dosadno, jer me to uope ne zanima. Budem li htio otkriti to znate,
moje e medicinsko osoblje to iz vas izvui u hipu." Pijuckao je vino. "Iako je zanimljivo da ste potegnuli tu temu  moda vas kasnije u toku dana poaljem u brodsku bolnicu."
eludac joj se svezao u vor. Glupao, nijemo je urlala, shvaa li ti da si moda upravo upropastila svoju ansu da izbjegne ispitivanje. Ali ne, ispitivanje je sigurno standardan postupak  on te samo nastoji potresti. Suptilan je. Mirno...
Opet je otpio gutljaj. "Znate, mislim da u uivati u tome da za promjenu imam stariju enu. Mlade moda lijepo izgledaju, ali s njima je odve lako. Nema tu sportskog uitka. A ve vidim da ete vi, sportski gledano, biti krasni. Vrlo velik pad zahtijeva vrlo veliku visinu s koje treba pasti, zar ne?"
Ona uzdahne i zagleda se u strop. "Pa, sigurna sam da e biti pouno." Pokuala se prisjetiti ime je zaokupljala misli tijekom seksa sa svojim nekadanjim ljubavnikom, u onim loim vremenima prije nego to ga se rijeila. Moda ovo nee biti toliko gore...
Smijeei se, Vorrutyer je odloio vino na noni ormari i iz ladice izvadio mali no, otar poput staromodnog skalpela. Drak je bio optoen draguljima koji su zablistali prije nego to ga je prekrila njegova ruka.
Poeo je nehajno rezati njezinu naranastu pidamu, gulei je s Cordelije kao koru s voa.
"Zar to nije vladino vlasnitvo?" upita ona, ali zaalila je to je progovorila, jer joj je glas tako zadrhtao da je rije "vlasnitvo" zazvuala piskutavo. to je moralo izazvati isti rezultat kao bacanje zalogaja gladnom psu  nakon toga e zasigurno pokazati jo vei apetit.
Zadovoljno se zasmijuljio. "Ups." Namjerno je dopustio da mu no isklizne iz prstiju i zarije se centimetar duboko u njezino bedro. Pohlepno joj je gledao u lice, nada-
jui se reakciji. Bio je to onaj djeli koe u kojem je izgubila osjet; nije osjeala ak ni mokre kaplje krvi koje su navrle iz rane. Oi mu se razoarano suzie. ak se uspjela suzdrati od toga da pogleda prema bedru. Sad joj je bilo ao to nikad nije poteno prouila stanja transa.
"Danas vas neu silovati," razgovorljivo e on, "ako ste to mislili."
"Palo mi je na pamet. Vrag bi ga znao zato."
"Nema dovoljno vremena", objasnio je on. "Dananji dan je samo, kako bih to rekao, predjelo banketa, ili jednostavna bistra juha, vrlo ista. Sve komplicirane stvari uvam za desert, koji u posluiti za nekoliko tjedana."
"Nikad ne jedem desert. Pazim na liniju, razumijete."
Opet se zasmijuljio. "Ba ste divni." Odloio je no i otpio gutljaj vina. "Znate, asnici uvijek delegiraju svoje poslove. A ja sam vam ljubitelj povijesti Zemlje. Najvie volim osamnaesto stoljee."
"Oekivala bih da najvie volite etrnaesto stoljee. Ili dvadeseto."
"Za dan ili dva, nauit u vas da me ne prekidate. Gdje sam ono stao? Ah, da. Dakle, itajui sam naiao na krasnu scenu, u kojoj stanovitu veliku damu", tu je podigao au da joj nazdravi, "siluje bolesni sluga na zapovijed svog gospodara. Vrlo golicavo. Venerine su bolesti, jao, stvar prolosti. Ali ipak mi je na raspolaganju jedan bolesni sluga, iako je njegova bolest mentalna, a ne fizika. On vam je pravi pravcati paranoini shizofrenik."
"Kakav gospodar, takav sluga", odbrusila je automatski. Ne znam koliko u jo moi ovo podnositi; uskoro e me izdati srce.
Njezina primjedba izazvala je prilino kiseo osmijeh. "On uje glasove, znate, kao Ivana Orleanska, osim to on kae da su to demoni, ne sveci. Povremeno ima i vizualne
halucinacije. I vrlo je krupan mukarac. Koristio sam ga i prije, mnogo puta. Inae, nije tip kojem je lako, ovaj, privui ene."
Uto se na vratima zau kucanje i Vorrutver ode do njih. "Ah, uite, narednice. Ba sam govorio o vama."
"Bothari", dahne ona. Visoka prilika koja je sagnuvi glavu prola ispod dovratka nosila je hrtu slino lice Vor-kosiganova vojnika. Kako, kako je uspio pogoditi njezinu osobnu nonu moru? Kroz pamenje joj je projurio kaleidoskop slika; svjetlom proarana uma, pucketanje dis-ruptora, lica mrtvih i polumrtvih, prijetea prilika nalik na sjenu smrti.
Usredotoila se na sadanjicu. Hoe li je prepoznati? Jo je nije dotakao njegov pogled; bio je fiksiran na Vorru-tyera. Ta njegova dva oka doista su bila preblizu jedno drugom. ak nisu bila na istoj razini. Zbog toga mu je lice imalo neobinu asimetrinost koja je bitno pridonosila njegovoj izvanrednoj runoi.
Njezina uzbunjena mata prebacila se na njegovo tijelo. Njegovo tijelo  izgledalo je sasvim pogreno, pogr-bljeno u crnoj odori, nimalo slino onom uspravnom vojniku koji je pri njihovu posljednjem susretu zahtijevao poasno mjesto do Vorkosigana. Pogreno, pogreno, grozno pogreno. Bio je za glavu vii od Vorrutvera, ali ipak se inilo kao da gotovo puzi pred svojim gospodarom. Njegova kraljenica bila je svijena od napetosti dok je mrko zurio u svog... muitelja? Pitala se to bi mentalni sadist Vorrutverova kalibra mogao uiniti s materijalom poput Botharija. Boe, Vorrutveru, pa zar si ti umilja u toj svojoj amoralnoj, razmetljivoj nakaznosti, u svojoj udovinoj tatini, da moe kontrolirati tu silu prirode? Zar se usuuje igrati igre s tim mrkim ludilom u njegovim oima? Misli su joj pulsirale u skladu s luakim otkucajima srca.
U ovoj sobi nalaze se dvije rtve. U ovoj sobi nalaze se dvije rtve. U ovoj sobi nalaze se dvije...
"Eno, narednice." Vorrutver je trzajem palca preko ramena pokazao na Cordeliju, onako sputanu na krevetu. "Silujte mi ovu enu." Privukao je stolicu i pripremio se za pomno i zlurado gledanje. "Hajde, hajde."
Poslovino bezizraajni Bothari otkopao je hlae i pribliio se dnu kreveta. Napokon ju je pogledao.
"Imate li kakve posljednje rijei 'kapetanice' Naismith?" sarkastino upita Vorrutver. "Ili vam ih je napokon ponestalo?"
Zurila je u Botharija, potresena saaljenjem snanim gotovo poput ljubavi. inilo joj se daje on u transu, izgubljen u pohoti bez uitka, u iekivanju bez nade. Ti siroti stvore, pomisli ona, to li su ti samo uinili. Vie je nije zanimalo verbalno nadmetanje jednostavno je pokuavala u srcu pronai rijei ne za Vorrutvera, nego za Botharija. Neke ljekovite rijei... neu pridonositi njegovu ludilu... Zrak u prostoriji bio joj je vlanjikavo hladan i zadrhtala je, osjeajui neizreciv umor, odsutnost otpora i tugu. unuo je iznad nje, teak i taman kao olovo, a krevet je za-kripao.
"Vjerujem", ree napokon, "da su oni koje mue vrlo bliski Bogu. ao mije, narednice."
Lice mu je bilo udaljeno od njezina kojih tridesetak centimetara. Zurio je u nju toliko dugo da se poela pitati je li je uope uo. Dah mu nije bio ugodan, ali nije se lecnula. Zaprepastila se kad se odjednom uspravio i zakopao hlae, lagano podrhtavajui.
"Ne, gospodine", rekao je monotonim, dubokim glasom.
"Molim?" Vorrutver se zaprepateno uspravio u stolici. "Zato ne?" zatraio je.
Narednik je tragao za rijeima. "Ona je zarobljenica komodora Vorkosigana, gospodine."
Vorrutver je prvo zbunjeno zurio, a onda mu je sinulo. "Znai vi ste Vorkosiganova Betanka!" Njegova je hladna podsmjeljivost nestala na spomen tog imena, uz siktaj kao kad na eravicu padne kap vode.
Vorkosiganova Betanka ? U Cordeliji je na trenutak za-plamtjela nada da bi Vorkosiganovo ime moglo biti lozinka za sigurnost, ali ivjela je vrlo kratko. Mogunost da bi ovaj stvor mogao biti ikakav prijatelj Vorkosiganu zasigurno je bila ravna nuli. Sad nije gledao u nju, nego kroz nju, kao kroz prozor s kojeg se vidi neki predivan prizor. Vorkosiganova Betanka?
"Sad tog utogljenog, puritanskog kukina sina drim za jaja", dahne on bijesno. "Ovo bi moglo biti ak bolje od onog dana kad sam mu rekao za njegovu enu." Izraz na njegovu licu bio je udan i iznenaujui. S lica mu se topila maska konvencionalne slatkoe, klizei dio po dio. Kao da ste najednom nabasali na sredite vulkana. Zatim se dosjetio da ima masku i ogrnuo se njezinim preostalim dijelovima, s polovinim uspjehom.
"Vi me doista oduevljavate. Mogunosti koje se s vama pruaju  nije bilo predugo ekati osamnaest godina za tako idealnu osvetu. ena vojnik. Ha! Vjerojatno vas je smatrao idealnim rjeenjem za nau zajedniku... potekou. Moj savreni ratnik, moj dragi licemjer, Aral. Kladim se da ete tota nauiti o njemu. Ali znate, imam izrazit osjeaj da mene nije spominjao."
"Ne po imenu", sloila se. "Moda prije po kategoriji."
"A koja bi to bila kategorija?"
"Vjerujem da se posluio frazom 'olo oruanih snaga'."
Kiselo se nasmijeio. "Ne bih eni u vaem poloaju preporuio razbacivanje uvredama."
"Ali spremni ste prigrliti dotinu kategoriju?" Odgovorila je automatski, no srce joj se stezalo, ostavljajui za sobom prazninu punu odjeka. Sto Vorkosigan radi u sreditu ludila ovog ovjeka? Oi su mu sad izgledale kao Bot-harijeve...
Osmijeh mu je sad bio napetiji. "Prigrlio sam ja tota u svoje doba. Meu ostalim i vaeg puritanskog ljubavnika. Neka vam se mata malo zadri na tome, draga moja, slatka moja, duo moja. Ne bi ovjek vjerovao kad ga sad sretne, ali bio je prilino veseo udovac, prije nego to se tako iritantno prepustio onim svojim nasuminim napadima kreposti." Nasmijao se.
"Imate vrlo bijelu kou. Je lije on dodirivao... ovako?" Povukao je jedan nokat po unutranjoj strani njezine ruke i ona je zgroeno zadrhtala. "A tek ta vaa kosa. Sasvim sam siguran da ga ta valovita kosa opinjava. Tako je svi-lenasta i ima tako neobinu boju." Njeno je ovio jedan pramen oko prstiju. "Moram razmisliti to bih mogao uiniti s tom kosom. Mogao bih vam, dakako, u potpunosti skinuti skalp, ali sigurno postoji neto jo kreativnije. Moda u uzeti jedan uvojak, izvaditi ga i poigravati se njime, sasvim oputeno, na nekom sastanku Stoera. Meko u ga provlaiti kroz prste  da vidim koliko e mi vremena trebati da mu privuem pozornost. Nahranit u njegovu sumnju i rastui strah jednom ili, oh, moda dvjema leernim primjedbama. Pitam se koliko bi vremena proteklo prije nego to bi poeo grijeiti u onim svojim grozno savrenim izvjetajima... ha! A onda u ga poslati da tjedan dana provede na terenu, a on e se jo pitati, jo e dvojiti..."
Uzeo je no optoen draguljima i odrezao jedan debeo pramen, koji je zavio i paljivo spremio u dep na prsima, neprestano se smijeei. "Moram dakako paziti da ga ne isprovociram na nasilje jer je onda tako dosadno nekontroliran  prstom je povukao slovo L preko lijeve strane
brade, tono na mjestu Vorkosiganova oiljka. "Lake ga je pokrenuti nego zaustaviti. Iako je u posljednje vrijeme zauujue suzdran. Je li to va utjecaj, duo draga? Ili je jednostavno ostario?"
Nehajno je bacio no na noni ormari, protrljao ruke, glasno se nasmijao i ispruio se pokraj nje da joj s ljubavlju apne na uho: "A nakon Escobara, kad se vie ne budemo morali paziti Careva psa uvara, nee biti granica onome to u moi raditi. Toliko mogunosti..." Dao sije maha smiljajui niz planova u kojima e koristiti Corde-liju da mui Vorkosigana, uz mnotvo opscenih detalja. Od te je vizije postao napet, blijeda i vlana lica.
"Nije mogue da nekanjeno moete initi takve stvari", rekla je slabano. Sad joj je lice odavalo strah. Iz kutova oiju tekle su joj suze, sputajui se u svjetlucavim tragovima prema uvojcima kose oko uiju, ali on je praktiki nije primjeivao. Prije je mislila da je pala u najdublju moguu jamu straha, ali sad joj se pod nogama otvorilo i to dno, i ona je opet padala, beskonano, bez prestanka se okreui u zraku.
Napokon se uspio donekle sabrati. Hodao je oko dna kreveta, pogledavajui u nju. "Dakle. Kakvo osvjeenje. Znate, pun sam energije. Vjerujem da u to ipak obaviti sam. Trebalo bi vam biti drago. Daleko sam zgodniji od Botharija."
"Meni niste."
Spustio je hlae i zastao prije penjanja na krevet. "Opratate li i meni, zlato?"
Osjeala se hladno, suho i maleno do granice nestajanja. "Bojim se da u to morati prepustiti Beskrajno Milostivome. Vi premaujete moju sposobnost za oprost."
"Moda nekom drugom prilikom tijekom ovog tjedna", obeao je, pogreno tumaei njezinu poraenost kao be-
zobrazluk. Oito ga je uzbuivao dojam da mu ona i dalje prua otpor.
Narednik Bothari hodao je po sobi poput mjeseara, njiui glavom tamo-amo. Cordelia je vidjela kako mu se trzaju eljusni miii, a znala je otprije daje to kod njega znak uznemirenosti. Vorrutver se usredotoio na Corde-liju pa nije obraao pozornost na kretanje iza sebe. Zato je njegov trenutak apsolutne zapanjenosti potrajao vrlo kratko. Narednik gaje, naime, zgrabio za kovravu kosu, naglim mu trzajem povukao glavu unatrag i vrlo struno mu prerezao grkljan noem optoenim draguljima, presijecajui velike krvne ile brzom kretnjom u oba smjera. Kao iz fontane, krv je u jezivo vruoj bujici potekla po Cordeliji.
Vorrutver se zgrio, gubei svijest, dok mu je mozak ostajao bez krvi. Narednik Bothari prestao je drati Vor-rutverovu kosu. Vorrutver je pao izmeu njezinih nogu i skliznuo preko ruba kreveta, nestajui iz vidokruga.
Narednik Bothari nezgrapno je stajao u dnu kreveta, teko diui. Cordelia se nije mogla sjetiti je li vrisnula. Nije vano, bilo je malo vjerojatno da se itko obazirao na krikove koji su dolazili iz ove sobe. U rukama, licu i stopalima osjeala je led i nedostatak krvi; srce joj je luaki udaralo.
Proistila je grlo. "Uh, hvala vam, narednice Bothari. To je bilo vrlo, uh, viteko djelo. Biste li me moda mogli odvezati?" Glas joj je nekontrolirano zapiskutao, zbog ega je razdraeno zautjela.
Kao opinjena, prestravljeno je zurila u Botharija.
Nije bilo apsolutno nikakva naina da predvidi to e sljedee uiniti. Mrmljajui si neto u bradu, zbunjena lica, prtljavo je odvezao remen na njezinu lijevom zapeu. Iako ukoena, hitro se okrenula na drugu stranu i olabavila remen na desnom zapeu te zatim sjela i oslobodila glenjeve. Na trenutak je prekrienih nogu sjedila usred kre-
veta, posve gola, oblivena krvlju, trljajui glenjeve i zapea i pokuavajui pokrenuti svoj paralizirani mozak.
"Odjea. Odjea", promrmljala je samoj sebi. Zavirila je preko ruba kreveta na skvreno truplo pokojnog admirala Vorrutvera. Hlae su mu se smotale oko glenjeva, a na licu je ostao zamrznut izraz iznenaenja. Velike smee oi izgubile su sjaj, pogled mu se ve zamutio.
Spuznula je s kreveta na strani udaljenijoj od Botharija i poela mahnito pretraivati metalne ladice i zidne ormarie du sobe. Dvije ladice sadravale su njegovu zbirku igraaka i njih je odmah zatvorila, zgaena, napokon shvaajui stoje htio rei svojim posljednjim rijeima. Ukus mu je oito obuhvaao iroku lepezu perverzija. Nala je nekoliko odora, ali sve su imale previe utih oznaka. Napokon je pronala jedno crno maskirno odijelo. Mekom kunom haljinom obrisala je tijelo od krvi i navukla odijelo.
Narednik Bothari u meuvremenu je sjeo na pod i uurio se, naslonivi glavu na koljena i govorei ispod glasa. Kleknula je pokraj njega. Je li to poetak halucinacija? Morala ga je osoviti na noge i odvesti odavde. Nisu mogli raunati da e jo dugo ostati neotkriveni. Ali gdje da se sakriju? Moda je za bijeg adrenalin bio vaniji od razuma? Je li postojalo neko bolje rjeenje?
Usred njezina kolebanja, s treskom se otvorie vrata. Prvi put je kriknula. Ali blijedi mukarac koji je stajao u dovratku drei u ruci plazmiki luk bio je Vorkosigan.
OSMO POGLAVLJE
Kad gaje ugledala drhtavo je izdahnula, a s tim dugim izdisajem napustila ju je i paralizirajua panika. "Boe dragi, zamalo sam dobila srani udar zbog vas", uspjela je izustiti tankim, napetim glasom. "Uite i zatvorite vrata."
Usnice su mu se pokrenule, neujno oblikujui njezino ime i zatim je uao. Iznenadna panika na njegovu licu gotovo je bila ravna njezinoj. Uto je primijetila da za njim ulazi jo jedan asnik, smeokosi porunik spokojna lica koje je podsjealo na psia. To je bio jedini razlog zbog kojeg se nije bacila na Vorkosigana i zavritala mu na ramenu, kao to je strastveno eljela, nego je samo oprezno rekla: "Dolo je do nezgode."
"Illvane, zatvorite vrata", obrati se Vorkosigan poruniku. Kad mu je mladi priao, Vorkosiganovo lice poprimilo je napet i suzdran izraz. "Morat ete sve zabiljeiti s najveom moguom panjom."
Stisnuvi usnice tako da su nalikovale na bijeli prorez, Vorkosigan je polako hodao sobom. Pozornost mu je bila usmjerena na detalje, od kojih je neke utke pokazao svom pratiocu. Nakon prve takve kretnje, porunik je rekao "Ovaj, ah..." jer je Vorkosigan u ruci drao plazmiki luk. Vorkosigan se zaustavio pred truplom, zagledao se u oruje u svojoj ruci kao da ga prvi put vidi, i vratio ga u futrolu.
"Opet si itao markiza, je li?" s uzdahom se obratio lesu. Kad ga je okrenuo vrkom izme, iz mesnatog reza na vratu poteklo je jo krvi. "Polovino obrazovanje donosi vie tete nego koristi." Pogledao je Cordeliju. "Kome od vas dvoje dugujem estitku?"
Ovlailaje usnice. "Nisam sigurna. Hoe li svi biti jako ljuti?"
Sad je i porunik pretraivao Vorrutverove ladice i ormarie. Otvarao ih je uz pomo rupia, a iz njegova je izraza bilo vidljivo da nije onakav kozmopolit kakvim se vjerojatno smatrao. Proveo je dosta vremena zurei u onu ladicu koju je Cordelia tako brzo zatvorila.
"Pa, za poetak, Car e biti oduevljen", ree Vorkosigan. "Ali samo privatno."
"Zapravo, ja sam u tom trenutku bila vezana. Ta je, uh, ast, pripala naredniku Bothariju."
Vorkosigan je pogledao prema Bothariju, koji je jo zgureno sjedio na podu. "Hm." Jo se jednom osvrnuo po sobi. "Neto me u svemu ovome strano podsjea na onaj nevjerojatni prizor koji smo zatekli kad smo provalili u moju strojarnicu. Nosi va osobni peat. Moja je baka imala frazu za to, neto s kaskanjem..."
"Kad netko stalno kaska za dogaajima?" izletjelo je Cordeliji.
"Da, ba tako." Zagrizao je u usnicu iskrivljenu ironinim osmijehom. "Vrlo betanska izjava  poinjem shvaati zato." Lice mu je pokrivala maska staloene neutralnosti, ali njegove su je oi prouavale s pritajenom patnjom. "Jesam li zbog tog, ovaj, kaskanja ovaj put previe zakasnio?"
"Uope niste", umirila ga je. "Doli ste, ovaj, ba na vrijeme. Upravo sam bila krila ruke u panici, pitajui se to da uinim."
Okrenuo je lice od Illvana, pa su mu se oko oiju nakratko pojavile bore od munjevito zatomljenog osmijeha. "Znai, zapravo spaavam flotu od vas", promrmljao je kroza zube. "To nije ba ono to sam imao na umu kad sam ovamo doao, ali drago mije da mogu neto spasiti." Podigao je glas. "im budete gotovi, Divane, predlaem da se povuemo u moju kabinu i tamo nastavimo s razgovorom."
Vorkosigan je kleknuo pokraj Botharija i pomno ga promotrio. "Taj ga je prokleti gad vjerojatno opet uspio upropastiti", zareao je. "A bio se gotovo sasvim oporavio dok je radio sa mnom. Narednice Bothari," rekao je blaim tonom, "moete li malo hodati sa mnom?"
Bothari je promrmljao neto nerazgovijetno u svoja koljena.
"Doite ovamo, Cordelia", ree Vorkosigan. Bilo je to prvi put daje iz njegovih usta zaula svoje ime. "Pokuajte ga vi podii na noge. Mislim da je bolje da ga ja zasad ne diram."
Spustila se na razinu njegovih oiju. "Bothari. Bothari, pogledajte me. Morate ustati i samo malo hodati." Posegnula je za njegovom krvlju oblivenom rukom i pokuala smisliti neki razuman, ili moda bolje nerazuman, razlog kojim bi mogla doprijeti do njega. Pokuala je s osmijehom. "Gledajte. Vidite? Okupani ste krvlju. Krv pere grijehe, zar ne? Sad e s vama sve biti u redu. Ovaj, vie nema onog zlog ovjeka, a uskoro e nestati i zli glasovi. Ako poete sa mnom, odvest u vas negdje gdje se moete odmoriti."
Dok je govorila, on se postupno usredotoio na nju, te je na kraju kimnuo i ustao. I dalje ga drei za ruku, krenula je za Vorkosiganom iz kabine. Illvan je bio na zaelju. Nadala se da e njezina psiholoka prva pomo imati
uinka; ako ga bilo to uznemiri, mogao bi eksplodirati kao bomba.
Bila je zaprepatena kad se ispostavilo da se Vorkosiganova kabina nalazi na suprotnoj strani hodnika, samo jedna vrata nie od Vorrutverove.
"Jeste li vi kapetan ovog broda?" upitala je. Sad kad je paljivije pogledala njegove oznake, vidjela je daje komo-dor. "Jeste li cijelo vrijeme bili ovdje?"
"Ne, ja sam lan Stoera. Moj se kurirski brod vratio s bojinice prije samo nekoliko sati. Nakon dolaska imao sam sastanak s admiralom Vorhalasom i careviem. Tek je sad zavrio. Doao sam im mi je straar rekao da Vor-rutver ima novu zarobljenicu. Vi  ni u najgoroj nonoj mori nisam sanjao da biste to mogli biti vi."
U usporedbi s klaonicom koju su ostavili s druge strane hodnika, Vorkosiganova kabina doimala se spokojnom poput redovnikove elije. Sve je bilo ureeno po propisima, prava vojnika soba. Vorkosigan je zakljuao vrata kad su uli. Protrljao je lice i uzdahnuo, upijajui je pogledom. "Jeste li sigurni da ste dobro?"
"Samo sam potresena. Kad su me odabrali, znala sam da riskiram, ali nisam oekivala nita slino tom ovjeku. Pravi klasik. udim se da ste mu sluili."
Lice mu se zatvorilo. "Ja sluim Caru."
Postala je svjesna Illyana, koji je utke stajao i pozorno pratio razgovor. to da kae ako je Vorkosigan pita za konvoj? On je bio vea prijetnja njezinu zadatku od muenja. U posljednjih je nekoliko mjeseci poela vjerovati da e njihova razdvojenost naposljetku umanjiti glad njezina srca, ali sad kad ga je gledala pred sobom, tako ivog i snanog, srce joj je opet postalo pohlepno. No nije mogla procijeniti to on osjea. Trenutano je izgledao umorno, nesigurno i napeto. Pogreno je, sve je pogreno...
"Ah, dopustite da vam predstavim porunika Simona Illvana, pripadnika Careva osobnog osiguranja. On je moj uhoda. Porunik Illvan, zapovjednica Naismith."
"Sad sam kapetanica Naismith", automatski gaje ispravila. Porunik se rukovao s njom s izrazom neutralne, smirene bezazlenosti koja je bila u potpunom kontrastu s bizarnom scenom koju su upravo napustili. Kao daje bio na prijemu u nekom veleposlanstvu. Njezin dodir na dlanu ostavio mu je krvavu prugu. "A koga uhodite?"
"Drai mije izraz 'nadzor'", odvrati on.
"Birokratsko vrdanje", dobaci Vorkosigan. Obratio se Cordeliji: "Porunik uhodi mene. On vam predstavlja svojevrstan kompromis izmeu Cara, Ministarstva politike naobrazbe i mene."
"Car se posluio frazom 'obustava vatre'", napomene Illvan udaljenim tonom.
"Da, porunik Illvan takoer ima eidetski bioip za pamenje. Razmiljajte o njemu kao o magnetofonu na dvije noge, kojim se Car moe posluiti kad god poeli."
Cordelia ga pogleda ispod oka. "teta to se nismo mogli opet sresti u sretnijim okolnostima", oprezno ree Vor-kosiganu.
"Nema ovdje sretnih okolnosti."
Porunik Illvan proistio je grlo i pogledao prema Bot-hariju, koji je stajao zapleui i raspleui prste i zurei u zid. "Sto sad, gospodine?"
"Hm. Kabina je puna fizikih dokaza, a previe svjedoka zna kad je tko uao u nju i izaao iz nje, pa zato ne moemo nita inscenirati. Osobno bi mi bilo drae da Botha-ri uope nije bio tamo. Kad carevi uje za ovo, nee mu nita znaiti stoje on oito non compos mentis." Ustao je, napeto razmiljajui. "Za vas emo rei da ste pobjegli prije no to smo ja i Illvan stigli na lice mjesta. Ne znam
koliko emo dugo moi ovdje skrivati Botharija  moda mogu nabaviti neke sedative za njega." Pogledao je Uljana. "Stoje s onim carskim agentom u bolnici?"
Illvanovo lice nita nije odavalo. "Moda se uspijem neto dogovoriti s njim."
"Bravo." Okrenuo se Cordeliji. "Vi ete morati ostati ovdje i drati Botharija pod kontrolom. Illvan i ja moramo smjesta krenuti, jer inae neemo moi objasniti zato je prolo toliko vremena otkako smo ostavili Vorhalasa i podigli uzbunu. Ljudi iz carevieva osiguranja temeljito e proeljati kabinu i provjeriti kretanje svih ljudi na brodu."
"Je li Vorrutver bio u istoj stranci kao i carevi?" upita ona, pokuavajui pronai neko uporite u uzburkanom moru barravarske politike.
Vorkosigan se gorko nasmijeio. "Bili su samo dobri prijatelji."
Otiao je, ostavljajui je samu s Botharijem, u stanju potpune zbunjenosti.
Posjela je Botharija u Vorkosiganovu radnu stolicu. Neprestano se vrpoljio, ali nije nita govorio. Sjela je na krevet prekrienih nogu, pokuavajui odisati smirenom kontrolom i vedrinom. To joj nije bilo nimalo lako, budui da joj je duh bio ispunjen panikom koja je oajniki eljela izbiti na povrinu.
Bothari je ustao i poeo koraati sobom, razgovarajui sam sa sobom. Ne, ne sa sobom, shvatila je. I svakako ne s njom. Isprekidana, aputava bujica rijei zvuala joj je sasvim besmisleno. Vrijeme je sporo protjecalo, ljepljivo od straha.
I Bothari i ona poskoili su kad su se vrata otvorila, no bio je to samo Illvan. Kad je uao, Bothari je zauzeo stav kao da se sprema na borbu noevima.
"Sluge zvijeri su ruke zvijeri", ree on. "Zvijer ih hrani eninom krvlju. Zli sluge."
Nervozno ga odmjeravajui, Illvan joj je u ruke gurnuo nekoliko ampula. "Evo. Vi mu je ubrizgajte. Jedna je dovoljna da onesvijesti podivljalog slona. Ne mogu ostati." Opet je otiao.
"Kukavico", promrmljala je za njim. Ali moda je bio u pravu. Ona je vjerojatno imala vie anse da mu ubrizga sedativ. Botharijeva se uznemirenost bliila toki eksplozije.
Sve je ampule, osim jedne, odloila u stranu i pribliila mu se s blistavim osmijehom. Uinak su kvarile njezine oi, rairene od straha. Botharijeve su pak oi bile svjetlucavi prorezi. "Komodor Vorkosigan htio bi da se sad odmorite. Za pomo vam je poslao lijek."
Nepovjerljivo je uzmaknuo pred njom, i ona se zaustavi, pazei da ga ne stjera u kut. "Gledajte, to je samo sedativ."
"Droge zvijeri opile su demone. Pjevali su i vikali. Zli lijek."
"Ne, ne. Ovo je dobar lijek. Od njega e demoni zaspati", obeala mu je. Osjeala se kao da hoda po ici u potpunom mraku. Pokuala je s drugaijim pristupom.
"Pozor, vojnice", ree otro. "Oruje na pregled."
Bio je to pogrean potez. Kad mu je pokuala ubrizgati sedativ, gotovo joj je uspio izbiti ampulu iz ruku, a aka mu se sklopila oko njezina zapea poput okova od usijanog eljeza. Siknula je od boli, ali ipak je uspjela izviti prste i pritisnuti raspriva ampule uz unutarnju stranu njegova zapea prije nego to ju je podigao i bacio preko sobe.
Sletjela je na lea i otklizala preko frikcijske prostirke uz, tako joj se bar inilo, strahovitu buku te se s treskom
zabila u vrata. Bothari se bacio na nju. Hoe li me stii ubiti prije nego to lijek pone djelovati, zapitala se mahnito i natjerala se da omlitavi, kao da je izgubila svijest. Pa onesvijeteni ljudi sigurno nikome nisu bili prijetnja.
Bothari je oito mislio drugaije, jer su mu se prsti ovili oko njezina vrata. Jednim joj je koljenom pritiskao rebra i ona osjeti kako je u tom dijelu tijela neto bolno polo po zlu. irom je otvorila oi u istom trenutku kad su se njegove preokrenule. Ruke su mu popustile stisak i on pade s nje na ruke i koljena. Oamueno njiui glavom, klonuo je na pod.
Sjela je i naslonila se na zid. "Hou kui", promrmljala je. "Ovo mi nije u opisu posla." Slabana dosjetka nije uspjela ukloniti grumen histerije koji joj je zapeo u grlu, pa je zato pribjegla jednoj starijoj i ozbiljnijoj disciplini, aptom izgovarajui prave rijei. Kad je zavrila, vratila joj se samokontrola.
Nije mogla sama podii Botharija na leaj. Stoga mu je gurnula jastuk ispod teke glave te namjestila ruke i noge u udobniji poloaj. Kad se Vorkosigan i njegova sjena vrate, neka ga oni podiu.
Vrata su se napokon otvorila. Vorkosigan i Illvan su uli i brzo ih zatvorili, oprezno zaobilazei Botharija.
"Pa?" upita Cordelia. "Kako je prolo?"
"Precizno poput stroja, poput crvotonog skoka u pakao", odvrati Vorkosigan.
Okrenuo je dlan prema njoj u poznatoj kretnji koja joj je okrznula srce kao udica.
Zbunjeno ga je pogledala. "Nerazumljivi ste kao Bothari. Kako su reagirali na ubojstvo?"
"Sasvim pristojno. Uhien sam pod sumnjom urote i moram ostati u svojoj kabini. Carevi misli daje to uinio
Bothari na moj nagovor", objasni on. "Pitaj boga zato misli da bi mi to polo za rukom."
"Uh, znam da sam jako umorna", ree ona, "i da ne razmiljam sasvim prisebno. Ali jeste li vi upravo rekli 'sasvim pristojno'?"
"Komodore Vorkosigan, gospodine", prekine ih Illvan. "Imajte na umu da u ja morati podnijeti izvjetaj o ovom razgovoru."
"O kakvom razgovoru?" upita Vorkosigan. "Vi i ja smo ovdje sami, sjeate li se? Svi znaju da me ne morate nadzirati kad smo sami. Uskoro u se poeti pitati zato ste jo uope ovdje?"
Porunik Illvan namrgodio se zbog ovog primjera jezuitske logike. "Careva nakana..."
"Da? Recite mi sve o Carevoj nakani." Vorkosigan je izgledao bijesno.
"Careva je nakana, tako su je bar meni objasnili, sprijeiti situacije u kojima biste se mogli inkriminirati. Znate da ne smijem frizirati svoje izvjetaje."
"Istim ste se argumentom posluili i prije etiri tjedna. Vidjeli ste rezultat."
Illvan je izgledao uzrujano.
Vorkosigan je progovorio tihim i odmjerenim tonom. "Izvrit u sve to je Car zahtijevao od mene. On je veliki koreograf i njegov e se ples sanjara otplesati do posljednjeg koraka." Vorkosigan je skupio ruku u aku i opet je otvorio. "Nisam u slubi za njega tedio nita to imam. Ni svoj ivot. ak ni svoju ast. Dajte mi bar ovo." Uperio je prst u Cordeliju. "Onom ste mi prilikom dali svoju rije. Namjeravate lije povui?"
"Bi li mi netko bio ljubazan objasniti o emu to govorite?" prekine ga Cordelia.
"Porunik Illvan trenutano se lomi izmeu dunosti i savjesti", ree Vorkosigan. Prekriio je ruke i zagledao se u suprotni zid. "Taj sukob moi e rijeiti samo ako pronae novu definiciju ili za dunost, ili za savjest, a sad mora odluiti to e od toga dvoga izabrati."
"Vidite, ve se dogodio jedan ovakav incident," Illyan je trznuo palcem u smjeru Vorrutverove kabine, "prije nekoliko tjedana, s drugom zarobljenicom. Komodor Vorkosigan htio je, ovaj, neto poduzeti u vezi s tim. Ja sam ga odgovorio. Poslije... poslije toga, sloio sam se da ga neu opet zaustaviti ako se tako neto ponovi."
"Je li je Vorrutver ubio?" morbidno je zanimalo Cordeliju.
"Ne", odvrati Illvan. Mrko se zagledao u svoje izme.
"Hajde, Divane", umorno e Vorkosigan. "Ako ih ne otkriju, moete Caru dati istinit izvjetaj i pustiti da ga on cenzurira po volji. Ako ih pak pronau ovdje  vjerujte mi, imat ete veih briga od javnog integriteta vaih izvjetaja."
"K vragu! Kapetan Negri bio je u pravu", ree Illvan.
"On je uglavnom uvijek u pravu  ali na to tono mislite?"
"Rekao je: ako dopustim da na moj rad na bilo koji nain utjeu osobni stavovi, to je kao da sam samo malice trudan  posljedice e vrlo brzo izmai mojoj kontroli."
Vorkosigan se nasmije. "Kapetan Negri je vrlo iskusan ovjek. Ali mogu vam rei da se  u vrlo rijetkim sluajevima  ak i on znao oslanjati na osobne stavove."
"Ali sluba osiguranja ve prevre sve na brodu. Uskoro e opet doi ovamo, jednostavno metodom eliminacije. Onog trenutka kad netko pone sumnjati u moj integritet, gotovo je."
"Prije ili poslije e doi", sloio se Vorkosigan. "Koliko, po vaoj procjeni, imamo vremena?"
"Pretraivanje broda zavrit e za nekoliko sati."
"Onda ete jednostavno morati preusmjeriti njihove napore. Proirite im podruje pretraivanja  zar u razdoblju izmeu Vorrutverove smrti i zatvaranja svih izlaza brod nije napustila nijedna letjelica?"
"Jesu, dvije, ali..."
"Odlino. Posluite se svojim carskim utjecajem. Pruite im svu pomo koju vi, najpouzdaniji pomonik kapetana Negrija, moete pruiti. Cesto spominjite Negrijevo ime. Predlaite. Preporuujte. Budite skeptini. Radije nemojte podmiivati ili prijetiti, to je previe oito, premda emo na kraju moda morati pribjei i tome. Bacajte sumnju na njihove istrane postupke, pobrinite se da zapisi nestanu  sve stoje potrebno da zamutite vodu. Pribavite mi etrdeset osam sati, Divane. To je sve to traim."
"To je sve?" zagrcne se Illvan.
"Jo neto. Pobrinite se da nam nitko osim vas ne donosi obroke i druge stvari. I pokuajte uvijek prokrijum-ariti vie hrane."
Kad je Illvan otiao, Vorkosigan se osjetno opustio. Okrenuo se prema njoj s tunim i bespomonim osmijehom koji joj je godio poput dodira. "Drago mije to smo se opet sreli, moja gospo."
Ovlano mu je salutirala i uzvratila osmijehom. "Nadam se da nisam previe poremetila stvari. Mislim, za vas osobno."
"Nikako. U stvari, znatno ste ih pojednostavnili."
"Istok je zapad, gore je dolje, a to to su vas neopravdano uhitili pod optubom da ste prerezali grkljan svom zapovjedniku je pojednostavljivanje. Sigurno sam dola na
Barravar. Pretpostavljam da mi ne biste htjeli objasniti to se to ovdje zbiva?"
"Ne. Ali napokon razumijem zato je barravarska povijest preplavljena luacima. Oni nisu njezin uzrok, nego posljedica." Uzdahnuo je i progovorio tako tiho da se inilo da apue. "Oh, Cordelia. Nemate pojma koliko mije pokraj mene potrebna jedna zdrava, ista osoba. Vi ste voda u pustinji."
"Izgledate prilino, uh... izgledate kao da ste smrav-jeli." Izgleda, pomisli ona, deset godina stariji nego prije est mjeseci.
"Oh, ja." Rukom je preao preko lica. "Mozak mi vie uope ne radi. Vi ste sigurno iscrpljeni. elite li moda odspavati, odmoriti se?"
"Nisam sigurna da to jo mogu. Ali voljela bih se okupati. Zakljuila sam da je bolje ne ukljuivati tu dok vas nema, za sluaj da vam nadziru kabinu."
"Pametno. Samo izvolite."
Protrljala je neosjetljivo meso na bedru. Crna je tkanina bila ljepljiva od krvi. "Ovaj, imate li moda kakvu odjeu za mene? Ova je prljava. Osim toga, pripadala je Vor-rutveru. Ima svoj posebni psihiki zadah."
"Da." Lice mu se smrailo. "Je li to vaa krv?"
"Aha, Vorrutver se igrao kirurga. Ne boli me. Na tom mjestu nemam osjeta."
"Hm." Vorkosigan je opipao svoj oiljak i osmjehnuo se. "Da, mislim da imam pravu stvar za vas."
Utipkavi kod koji se sastojao od osam brojeva, otkljuao je jednu ladicu, raskopao sve do najdonjeg sloja i, na Cordelijino zaprepatenje, izvukao maskirno odijelo Istraivanja koje je ostavila na Generalu Vorkraftu. Bilo je isto, zakrpano, izglaano i uredno presavijeno. "Nemam izme, a oznake ina vie nisu aktualne, ali mislim da e
vam ovo pristajati", Vorkosigan progovori neutralnim glasom, predajui joj odjeu.
"Vi... sauvali ste moju odjeu?"
"Kao to vidite."
"Boe dragi. Uh... zato?"
Usnice mu se skrueno skupie. "Pa... to je bilo sve to ste ostavili. Osim atla koji su vai ljudi ostavili na planetu i koji bi ionako bio dosta nezgrapan suvenir."
Prela je rukom preko ukastosmee tkanine, najednom obuzeta stidljivou. Ipak, neposredno prije nego to je ula u kupaonicu s odjeom i priborom za prvu pomo, brzo je rekla: "Ja jo uvijek kod kue imam barravarsku odoru. U ladici, zamotanu u papir." Odluno mu je kim-nula, a njemu su zasjale oi.
Kad je izala, soba je bila zamraena i tiha poput noi, osim svjetla iznad radnog stola gdje je Vorkosigan na ekranu prouavao sadraj nekog diska. Skoila je na njegov krevet i opet sjela prekrienih nogu, migoljei golim nonim prstima. "to je to?"
"Domaa zadaa. To je moja slubena funkcija u Vor-rutverovu Stoeru  tonije, u Stoeru pokojnog admirala." Osmijeh kojim je popratio ispravak podsjetio ju je na onu slavnu pjesmicu o tigru koji se s jahanja s jednom damom vratio s damom u elucu. "Zaduen sam za planiranje i auriranje zapovijedi za krizne situacije, za sluaj da nas prisile na povlaenje. Da citiram Cara na sastanku Vijea, kad sam ve tako uvjeren da e ovo biti katastrofa, najbolje e biti da ja izradim proklete planove za sluaj katastrofe. Trenutano me ovdje svi vide kao trinaesto prase."
"Stvari dobro napreduju za vau stranu, je li?" upita ona deprimirano.
"Razvlae nas na sve vie frontova. Neki ljudi to smatraju napretkom." Utipkao je nove podatke i zatvorio raunalo.
Pokuala je skrenuti temu s opasne sadanjosti. "Znai, ipak vas nisu optuili za izdaju?" upita ona razmiljajui
0 njihovu posljednjem razgovoru, koji su vodili tako davno
1 tako daleko, iznad jednog drugog svijeta.
"Ah, tu je rezultat bio nerijeen. Nakon vaeg bijega opozvali su me i vratio sam se na Barravar. Ministar Grish-nov  on je ef Politike naobrazbe i trea istinska sila na Barravaru, nakon Cara i kapetana Negrija  praktiki je slinio, toliko je bio uvjeren da me konano ima u aci. Ali moja optunica protiv Radnova nije imala rupa. Car se umijeao prije nego to je potekla krv i prisilio nas na kompromis, ili, da budem precizniji, privremeni prekid neprijateljstva. Nisu me zapravo jo razrijeili sumnje, optunica jo uvijek visi u nekom pravnom istilitu."
"Kako je to uinio?"
"Maioniarski trik. Dao je Grishnovu i cijeloj ratnoj stranci sve to su zatraili. Posluio im je cijeli plan za Es-cobar kao na pladnju i to jo nije bilo sve. Dao im je carevia. Dao im je da preuzmu zaslugu za sve. I Grishnov i carevi misle da e nakon pokoravanja Escobara oni biti pravi vladari Barravara.
"ak je uspio natjerati Vorrutvera da proguta moje promaknue. Naglasio je da u mu biti podinjen. Vorru-tyer je smjesta doivio prosvjetljenje." Vorkosiganovi zubi stisnuli su se zbog nekog bolnog sjeanja. Nesvjesno je zatvorio i otvorio aku.
"Otkad ste ga poznavali?" upita ona oprezno, prisjeajui se onog bezdanog bunara mrnje u koji je bila upala.
Skrenuo je pogled. "Ili smo zajedno u kolu, zajedno smo sluili kao porunici u doba kad je jo bio samo obini voajer. Koliko sam shvatio, posve se povampirio po-
sljednjih godina, otkako se poeo druiti s careviem Ser-gom i vjerovati da moe initi to god mu padne na pamet. I, Boe nam pomozi, bio je gotovo u pravu. Bothari je javnosti uinio veliku uslugu."
Znao si ga ti bolje od toga, dragi moj, pomisli Cordelia. Je li to bila ona zaraza mate kojoj se tako teko oduprijeti? ini se daje Bothari uinio veliku uslugu i privatnim osobama... "Kad smo ve kod Botharija  sljedei put ete mu vi dati sedativ. Podivljao je kad sam mu se pribliila s ampulom."
"Ah. Da. Mislim da znam zato. To je pisalo u jednom od izvjetaja kapetana Negrija. Vorrutver je imao obiaj drogirati svoje, uh, igrae, raznolikim sredstvima, kad je htio dobiti bolju predstavu. Prilino sam siguran da je i Bothari bio jedna od njegovih rtava."
"Odvratno." Bilo joj je zlo. Miii su joj se grili oko bolnog mjesta na slabinama. "Tko je taj kapetan Negri o kojem neprestano govorite?"
"Negri? Vrlo je diskretan, ali svakako nije nepoznat. On vodi Carevo osobno osiguranje. IUvanov ef. Zovu ga kunim duhom Ezara Vorbarre. Ako je Ministarstvo politike naobrazbe Careva desna ruka, onda mu je Negri lijeva ruka, o kojoj desna ne smije nita znati. On nadzire interno osiguranje na najviim razinama  efove Ministarstava, grofove, carsku obitelj  carevia..." Vorkosi-gan se zamiljeno namrtio. "Dosta sam ga dobro upoznao tijekom priprema za ovu strateku nonu moru. udan tip. Mogao je imati in koji je htio. Ali njemu je forma besmislena. Zanima ga samo sadraj."
"Je li pozitivac ili negativac?" "Kakvo apsurdno pitanje!"
"Samo sam pomislila da je on moda siva eminencija iza prijestolja."
"Ma kakvi. Da Ezar Vorbarra kae: 'Ti si aba', on bi skakao i kreketao. Ne. Na Barravaru postoji samo jedan Car i taj nikome ne doputa da mu stoji za leima. On se jo sjea kako je doao do vlasti."
Protegnula se i lecnula zbog boli u slabinama. "to nije u redu?" odmah se zabrinuo.
"Oh, Bothari me udario koljenom, kad smo se natezali oko onog sedativa. Bila sam sigurna da e nas netko uti. Nasmrt me prestraio."
"Mogu li pogledati?" Prstima je njeno preao njezinim rebrima. Zamislila je kako iza njih ostaje staza nalik na dugu.
"Joj."
"Da. Imate dva napuknuta rebra."
"To sam i mislila. Imam sree to nije u pitanju vrat." Legla je, a on je improvizirao i imobilizirao joj rebra trakama tkanine. Zatim je sjeo do nje na leaju. "Jeste li ikad razmiljali o tome da od svega dignete ruke i odselite se negdje gdje nitko nema ovakve probleme?" upita Cordelia. "Na primjer, na Zemlju."
Nasmijeio se. "esto. ak sam imao malu fantaziju u kojoj emigriram na Koloniju Beta i pojavljujem se na vaem pragu. Imate li vi uope prag?"
"Zapravo nemam, ali nastavite."
"Ne mogu zamisliti to bih tamo radio. Ja sam strateg, ne tehniar ili navigator ili pilot, dakle ne bih mogao ui u vau trgovaku flotu. Teko da bi me primili u vau vojsku, a ne mogu zamisliti tko bi me izabrao na politiki poloaj."
Cordelia frkne. "To bi svakako zaprepastilo Opreznog Freddvja?"
"Tako zovete svog predsjednika?"
"Ja nisam glasovala za njega."
"Jedino zaposlenje kojeg sam se mogao sjetiti bilo je pouavanje borilakih vjetina u sportske svrhe. Biste li se udali za uitelja juda, draga kapetanice? Ali ne", uzdahne on. "Barravar mije u kostima. Ne mogu ga se otresti, ma koliko daleko otputovao. Ova borba, bog to zna, nema u sebi nita asno. Ali progonstvo kojem je jedini razlog elja za lagodnijim ivotom... to bi bilo kao da odustajem i od same nade da ast postoji. Posljednji poraz, u kojem nema ak ni zametka budue pobjede."
Razmiljala je o smrtonosnom teretu koji je pomogla prevesti i koji je dosad ve bio na sigurnom, na Escobaru. U usporedbi sa svim ivotima koji su ovisili o tom teretu, njezin i Vorkosiganov ivot nisu imali veu teinu od pera. Vidjela je daje pogreno protumaio tugu na njezinu licu, smatrajui je strahom.
"Ali ne mogu rei da mi je pogled na vae lice neto iz none more." Njeno gaje dodirnuo i vrcima prstiju preao obris eljusti. Palac koji je na trenutak poloio na njezine usnice bio je laki od poljupca. "Naprotiv, zbog njega znam da, iako jo sanjam, iza sna postoji i svijet jave. I jednog u vam se dana tamo pridruiti, vidjet ete. Vidjet ete." Stisnuo joj je ruku i umirujue se nasmijeio.
Na podu se Bothari promekoljio i zastenjao.
"Ja u se pobrinuti za njega", ree Vorkosigan. "Vi malo odspavajte, dok jo moete."
DEVETO POGLAVLJE
Probudili su je zvukovi kretanja i glasovi. Vorkosigan je upravo ustajao iz stolice, a Illvan je stajao pred njim napet kao puka i govorio: "Vorhalas i carevi! Ovdje su! Sad!"
"Pas mu..." Vorkosigan se okrenuo na peti, pogledom prelazei malu kabinu. "Kupaonica nam je jedini izbor. Sakrit emo ga pod tu."
"Treba li mu jo sedativa?" upita Illvan.
"Moda bi tako bilo bolje. Cordelia, dajte mu jo jednu ampulu. Prerano je, ali ako sad ispusti ikakav zvuk, oboje ste mrtvi." Brzo ju je otpremio u prostoriju veliine ormara, gurnuo joj je lijek u ruke i ugasio svjetlo. "Bez umova, bez kretanja."
"Da zatvorim vrata?" upita Illvan.
"Pritvorite ih. Naslonite se na dovratak, izgledajte nonalantno i ne dopustite carevievu tjelohranitelju da narui va psiholoki prostor."
Napipavajui u tami, Cordelia je kleknula i ubrizgala jo jednu ampulu sedativa u ruku besvjesnog narednika. Sjela je na jedino logino mjesto i shvatila da se u zrcalu vidi izokrenuti, zbunjujui djeli Vorkosiganove kabine. ula je otvaranje vrata i nove glasove.
"... osim ako ga ne kanite slubeno smijeniti, ja u nastaviti slijediti standardni postupak. Vidio sam tu prostoriju. Vaa je optuba besmislena."
"Vidjet emo", odvratio je drugi glas, napet i ljutit.
"Zdravo, Arale." Prvi govornik, asnik od pedesetak godina u sveanoj zelenoj odori, rukovao se s Vorkosiga-nom i predao mu paket diskova. "Za sat vremena kreemo na Escobar. Kurir nam je upravo donio ovo  najnovije izvjetaje. Zapovjedio sam da ti redovito dostavljaju sve izvjetaje s bojinice. Eski se povlae sa svih poloaja. ak su odustali od onog boksakog mea kod skone toke za Tau eti. Natjerali smo ih u bijeg."
Drugi je govornik takoer nosio sveanu zelenu odoru, s tim to Cordelia nikad prije nije vidjela odoru s toliko pozlate. U svjetlu Vorkosiganove radne svjetiljke, ordenje optoeno draguljima svjetlucalo je i treperilo na njegovim prsima poput guterskih oiju. Bilo mu je tridesetak godina, imao je crnu kosu, etvrtasto, napeto lice, oi oputenih kapaka i tanke usnice koje su trenutano bile stisnute u ljutnji.
"Ne idete valjda obojica?" upita Vorkosigan. "Najvii asnik bi po protokolu morao ostati na admiralskom brodu. Sad kad je Vorrutver mrtav, njegova zaduenja prelaze na carevia. Ta cirkuska predstava koju ste htjeli izvesti temeljila se na pretpostavci da e on jo biti na svom poloaju."
Carevi Serg ukoio se od bijesa. "Ja u povesti svoje trupe na Escobar! Da vidim kako e onda moj otac i njegovi pajdai izjavljivati da nisam vojnik!"
"Vi ete", umorno poe Vorkosigan, "sjediti i prireivati zabave u onoj utvrenoj palai na iju e izgradnju svoje vrijeme potratiti polovica naih inenjera i pustit ete da vai ljudi umiru za vas, sve dok ne osvojite eljeni teritorij jednostavno tako to ete ga prekriti planinama
leeva. To je ratovanje kojem vas je nauio va mentor. A onda ete kui otposlati biltene o svojoj velikoj pobjedi. Moda biste popis poginulih mogli proglasiti vojnom tajnom."
"Arale, budi oprezan", upozori ga okirani Vorhalas.
"Vi prelazite sve granice", zarei carevi. "Posebno za nekoga tko nee ni primirisati borbu, nego e visjeti pokraj najblie skone toke koja vodi kui. Kad ve elite govoriti o... pretjeranom oprezu." Iz njegova tona bilo je oito da tu frazu koristi kao eufemizam za neki runiji izraz.
"Ne razumijem kako me moete zatoiti u mojoj kabini i istodobno me optuivati da sam kukavica jer nisam na bojinici, gospodine. ak bi i propaganda ministra Grishnova morala pokazivati neke naznake logikog razmiljanja."
"To biste ba voljeli, zar ne, Vorkosigane", sikne carevi. "Mene biste zaustavili ovdje i prigrabili svu slavu za sebe i onog naboranog klauna Vortalu s njegovim lanim liberalima. Preko mene mrtvoga! Sjedit ete ovdje dok ne popij esnivi te."
Vorkosiganovi su zubi bili stisnuti, oi suene i neitljive. Usnice su mu se razvukle u blistav osmijeh i smjesta se opet stisnule. "Moram uloiti slubeni prosvjed. Ako sletite na Escobar s kopnenim snagama, naputate svoj pravi poloaj."
"Samo vi prosvjedujte." Carevi mu je priao sasvim blizu, unosei mu se u lice i sputajui glas. "Ali ak ni moj otac ne moe ivjeti zauvijek. A kad doe taj dan, va vas otac vie nee moi tititi. Vi, i Vortala, i svi njegovi pajdai prvi idete pred zid, to vam obeavam." Podigao je pogled, sjetivi se Illvana koji je stajao naslonjen na dovratak. "Ili biste mogli opet zaraditi koloniju gubavaca, s jo pet godina straarske dunosti."
U kupaonici se Bothari nelagodno promekoljio u svojoj polovinoj komi i poeo hrkati, na Cordelijin uas.
Porunika Illvana uhvatio je grevit napad kaljanja. "Ispriavam se", zasoptao je i povukao se u kupaonicu, zatvorivi za sobom vrata.
Upalio je svjetlo i nijemo joj uputio uspanien pogled. Cordelia mu je uzvratila jednako nijemom grimasom oaja. S mukom su u tom ogranienom prostoru okrenuli Botha-rijevo teko tijelo na bok, pa je sad opet tiho disao. Cordelia pokae Illvanu podignut palac i on kimne, povlaei se prema vratima.
Carevi je otiao. Admiral Vorhalas se malo zadrao, da izmijeni jo koju rije s podinjenim asnikom.
"... stavi to na papir. Potpisat u prije nego to krenemo."
"Bar nemojte putovati istim brodom", molio gaje Vor-kosigan ozbiljnim tonom.
Vorhalas uzdahne. "Cijenim to mi ga pokuava skinuti s vrata. Ali sad kad je Vorrutyer, bogu hvala, mrtav, netko mu mora istiti krletku, zbog Cara. S tobom ne eli imati posla, pa je ta ast pripala meni. Zato ne moe gubiti ivce s podinjenima, kao normalni ljudi, nego to mora initi s onima koji imaju vii in, kao luak? Mislio sam da te to prolo nakon stvari koje si morao podnositi od Vorrutvera."
"Tome je doao kraj."
"Istina." Vorhalas je automatski napravio praznovjernu kretnju. Bilo je oito da je rije o gesti nauenoj u djetinjstvu, lienoj vjere, ali osnaenoj navikom.
"Usput budi reeno... stoje kolonija gubavaca?" radoznalo e Vorkosigan.
"Nisi to nikad uo? Pa... zapravo se ne udim to nisi. Zar se nisi nikad pitao zato si u posadi dobivao tako ve-
lik postotak neuspjenih i nepopravljivih vojnika na rubu otpusta?"
"Nisam ni oekivao da e mi dodijeliti vojnu elitu."
"U Stoeru su to nazivali Vorkosiganovom kolonijom gubavaca."
"A glavni gubavac sam bio ja, je li?" Vorkosigan se doimao kao da mu je to zabavno, ne kao daje uvrijeen. "Pa, ako su oni bili najgore to mije vojska mogla poslati, moda neemo tako loe proi. uvaj se. Ne bih mu volio biti zamjenik."
Vorhalas se nasmijao i rukovali su se. Krenuo je prema vratima, ali onda je zastao. "Misli li da e krenuti u pro-tunapad?"
"Boe dragi, naravno da e krenuti u protunapad. Pa nije to neka trgovaka postaja. Ti se ljudi bore za svoje domove."
"Kad?"
Vorkosigan je oklijevao. "Nakon to ponete iskrcavati kopnene snage, ali znatno prije nego to zavrite s iskrcavanjem. Zar ti ne bi tako postupio na njihovu mjestu? To je najgore vrijeme za povlaenje. atlovi ne znaju bi li uz-letjeli ili sletjeli, matini brodovi se raspruju i stradavaju u paljbi, potrebne zalihe nisu iskrcane, zalihe koje su is-krcane nisu potrebne, zapovjedni lanac je naruen... neiskusni zapovjednik s apsolutnom kontrolom..."
"Od tebe mi se ledi krv u ilama."
"Da, no... pokuaj zadrati prednost stoje mogue due. I osiguraj da zapovjednici brodova koji prevoze trupe imaju kristalno jasne zapovijedi za sluaj krize."
"Carevi ima drugaiju perspektivu od tebe."
"Da, on umire od elje da bude na elu parade."
"to mi savjetuje?"
"Ovaj put ti nisam zapovjednik, Rulfe." "Ne mojom krivnjom. Ja sam Caru preporuio tebe." "Znam. Odbio sam. Ja sam preporuio tebe." "Pa smo tako zavrili s onim sodomistom Vorrutye-rom." Vorhalas sumorno odmahne glavom. "Tu neto stvarno nije u redu..."
Vorkosigan gaje blago izgurao kroz vrata, ispustio dubok uzdah i ostao stajati naslonjen na dovratak, zagledan u neku svoju viziju budunosti. Podigao je glavu i sa alosnom ironijom susreo Cordelijin pogled. "U onim vremenima kad su stari Rimljani slavili svoje pobjede, nije li s njimajahao nekakav tip koji je primatelju poasti aputao daje smrtan i da smrt eka i njega? Vjerojatno su ga i stari Rimljani smatrali gnjavatorom."
Nije nita rekla.
Vorkosigan i Illyan krenuli su iznijeti narednika Bot-harija iz njegova improviziranog i neudobnog sklonita. Ve su bili napola izali iz kupaonice kad je Vorkosigan opsovao. "Prestao je disati."
Illvan je naglo izdahnuo. Poloili su Botharija na prostirku. Vorkosigan mu je naslonio uho na prsa i opipao mu vrat da pronae bilo.
"K vragu." Spojio je ake i estoko udario naredniko-vu prsnu kost. Opet je osluhnuo. "Nita."
Sjeo je na pete, bijesna izraza lica. "Illvane. Od koga god da ste dobili ovu gutersku pialinu, naite ga i uzmite protuotrov. Brzo. I tiho. Vrlo tiho."
"Kako ste... to ako... ne biste li... jeli ovo vrijedno..." pone Illvan. Bespomono je digao ruke i odjurio iz kabine.
Vorkosigan pogleda Cordeliju. "elite li masirati ili davati umjetno disanje?"
"Masirati."
Kleknuli su pokraj Botharija. Vorkosigan mu je malo nagnuo glavu i poeo s umjetnim disanjem. Cordelia je poloila dlanove na prsnu kost i pritisnula svom snagom, hvatajui ritam. Tiskaj, tiskaj, tiskaj, udahni, stalno iznova, nemoj stati. Ruke su joj se uskoro tresle od napora, a uz rub ela izbio joj je znoj. Svaki put kad bi ponovno pritisnula, osjeala je strahovito bolno gnjeenje u rebrima i greve u prsnim miiima.
"Moramo se zamijeniti." "Dobro. Ostajem bez daha."
Zamijenili su mjesta. Vorkosigan je preuzeo masau srca. Cordelia je Bothariju zaepila nos i svojim ustima prekrila njegova. Bila su mokra od Vorkosiganove sline. Ta joj je parodija poljupca bila grozna, ali odustajanje bi bilo dostojno prezira. Nastavili su bez zastajkivanja.
Napokon se vratio zadihani porunik Illyan. Kleknuo je i utisnuo novu ampulu u Botharijev ilavi vrat, iznad glavne arterije. Nije bilo promjene. Vorkosigan je nastavio s masaom.
Bothari je najednom zadrhtao, ukoio se i izvio lea. Progutao je neto zraka, neravnomjerno i sopui, i opet prestao disati.
"Hajde", poticala je Cordelia i njega i sebe.
Grevito udahnuvi, opet je poeo disati, isprekidano, ali uporno. Cordelia je s koljena klonula u sjedei poloaj na podu i zagledala se u njega u neveselom trijumfu. "Jadni patnik."
"Mislio sam da vi u tome nalazite neki smisao", ree Vorkosigan.
"U teoriji. No veinu vremena provodim teturajui u mraku s ostalim bojim stvorenjima, sudarajui se sa stvarima i pitajui se zato me to boli."
Vorkosigan se takoer zagledao u Botharija, dok mu se niz lice slijevao znoj. Zatim je skoio na noge i pourio do radnog stola.
"Prosvjed. Moram ga napisati i poslati prije nego to Vorhalas ode, ili e biti beskoristan."
Sjeo je i poeo brzo tipkati po konzoli. "Stoje tu tako vano?" upita Cordelia.
". Kasnije." Proveo je deset minuta u munjevitom tipkanju, a zatim je poruku poslao u elektronsku potragu za njegovim zapovjednikom.
Bothari je i dalje disao, iako mu je lice zadralo samrtno, zelenkasto bljedilo.
"to emo sad?" upita Cordelia.
"ekati. Moliti se daje doza bila ispravna", uputio je srdit pogled Illvanu, "i da nee izazvati nekakvo manino stanje."
"Ne bismo li trebali smiljati nekakav nain da ih oboje izvuemo odavde?" pobuni se Illvan.
"Smiljajte." Vorkosigan je poeo ubacivati nove diskove u konzolu i provjeravati taktika oitavanja. "Ali ovo mjesto kao skrovite ima dvije prednosti koje nema nijedna druga prostorija na brodu. Ako ste onako dobri u svom poslu kao to tvrdite da jeste, sigurno je od oiju glavnog politikog asnika i carevievih ljudi..."
"Siguran sam da ih sve imam pod kontrolom. Jamim za to svojom reputacijom."
"U ovom trenutku jamite za to svojim ivotom, pa vam je zato bolje da ste u pravu. Drugo, na hodniku stoje dva naoruana straara koja nikoga ne smiju pustiti iz kabine. Zar smo mogli poeljeti ita bolje? Priznajem, dodue, daje prostor malo skuen."
Illvan je iznervirano zakolutao oima. "Igrao sam se s istragom osiguranja onoliko koliko sam mislio da je raz-
borito. Ne mogu uiniti nita vie a da pritom ne privu-em vie pozornosti nego to bih je skrenuo."
"Hoe li to biti dovoljno za jo dvadeset etiri sata?"
"Moda." Illvan je namrteno pogledao Vorkosigana, zbunjen i zabrinut. "Neto smjerate, zar ne, gospodine?" Nije to izrekao kao pitanje.
"Ja?" Prsti su letjeli po tipkama konzole dok su mu preko spokojnog lica prelazili odrazi obojene svjetlosti ekrana. "Jednostavno ekam, nadajui se da e se ukazati neka prihvatljiva prilika. Kad carevi ode na Escobar, veina njegovih ljudi iz osiguranja otii e s njim. Strpljenja, Illvane."
Opet je tipkao po konzoli. "Vorkosigan Taktikom odsjeku."
"Ovdje zapovjednik Venne, gospodine."
"Oh, fino. Venne, htio bih da mi svakog sata aljete izvjetaje s bojinice, poinjui s trenutkom kad carevi i admiral Vorhalas napuste brod. I smjesta mi javite, bez obzira na vrijeme, ako vam ponu stizati neobine vijesti, sve to nije u skladu s planovima."
"Da, gospodine. Carevi i admiral Vorhalas upravo odlaze, gospodine."
"Dobro. Nastavite s radom. Vorkosigan prekida."
Zavalio se u stolicu i zabubnjao prstima po stolu. "Sad ekamo. Carevi e do eskobarske orbite stii za otprilike dvanaest sati. S iskrcavanjem e poeti ubrzo nakon dolaska. Poruke od Escobara do nas putovat e sat vremena. Isto vrijedi i u obrnutom smjeru. To je straan vremenski zaostatak. Bitka moe zavriti za dva sata. Mogli bismo zaostatak smanjiti za tri etvrtine, samo da nam carevi odobri promjenu poloaja.
Njegov leerni ton jedva je prikrivao napetost, usprkos savjetu koji je dao Illvanu. inilo se da prostorija u kojoj
sjedi za njega praktiki ne postoji. Njegov um putovao je s armadom koja je sve vie stezala krug oko Escobara. To su brodsko zvijee inili brzi, svjetlucavi kurirski brodovi, sumorne krstarice, tromi nosai za prijevoz trupa, trbuha punih vojnika. Bio je posve nesvjestan da u prstima bez prestanka vrti svjetlosnu olovku.
"Kako bi bilo da neto pojedete, gospodine?" predloi Illvan.
"Sto? Oh, da, moe. I vi, Cordelia... sigurno ste gladni. Samo naprijed, Illvane."
Illvan se otputio u prikupljanje hrane. Vorkosigan je jo nekoliko minuta radio za konzolom, a onda ju je s uzdahom zatvorio. "Bilo bi dobro da malo i odspavam. Posljednji put sam spavao na Generalu Vorhartungu dok se bliio Escobaru  otada je proao dan i pol. Vas su zarobili u isto vrijeme."
"Zarobili su nas malo prije toga. Vukli su nas gotovo cijeli dan."
"Da. estitam vam, usput, na vrlo uspjenom manevru. To nije bila prava bojna krstarica, zar ne?" "Doista ne mogu nita rei."
"Stanovita osoba eljela bi je proglasiti svojim trofejem."
Cordelia je zatomila osmijeh. "to se mene tie, moe." Pripremila se za jo pitanja, ali zaudo je promijenio temu.
"Jadni Bothari. Najradije bih da ga Car odlikuje. No bojim se da e najvie to u moi uiniti za njega biti smjetanje u dobru bolnicu."
"Ako je Caru Vorrutver bio tako antipatian, zato mu je dao zapovjedniko mjesto?"
"Jer je on bio znamenit po tome to je Grishnovljev ovjek, i k tome je jo bio careviev miljenik. Moe se rei
daje tako sav kukolj okupio na istom mjestu." Zautio je, stisnuvi aku.
"Zbog njega sam osjetila da sam srela krajnje zlo. Mislim da me nakon njega vie nita nee doista plaiti."
"Ges Vorrutver? On je samo sitni zlikovac. Staromodni majstor zanata, zainteresiran za jednokratne zloine. Sva istinski neoprostiva djela poine smireni ljudi u lijepim salonima obloenima zelenom svilom. Oni smrt prodaju na veliko, teretnjak po teretnjak, bez pohote, bijesa ili udnje, bez ikakva vrijednog osjeaja koji bi ih mogao opravdati, osim moda ledenog straha pred nekom lanom budunou. Ali ti zloini koje oni ele sprijeiti u budunosti izmiljeni su. A oni koje ine, postoje sad  oni su stvarni." Dok je govorio, glas mu se sve vie stiavao, dok se naposljetku nije spustio do apta.
"Komodore Vorkosigan... Arale... to vas mui? Tako ste napeti da mi se ini kako je samo pitanje vremena kad ete poeti hodati po stropu." Kao da ga mui nekakva mora, pomisli ona.
Kratko se nasmijao. "Najradije i bih. Mislim da je to zbog ekanja. Lo sam u ekanju. To nije dobro za vojnika. Zavidim vam na vaoj sposobnosti da strpljivo ekate. Djelujete mi smireno poput mjeseine na vodi."
"Je li to lijep prizor?" "Vrlo lijep."
"Zvui zgodno. Mi kod kue nemamo ni jedno ni drugo." Osjeala je apsurdnu sreu zbog njegova posrednog komplimenta.
Illvan se vratio s pladnjem pa vie nita nije uspjela izvui iz Vorkosigana. Jeli su, nakon ega je Vorkosigan otiao na spavanje. Tonije, legao je na krevet zatvorenih oiju i ustajao svakih sat vremena da proui nove taktike izvjetaje.
Porunik Illvan gledao je preko njegova ramena dok mu je Vorkosigan ukazivao na relevantne karakteristike strategije onim redoslijedom kojim su se pojavljivale.
"Meni situacija izgleda dosta dobro", primijetio je Illvan u jednom trenutku. "Ne razumijem zato ste tako zabrinuti. Stvarno bismo mogli uspjeti, unato tome to Esco-bar dugorono ima na raspolaganju vie resursa. Nee im nita koristiti ako sve dovrimo u kratkom roku."
Strahujui da bi Bothari mogao opet upasti u koma-tozno stanje, pustili su da donekle doe svijesti. Sjedio je u kutu, patetino zgrbljen. Stalno se budio iz nemirnog sna, a bilo je oito da ga none more prate i u snu i u budnom stanju.
Naposljetku se Illvan povukao u svoju kabinu na spavanje. Cordelia je takoer utonula u san. Spavala je dugo, probudivi se tek kad je Illvan donio novi pladanj s hranom. U zatoenitvu nepromjenjive kabine sve je vie gubila osjeaj za vrijeme. Vorkosigan je, naprotiv, bio svjestan svake minute. Nakon objeda je otiao u kupaonicu da se otuira i obrije. Vratio se odjeven u istu zelenu odoru, tako uredan da se inilo kako se sprema na sastanak s Carem.
Ponovno je gledao najnoviji taktiki izvjetaj. "Jesu li ve poeli iskrcavati trupe?" upita Cordelia.
Provjerio je kronometar. "Prije gotovo sat vremena. Prvi izvjetaji trebali bi stii svake minute." Sad je sjedio bez mekoljenja, kao ovjek u dubokoj meditaciji, kamena lica.
Pristigao je novi taktiki izvjetaj i Vorkosigan je poeo prebirati po pojedinanim izvjetajima, oito provjeravajui kljune aspekte. Usred itanja, na ekranu se pojavilo lice zapovjednika Vennea.
"Komodore Vorkosigan? Stiglo nam je neto jako udno. elite li da vam odmah poaljem neobraene podatke?"
"Da, molim vas. Smjesta."
Vorkosigan je pretraio isjeke brojnih razgovora i izdvojio verbalni izvjetaj jednog zapovjednika broda, tamnokosog i zdepastog mukarca koji je govorio u svoj brodski dnevnik. Njegov guturalni naglasak odavao je strah.
Poinje, zastenjala je Cordelia u sebi.
"... napadaju nas atlovima! Odgovaraju nam na svaki hitac. Plazmiki titovi su sad na maksimumu  ne moemo u njih preusmjeriti jo energije jer onda neemo moi pucati. Ili emo iskljuiti titove i pokuati pojaati paljbu, ili emo odustati od napada..." Poruku su prekinule smetnje. "... ne znam kako im to uspijeva. Nije mogue da su tako pojaali atlove da mogu izvesti ovako neto..." Jo smetnji. Poruka je naglo zavrila.
Vorkosigan je odabrao novu snimku. Illvan se zabrinuto nagnuo preko njegova ramena. Cordelia je sjedila na krevetu pognute glave i sluala. Pobjedniki pehar; gorak na jeziku, teak u elucu, tuan kao poraz...
"... admiralski brod nalazi se pod estokom vatrom", izvjetavao je drugi zapovjednik. Cordelia je iznenaeno prepoznala glas i istegnula vrat da mu moe vidjeti lice. Bio je to Gottvan; oito je napokon dobio zapovjedniki poloaj. "Posve u iskljuiti titove i pokuati ga srediti najjaim snopom."
"Ne ini to, Korabik!" beskorisno je viknuo Vorkosigan. Gottvanova odluka, ma kakva bila, odigrala se prije gotovo sat vremena i njene su posljedice bile nepromjenjivo fiksirane u vremenu.
Gottvan je okrenuo glavu u stranu. "Spremni, zapovjednice Vorkalloner?" Pokuavamo..." poeo je, a onda su mu rijei pokrile smetnje i tiina.
Vorkosigan je estoko udario akom po stolu. "K vragu! Koliko e im, do vraga, trebati da shvate..." zurio je u snijeg na ekranu i jo jednom odvrtio snimku, zurei u nju sa zastraujuim izrazom u kojem su se mijeali tuga, bijes i zgaenost. Zatim je preao na drugu valnu duinu, gdje se vidio kompjuterski prikaz eskobarskog svemira i brodova koji su se poput treperavih, obojenih svjetala kretali tim prostorom. Sve je izgledalo siuno, ivopisno, jednostavno, kao djeja igra. Zatresao je glavom i stisnuo beskrvne usnice.
Opet ga je prekinulo Venneovo lice. Bio je blijed, a uz kutove usnica od napetosti su mu se urezale neobine bore.
"Gospodine, mislim da biste trebali doi u Taktiki odsjek."
"Ne mogu, Venne, u pritvoru sam. Gdje su komodor Helski ili komodor Couer?"
"Helski je otiao s careviem i admiralom Vorhalasom, gospodine. Komodor Couer je ovdje. Vi ste trenutano najvii asnik na brodu."
"Carevieve zapovijedi bile su vrlo jasne." "Carevi... vjerujem daje carevi mrtav, gospodine."
Vorkosigan je zatvorio oi i neveselo izdahnuo. Otvorivi oi, nagnuo se naprijed: "Imate li potvrdu? Je li vam ovu zapovijed izdao admiral Vorhalas?"
"To... admiral Vorhalas bio je s careviem, gospodine. Njihov brod je pogoen." Venne se okrenuo da neto provjeri preko ramena, a onda je opet pogledao u ekran. Morao je proistiti grlo. "Imamo potvrdu. Careviev brod je... uniten. Nije ostalo nita osim olupina. Sad vi zapovijedate, gospodine."
Vorkosiganovo lice bilo je hladno i nesretno. "Onda smjesta oglasite plavu uzbunu. Svi brodovi moraju odmah prekinuti paljbu. Prebacite svu energiju u titove. Ovaj
brod mora odmah krenuti za Escobar, maksimalnom brzinom. Moramo smanjiti vremenski zaostatak."
"Plava uzbuna, gospodine? To je potpuno povlaenje!" "Znam, zapovjednice. Ja sam autor te uzbune." "Ali potpuno povlaenje..."
"Zapovjednice Venne, Eskobaranci imaju novo oruje. Zove se plazmiko zrcalno polje. Rije je o novoj betanskoj tehnologiji. Djeluje tako da napadaevu vatru usmjerava na njega. Nai brodovi gaaju sami u sebe."
"Boe dragi! to moemo poduzeti?"
"Nita, osim ukrcavanja na njihove brodove da podavimo sve te gadove jednog po jednog. To je privlano, ali nepraktino rjeenje. Svima dojavite zapovijed! I recite zapovjedniku strojarnice i glavnom pilotskom asniku da dou u Taktiki odsjek. I poaljite ovamo zapovjednika strae da otpusti svoje ljude. Ne bih htio da me na izlasku oamute."
"Da, gospodine!" Venne je prekinuo vezu.
"Prvo moramo vratiti sve brodove", mrmljao je Vorkosigan ustajui sa stolice. Okrenuo se i otkrio da Cordelia i Illvan netremice zure u njega.
"Kako ste znali..." poe Illvan.
"... za plazmika zrcala?" dovrila je Cordelia.
Vorkosigan je bio posve bezizraajan. "Vi ste mi rekli, Cordelia, u snu, dok je Illvan bio vani. Pod utjecajem jednog od onih napitaka naeg lijenika, naravno. Neete imati nikakve nuspojave."
Uspravila se, zgranuta. "To je... vi bijedni... muenje bi bilo asnije!"
"Uuu, to je bilo elegantno, gospodine!" estitao mu je Illvan. "Znao sam da ste u redu!"
Vorkosigan mu je uputio pogled pun antipatije. "Nije vano. Potvrda je dola prekasno da nam bude od koristi."
Zau se kucanje na vratima.
"Doite, Illvane. Vrijeme je da svoje vojnike povedena kui."
DESETO POGLAVLJE
Za manje od sat vremena, Illvan se vratio po Botharija. Cordelia je sljedeih dvanaest sati provela sama. Razmiljala je o tome da pobjegne iz kabine, to bi bila njezina vojnika dunost, te da izvede nekakvu sabotau. No ako Vorkosigan doista vodi ope povlaenje, zato da to kvari?
Legla je na njegov krevet obuzeta crnim umorom. Izdao ju je; nije bio nita bolji od ostalih. "Moj savreni ratnik, moj dragi licemjer"  oito ga je Vorrutver ipak poznavao bolje od nje  ne. To nije bilo fer. Samo je radio svoj posao, stoje ukljuivalo i iznuivanje informacija; njezin je posao bio da ih skriva to je mogue dulje. A s vojnike toke gledita  iako je njezin vojniki status bio krajnje umjetan, a u aktivnoj slubi je bila sveukupno pet sati  morala se sloiti s Illvanom; izveo je to vrlo elegantno. Nije znala koje je sredstvo upotrijebio da joj se potajno uvue u um, ali nije osjeala nikakve nuspojave.
Koje je sredstvo upotrijebio... to je zapravo mogao upotrijebiti? Gdje ga je ukrao, i kad? Nije ga dobio od Illvana, kojega je Vorkosiganovo otkrie iznenadilo koliko i nju. Znai, ili je u kabini imao skrivenu zalihu droga za ispitivanje zarobljenika, ili...
"Boe moj", apnula je, ali ne kao kletvu, nego kao molitvu. "U to sam se to sad uvalila?" Ushodala se sobom
dok su razliiti dijelovi slike nezaustavljivo sjedali na svoje mjesto.
Bila je posve sigurna. Vorkosigan je nikad nije ispitivao; ve je otprije znao za plazmika zrcala.
I, po svemu sudei, on je bio jedini barravarski asnik koji je imao tu informaciju. Vorhalas nije znao. Carevi sigurno nije znao. A ni Illvan.
"Okupi sav kukolj na istom mjestu", promrmljala je. "A onda... onda ih uniti? Ne mogu vjerovati da bi on smislio takav plan! Sigurno ne bi..."
Najednom joj se prikazala jeziva, potpuna vizija dogaaja; najrasipniji politiki atentat u barravarskoj povijesti, i najsuptilniji, jer relevantni leevi bili su sakriveni u brdu drugih leeva, neraskidivo povezani s njima.
Ali prvo je negdje, nekako, morao doi do informacije o zrcalima. Negdje izmeu onog trenutka kad ga je ostavila s tako nevanim brigama kao to je strojarnica puna pobunjenika i ovog trenutka sad, kad je morao odvesti razoruanu armadu u sigurnost prije no to se na nju punom silinom obrui unitenje koje su sami zapoeli. Negdje u nekom tihom, zelenom salonu obloenom svilom gdje je veliki koreograf zamislio ples smrti i slomio ast jednog asnog ovjeka na kotau njegove dunosti.
Kako je njezina vizija bujala, tako se demonski tati Vorrutver sve vie smanjivao: na veliinu mia, na buhu, na ubod iglom.
"Boe, i mislila sam da Aral djeluje nervozno. Sigurno je ve na rubu ivaca. A Car  pa carevi mu je bio sin. Zar je to mogue? Ili sam sila s uma, kao Bothari?"
Natjerala se da sjedne, potom je legla, no nije iz glave mogla istjerati misli o urotama i protuurotama, kao da gleda u planetarij u kojem se niz izdajstava iznenadno sa-
staje u jednoj toki u prostoru i vremenu, ostvarujui svoj cilj. U glavi joj je sve bubnjalo u snanom i munom ritmu.
"Moda nije istina", utjeila se napokon. "Pitat u ga i on e mi tako odgovoriti. Jednostavno me ispitao dok sam spavala. Uspjeli smo provui poiljku kroz njihove redove, a ja sam junakinja koja je spasila Escobar. On je jednostavno vojnik koji radi svoj posao." Okrenula se na bok i zagledala se u tamu. "Svinje imaju krila, a ja u na jednoj takvoj odletjeti kui."
Illvan je napokon doao po nju i odveo je u brodski zatvor.
Primijetila je da se atmosfera u zatvoru poneto promijenila. Straari je vie nisu gledali kao prije; u stvari, inilo se da izbjegavaju njezin pogled. Postupak prijema zatvorenika jo je bio krut i uinkovit, ali suzdran, vrlo suzdran. Prepoznala je jedno lice; za zatvor je sad bio zaduen onaj suosjeajni straar koji ju je odveo do Vorru-tverove kabine. Na ovratniku je imao dvije nove crvene porunike oznake, naherene jer ih je oito privrstio u urbi. Za put u zatvor opet je odjenula Vorrutverovo mas-kirno odijelo. Ovaj put joj je bilo doputeno da se presvue u privatnosti. Umjesto pritvora, sad su je smjestili u pravu eliju.
Tamo je zatekla jo jednu zarobljenicu, prekrasnu mladu Eskobaranku koja je leala i zurila u zid. Nije pogledala Cordeliju kad je ula, niti joj je uzvratila pozdravom. Nakon nekog vremena pojavio se barravarski medicinski tim i odveo je. Pola je bez rijei, ali na vratima im se poela otimati. Na lijenikov znak, jedan joj je bolniar ubrizgao sedativ u ampuli koja je Cordeliji djelovala poznato. Iznijeli su je u besvjesnom stanju.
Lijenik se nakratko zadrao u eliji da se pobrine za njezina rebra. Nakon toga je ostala sama. Bila je svjesna
da vrijeme protjee samo po obrocima koji su stizali u redovitim razmacima, a to se vani dogaa nagaala je po povremenim promjenama u tihim zvukovima i vibracijama iz zidova oko sebe.
Osam suhih obroka kasnije, dok je utueno leala i dosaivala se, najednom su se ugasila svjetla. Ponovno su se upalila, te odmah potom opet ugasila.
"Bijah", promrmljala je kad joj je eludac pao u pete, a ona odlebdjela uvis. Brzo je ispruila ruke i vrsto se uhvatila za leaj. Dalekovidnost poteza joj se isplatila kad ju je gravitacija tri puta vea od normalne prilijepila za leaj. Svjetla su ponovno zatreperila, a ona je opet lebdjela.
"Plazmiki napad", promrmljala sije u bradu. "titovi su im sigurno preoptereeni."
Brod se zatresao od strahovitog udara. Odletjela je s leaja preko elije u totalno crnilo, besteinsko stanje, tiinu. Direktan pogodak! Odbila se od najdaljeg zida, zamla-tarala rukama da se uhvati za neto, usput laktom bolno udarivi o... zid, pod, strop? Vrisnula je kad se preokrenula u zraku. Prijateljska vatra, mislila je histerino... ubit e me prijateljska vatra. Savren kraj moje vojnike karijere... Stisnula je eljusti i posve se usredotoila na osluki-vanje.
Bilo je previe tiho. Jesu li ostali bez zraka? U mati je vidjela kako jedino ona preivljava napad, uhvaena u ovoj crnoj kutiji, osuena da lebdi u zraku dok je ne ubije sporo guenje ili smrzavanje. elija e joj postati lijes koji e tek mjesecima kasnije otvoriti neka spasilaka ekipa.
I jo gore; to ako je pogoen zapovjedniki most? Es-kobaranci su sigurno glavninu vatre usmjeravali u sredite aktivnosti, gdje se nedvojbeno nalazio i Vorkosigan  jesu li ga ubile krhotine, da li mu se u vakuumu smrzlo meso ili gaje sprila plazmika vatra, to ako je priklije-ten negdje izmeu unitenih paluba?
Prstima je napokon napipala vrstu povrinu i uhvatila se. Kut; dobro. Sklupala se i utisnula u skueni prostor, grevito izdiui i udiui vatru.
Nije mogla procijeniti koliko je vremena proteklo u tom paklenskom mraku. Ruke i noge podrhtavale su joj od napora da ostane na mjestu. Onda je brod zastenjao i svjetla su se opet upalila.
K vragu, pomisli ona, ovo je strop.
Umjetna gravitacija se opet aktivirala i ona je tresnula na pod. Kroz ruku joj je sijevnula bol za kojom je uslijedila obamrlost. Dovukla se do leaja na rukama i nogama. Desnom je rukom stisnula vrste ipke tako jako da su joj zglobovi pobijeljeli. Kroz ipke je provukla i jedno stopalo i pripremila se za novi udar.
Nita. ekala je. Osjetila je kako neto natapa njezinu naranastu koulju. Iz podlaktice joj je virio komad rui-asto-ute kosti. Rana je obilno krvarila. Nespretno je skinula koulju i zamotala je oko ruke u pokuaju da zaustavi krvarenje. Taj je pritisak bio dovoljan da opet osjeti bol. Pokuala je s eksperimentom; zazvala je u pomo. Sigurno su nekako nadgledali elije.
Nitko se nije pojavio. Sljedea tri sata iskuavala je razne varijacije na temu: vritala je, bila je racionalna, uporno je zdravom rukom lupala po vratima i zidovima, jednostavno je sjedila na leaju i plakala od bola. Gravitacija i svjetla iskljuili su se jo nekoliko puta. Naposljetku ju je obuzeo poznati osjeaj da joj neto izvre nutrinu provlaenjem kroz posudu s ljepilom, tipian za skok kroz crvotoinu, i okolica se stabilizirala.
Kad su se vrata elije napokon otvorila, tako se iznenadila da se priljubila uza zid i udarila u glavu. Pojavili su se porunik zaduen za zatvor i jedan bolniar. Porunik je na elu imao zanimljivu crvenkastoljubiastu modricu veliine jajeta; bolniar je djelovao posve izmueno.
"Ona je druga na popisu tee ozlijeenih", ree porunik bolniaru. "Poslije nje, samo kreni redom od elije do elije."
Blijeda kao krpa i zanijemjela od iscrpljenosti, Corde-lia je razmotala koulju da joj bolniar pregleda i obradi ozljedu. Bio je kompetentan, ali nije imao laku ruku kao glavni lijenik. Kad je napokon doao na red i plastini gips za ruku, bila je na rubu nesvjestice.
Vie nije bilo nikakvih znakova da su pod napadom. Kroz prorez u zidu stigla joj je ista zatvorska odora. Nakon dva suha obroka, osjetila je da ponovno skau kroz cr-votoinu. Misli su joj se bez prestanka vrtjele na vrtuljku njezinih strahova; dok je spavala, neprestano je sanjala, a svi snovi bili su none more.
Na kraju je po nju doao porunik Illvan u pratnji obinog straara. Bila je toliko sretna to vidi poznato lice da gaje umalo poljubila. Umjesto toga je plaho proistila grlo i, nadajui se da zvui nonalantno, upitala: "Je li komo-dor Vorkosigan dobro nakon onog napada?"
Podigao je obrve i uputio joj zainteresirano zbunjen pogled. "Naravno."
Naravno. Naravno. Iz tog "naravno" ak bi se moglo zakljuiti da je neozlijeen. Od olakanja su joj navrle suze, koje je pokuala prikriti maskom hladne profesionalne znatielje. "Kamo me vodite?" upitala je kad su napustili zatvor i krenuli niz hodnik.
"U atl. Prebacujemo vas u zarobljeniki logor na planetu, gdje ete ostati dok se ne dogovori razmjena i sve vas ne poalju kui."
"Kui! Stoje s ratom?" "Gotov je."
I
"Gotov!" Trebao joj je trenutak da usvoji tu informaciju. "Gotov. To je bilo brzo. Zato Eskobaranci nisu iskoristili dobivenu prednost?"
"Jer ne mogu. Blokirali smo izlaz iz crvotoine."
"Blokirali? To ne znai da ste postavili blokadu?"
Kimnuo je.
"Kako se, do vraga, moe blokirati crvotoina?"
"Pa to je zapravo vrlo stara ideja. Goruim brodovima."
"Ha?"
"Odvezete brod u crvotoinu i izazovete veliku mate-rijsku-antimaterijsku eksploziju na pola puta izmeu vorova. Nakon toga tjednima nita ne moe proi kroz crvotoinu dok se nastala rezonancija ne izgubi."
Cordelia zazvidi. "Pametno  zato se mi nismo toga sjetili? Kako ste izvukli pilota?"
"Moda se zato niste sjetili. Nismo izvukli pilote."
"Boe... kakva smrt." Odmah joj se pred oima vrlo jasno ukazala ta slika.
"Bili su dobrovoljci."
Tupo je zatresla glavom. "Samo bi Barravarac..." Pokuala je nai neku manje groznu temu. "Imate li mnogo zarobljenika?"
"Ne ba. Moda tisuu. Na Escobaru je ostalo vie od jedanaest tisua naih vojnika. Svi ste nam prilino dragocjeni, jer moramo za svakoga od vas traiti vie od deset naih."
Zarobljeniki atl bio je letjelica bez prozora. Osim nje, doveli su jo dvoje zarobljenika; jednog od njezinih strojarskih pomonika te tamnokosu Eskobaranku s kojom je dijelila eliju. Cordelijin tehniar bio je raspoloen za razmjenjivanje ratnih pria, iako je njegova bila prilino krat-
ka. Cijelo je vrijeme proveo u eliji s jo troje njihovih kolega, koje su na planet odveli juer.
Lijepa Eskobaranka, mlada potporunica koju su zarobili prije vie od dva mjeseca, kad joj je brod bio oteen u borbi za skonu toku prema Koloniji Beta, govorila je jo manje. "Vjerojatno sam nekako izgubila osjeaj za vrijeme", rekla je s nelagodom. "to i nije pretjerano teko u onoj eliji, gdje nikoga ne viate. Iako sam se juer probudila u njihovoj bolnici i nisam se mogla sjetiti kako sam tamo dospjela."
A ako je onaj njihov lijenik onako vjet kao to mi se ini, i nee, pomisli Cordelia. "Sjeate li se admirala Vor-rutvera?"
"Koga?" "Nije vano."
atl je napokon sletio i ulaz se otvorio. Ugledali su snop suneva svjetla i osjetili dah ljetnog zraka, slatkog zelenog zraka koji ih je smjesta podsjetio da su danima udisali ustajali smrad.
"ovjee, gdje je ovo?" upita zadivljeni tehniar kad su ga straari pogurnuli iz atla. "Predivno je."
Cordelia je izala za njim i glasno se nasmijala kad je prepoznala lokaciju, iako u tom smijehu nije bilo pretjerane radosti.
Zarobljeniki logor sastojao se od tri reda barravarskih atora, runih sivih nastambi polukrunog oblika okruenih zatitnim poljem. Bio je smjeten u dnu udoline oblikovane poput amfiteatra i iroke nekoliko kilometara. Udolina je bila prekrivena osuenom umom, a imala je i vodopad. Nebo iznad nje bilo je tirkizne boje. Poslijepodne je bilo magliasto, toplo i tiho i Cordelia je najednom imala osjeaj kako zapravo nikad nije ni otila odavde.
Da, sad je vidjela i ulaz u podzemno skrovite, koji vie nije bio skriven kao prije, nego proiren. Pred ulazom se nalazio velik poploeni prostor, za sputanje atlova i iskrcavanje zaliha. Sve je vrvjelo od letjelica i aktivnosti. Dok su hodali, okretala se, zurei u svoj planet. Sad kad se malo pribrala, inilo joj se neizbjenim da su zavrili ba ovdje. Bilo je to sasvim logino. Bespomono je za-tresla glavom.
Jedan uredan i bezizraajan straar unio je nju i njezinu mladu eskobarsku suputnicu u evidenciju te ih uputio prema atoru na sredini jednog od redova. Uavi, zatekle su jedanaest ena u prostoru predvienom za pedesetero ljudi. Mogle su izabrati leaj po volji.
Smjesta su ih okruile starije zarobljenice, eljne novosti. Smirila ih je punana ena od etrdesetak godina, koja se zatim predstavila.
"Ja sam porunica Marsha Alfredi. Najvia sam asnica u ovom atoru. Ako je to uope bitno u ovoj septikoj jami. Znate li moda vi koji se to vrag dogaa?"
"Ja sam kapetanica Cordelia Naismith. Iz Betanskog ekspedicijskog korpusa."
"Hvala bogu. Sad odgovornost mogu svaliti na vas." "Ajoj." Cordelia se pripremila. "Da ujem."
"Ovdje je bilo gore nego u paklu. Straari su najgore svinje. A onda je odjednom juer poslije podne ovamo dola gomila visokih barravarskih asnika. Prvo smo mislile da su si doli izabrati novu turu za silovanje, kao i prola grupa. Ali jutros je nestalo otprilike pola straara  onih najgorih  a zamijenila ih je ekipa koja izgleda kao da je dola na paradu. A zapovjednik logora  nisam mogla vjerovati. Jutros su ga izveli na uzletite i ustrijelili ga! Pred svima."
"Aha", ree Cordelia, prilino bezbojnim glasom. Proistila je grlo. "Uh... jeste li ve ule? Eskobaranci su posve istjerali Barravarce iz svog lokalnog svemira. U ovom trenutku vjerojatno ve trae slubeno primirje i nekakav sporazum."
Prvo je nastupio zaprepateni muk, a zatim slavlje. Neke su se ene smijale, neke su plakale, neke su se grlile, dok je dio jednostavno sjeo da doe k sebi. Nekoliko je ena otilo iz atora da javi novost susjedima i proiri je dalje po logoru. Zatraile su da im Cordelia ispria detalje. Kratko im je opisala tok bitke, izostavljajui svoje pustolovine i izvor informacija. Zbog njihove se radosti i ona osjeala malo bolje, prvi put u posljednjih nekoliko dana.
"Pa, to objanjava zato su se Barravarci najednom upristojili", ree porunica Alfredi. "Prije ovoga vjerojatno nisu mislili da e ih itko pozvati na odgovornost."
"Imaju novog zapovjednika", objasnila je Cordelia. "Njemu je vrlo vano kako se postupa sa zarobljenicima. On bi unio promjene ak i da nisu izgubili."
Alfredi nije izgledala uvjereno. "Da? Tko je on?"
"Komodor Vorkosigan", ree Cordelia neutralnim glasom.
"Vorkosigan, Komarrski kolja? Boe, sad smo stvarno nastradale." Alfredi je djelovala istinski prestraeno.
"Mislim da ste jutros na uzletitu dobili demonstraciju dobre volje."
"Ja mislim daje to bila demonstracija ludila", ree Alfredi. "Zapovjednik nije ak ni sudjelovao u zlostavljanjima. On ni priblino nije bio najgori."
"On je zapovijedao logorom. Ako je znao to se dogaa, morao je to zaustaviti. Ako nije znao, to znai daje bio nesposoban. U svakom sluaju, bio je odgovoran." Kad je shvatila da brani barravarsko smaknue, Cordelia je na-
glo stala. "Ne znam." Odmahnula je glavom. "Nisam Vor-kosiganova dadilja."
Izvana je doprla buka gotovo kao da je u tijeku pobuna. U ator je uletjela delegacija ostalih zarobljenika. Svi su eljeli uti potvrdu glasina o miru. Straari su se povukli na sam rub perimetra i pustili da se uzbuenje samo stia. Morala je dva puta ponoviti opis bitke. S muke strane logora prispjela je i njezina posada, predvoena Parnellom.
Parnell je skoio na leaj da se obrati gomili u naranastome, nadvikujui sretno avrljanje. "Ova dama nije vam sve rekla. Cuo sam istinu od jednog barravarskog straara. Nakon to su nas doveli na admiralski brod, pobjegla je iz zatvora i osobno ubila barrayarskog zapovjednika, admirala Vorrutvera. Zato im je napad propao. Svi pozdravite kapetanicu Naismith!"
"To nije tono", pobunila se ona, ali nitko je nije uo od uzvikivanja i klicanja. "Nisam ja ubila Vorrutyera. Hej! Spustite me!" Njezina posada, na elu s Parnellom, podigla ju je na ramena daje u improviziranoj paradi prone-se logorom. "To nije istina! Prestanite! Joj!"
Mogla je isto tako pokuati zaustaviti plimu alicom za aj. Za izmuene zarobljenike njezina je pria jednostavno bila neodoljiva, isuvie blizu ostvarenju njihovih elja. Bila je melem za njihov ranjeni duh, prilika da svi posredno proive fantaziju o osveti. U prepriavanju su joj dodali toliko pojedinosti, izmjena i pretjerivanja da je u roku od dvadeset etiri sata postala raskona i neunitiva poput legende. Nakon nekoliko dana, Cordelia je posve odustala od pokuaja da im objasni to se doista dogodilo.
Istina je bila previe komplicirana i vieslojna, i stoga nije imala istu dra, a budui daje Cordelia preutjela sve detalje o Vorkosiganu, nedostajalo joj je uvjerljivosti. Vie nije vidjela smisla u svojoj dunosti, postala joj je tmurna
i bezbojna. eznula je za domom, za svojom racionalnom majkom i bratom, za tiinom, za nekom milju koja e se moi pretopiti u sljedeu bez stvaranja lanca potajnog uasa.
JEDANAESTO POGLAVLJE
Logor se uskoro vratio u koloteinu, ili tonije, tek je sad imao pravilnu koloteinu. Uslijedili su tjedni ekanja da se spori pregovori oko razmjene zarobljenika privedu kraju. Svi su smiljali detaljne planove o tome to e sve raditi kad se vrate kui. Cordelia je postupno uspjela uspostaviti gotovo normalan odnos s drugim enama u atoru, iako su joj i dalje pokuavale dodijeliti posebne povlastice i zasluge. Vorkosigan joj se nije javljao.
Jednog je poslijepodneva leala i pravila se da spava kad joj je prila porunica Alfredi.
"Vani je neki barravarski asnik koji kae da eli razgovarati s vama." Alfredi ju je otpratila do vrata s izrazom sumnjiavosti i neprijateljstva na licu. "Mislim da im ne bismo smjeli dopustiti da te negdje odvedu samu. Ne sad kad smo tako blizu povratku kui. Ti si im sigurno trn u oku."
"On. Sve je u redu, Marsha."
Pred atorom je stajao Vorkosigan u sveanoj zelenoj odori kakvu su svakodnevno nosili svi lanovi Stoera. S njim je, kao i obino, bio Illvan.
Djelovao je napeto, smjerno, umorno i zatvoreno.
"Kapetanice Naismith," poeo je slubeno, "mogu li razgovarati s vama?"
"Da, ali... ne ovdje." Bila je bolno svjesna da ih svi gledaju. "Moemo li otii u etnju ili tako neto?"
Kimnuo je i utke su krenuli. Stavio je ruke na lea. Ona je svoje gurnula u depove naranaste koulje. Illvan je hodao iza njih, kao pas kojeg se ne mogu otresti. Napustili su podruje logora i otputili se u umu.
"Drago mije to ste doli", ree Cordelia. "Voljela bih da mi objasnite neke stvari."
"Da. Htio sam doi i prije, ali pokuavam sve dovriti na ispravan nain, pa sam prilino zauzet."
Kimnula je prema utim oznakama na njegovu ovratniku. "estitam na promaknuu."
"Ah, to." Kratko je dodirnuo jednu od oznaka. "To je nebitno. Samo formalnost koja mi pomae da to bre obavim trenutano zaduenje."
"A to je?"
"Rasputanje armade, uvanje lokalnog svemira oko ovog planeta, prijevoz politiara izmeu Barravara i Esco-bara. Veliko pospremanje poslije zabave. Nadgledanje razmjene zarobljenika."
Hodali su irokim utabanim putem kroz sivozelenu umu, penjui se strminom koja ih je vodila iz udoline kratera.
"Htio sam se ispriati to sam vas ispitivao pod utjecajem droge. Znam da sam vas duboko uvrijedio. Na to me natjerala potreba. Bila je to vojna nunost."
"Nemate se zato ispriavati." Pogledala je prema Illvanu. Moram znati... "Doslovno se nemate zato ispriavati, shvatila sam poslije."
utio je. "Tako", ree napokon. "Vrlo ste pronicavi." "Naprotiv, vrlo sam zbunjena."
Okrenuo se prema Illvanu. "Porunice, zamolio bih vas za uslugu. Htio bih provesti nekoliko minuta nasamo s ovom damom zbog razgovora osobne prirode."
"Ne bih smio, gospodine. Znate to."
"Svojedobno sam je zaprosio. Nikad mi nije odgovorila. Ako vam dam svoju rije da emo razgovarati samo o toj temi, moemo li dobiti nekoliko trenutaka privatnosti?"
"Oh..." Illvan se namrtio. "Vau rije, gospodine?" "Moju rije, kao Vorkosigan."
"Pa... onda dobro." Illvan je mrzovoljno sjeo na srueno deblo, a oni su poli dalje niz put.
Izbili su na vrh, na poznati greben koji se nadvijao nad kraterom. Bilo je to isto ono mjesto gdje je Vorkosigan prije tako mnogo vremena planirao preuzimanje svog broda. Sjeli su na zemlju, promatrajui dogaanja u logoru koji je zbog udaljenosti djelovao posve tiho.
"U nekim ranijim vremenima to nikad ne biste uinili", zamijeti Cordelia. "Dali svoju rije znajui da ete je prekriti."
"Vremena se mijenjaju." "Niti biste mi lagali." "Tono."
"Niti biste bez okolianja ubili ovjeka zbog zloina u kojima nije sudjelovao."
"To nije tono. Izaao je pred prijeki sud. I ta nam je akcija pomogla da logor brzo dovedemo u red. U svakom sluaju, Meuzvjezdana sudska komisija bit e zadovoljna. Od sutra na vratu imam i njih. Dolaze istraiti zlostavljanja zarobljenika."
"Mislim da postajete ogrezli u krvi. Pojedinani ivoti za vas gube znaenje."
"Da. Jer je ve izgubljeno toliko ivota. Na rubu sam." Iz njegova lica i rijei izbijalo je mrtvilo.
"ime vas je car kupio za taj... nevieni atentat? Vas, od svih ljudi. Jeste li se vi toga sjetili? Ili on?"
Nije se izvlaio ili poricao. "On, i Negri. Ja sam samo posrednik."
Prstima je njeno potezao vlati trave, paljivo ih slamajui, jednu po jednu. "Nije odmah bio direktan. Prvo me pitao bih li preuzeo zapovjednitvo nad invazijom Es-cobara. Poeo je s mitom  ponudio mi je mjesto potkralja ovog planeta, nakon kolonizacije. Odbio sam ga. Zatim mi je zaprijetio. Rekao je da e me baciti Grishnovu, dopustiti mu da me optui za izdaju, bez Carskog oprosta. Rekao sam mu da ide k vragu, premda ne tono tim rijeima. Bio je to vrlo ruan trenutak za obojicu. Ispriao mi se. Obratio mi se kao lordu Vorkosiganu. Kapetanom me obino oslovljava kad me eli uvrijediti. Zatim je pozvao kapetana Negrija, koji se pojavio s dosjeom kojem ak nisu dali ime, i tu je glumatanje prestalo.
Razum. Logika. Argumenti. Dokazi. Cijeli smo jedan smrtni tjedan Car, Negri i ja sjedili u tom zelenom salonu obloenom svilom u Carskoj rezidenciji u Vorbarr Sultani, i prouavali taj dosje, dok je Illvan besposliario u hodniku, prouavajui Carevu umjetniku zbirku. Usput, va je zakljuak o Illvanu toan. On ne zna nita o istinskoj svrsi invazije.
Vidjeli ste carevia, iako nakratko. Dodao bih da ste ga vidjeli u njegc^oi najboljem izdanju. U poetku mu je Vor-rutver bio uitelj, ali carevi gaje odavno nadmaio. Ipak, da je imao bar donekle podnoljive politike ideje, mislim da bi mu njegov otac oprostio ak i njegove najgnusnije osobne navike.
On ionako nije bio uravnoteena osoba, a okruio se ljudima kojima je bilo u interesu da ga uine jo neurav-
noteenijim. Bio je pravi neak svog ujaka Yurija. Grish-nov je namjeravao vladati Barravarom preko carevia, nakon to ovaj preuzme prijestolje. Sam Grishnov je, vjerujem, bio pripravan ekati  ali carevi je u posljednjih osamnaest mjeseci organizirao dva pokuaja atentata na svog oca."
Cordelia je neujno zviznula. "Gotovo poinjem shvaati. Ali zato ga jednostavno niste diskretno likvidirali? Ako to netko moe izvesti, to su Car i Negri."
"Razgovaralo se o tome. Boe mi pomozi, ak sam rekao da u ja to uiniti, samo da izbjegnemo ovaj... pokolj."
Zastao je. "Car umire. Nema vie vremena ekati da se problem rijei sam od sebe. Opsjednut je idejom da mora barem pokuati za sobom ostaviti pospremljenu kuu.
Problem je u carevievu sinu. Samo su mu etiri godine. esnaest godina je dugo razdoblje za regentsku vladu. Da nakon carevieve smrti Grishnov i cijela ministarska stranka ostanu netaknuti, bez potekoa bi iskoristili vakuum moi.
Nije bilo dovoljno ubiti carevia. Car je smatrao da mora unititi cijelu ratnu stranku, i to tako uinkovito da se nee oporaviti cijelu jednu generaciju. U poetku sam tu bio ja i bez prestanka prigovarao zbog stratekih potekoa s Escobarom. Zatim je kroz Negrijevu obavjetajnu mreu pristigla informacija o plazmikim zrcalima. Vojna obavjetajna sluba nije znala za taj podatak. Onda sam se opet pojavio ja, s novou da smo izgubili faktor iznenaenja. Znate li daje Car djelomino zatajio ak i taj podatak? Sve je upuivalo na katastrofu. A tu su bili i Grishnov, ratna stranka i carevi, svi gladni slave. Car se samo morao maknuti u stranu i pustiti ih da odjure u propast." Sad je upao itave busene trave.
"Svi su elementi sjeli na svoje mjesto s upravo hipno-tikom preciznou. Ali rizik je bio velik. Postojala je mo-
gunost da e, pustimo li da se stvari same razvijaju, izginuti svi osim carevia. Mene su postavili na mjesto s kojeg sam mogao pratiti odvija li se sve prema planu. Trebao sam navesti carevia da u pravom trenutku bude na prvoj crti bojinice. Otud ona mala scena koju ste vidjeli u mojoj kabini. Zapravo nisam izgubio ivce ni u jednom trenutku. Samo sam zabio jo jedan avao u njegov lijes."
"Poinje mi svitati zato je drugi posrednik bio... glavni lijenik?"
"Tako je." "Krasno."
"Ba." Legao je na travu i zagledao se u tirkizno nebo. "Nisam ak mogao biti ni poteni ubojica. Sjeate li se kad sam vam rekao da se elim baviti politikom? Mislim da sam se izlijeio od te ambicije."
"A stoje s Vorrutverom? Jeste li trebali osigurati i njegovu smrt?"
"Ne. U originalnom scenariju, imao je ulogu rtvenog janjeta. On je trebao biti onaj koji e se nakon katastrofe ispriati Caru za cijelu zbrku, u punom starojapanskom smislu te rijei, i u sklopu ope propasti ratne stranke. Iako je bio careviev duhovni savjetnik, nisam mu zavidio na budunosti. Istina, prireivao mije mnoge neugodnosti, ali sve to sam ja vidio bilo je kako polako gubi tlo pod nogama. Zbunjivala ga je moja smirenost. Prije me uvijek mogao natjerati da izgubim ivce. To mu je bila omiljena zabava u naim mlaim danima. Nije shvaao zato mu to vie ne uspijeva." Pogled mu je i dalje bio uperen uvis, u plavu prazninu neba. Izbjegavao je njezin pogled.
"Ako vam to ita znai, njegova je smrt spasila mnoge ivote. On bi pokuao nastaviti borbu da sauva svoju politiku kou. I to je bila cijena kojom su me naposljetku uspjeli kupiti. Mislio sam da u ja, budem li na pravom
mjestu u pravo vrijeme, voditi povlaenje bolje od ikoga u Glavnom stoeru."
"Dakle, svi mi smo samo orue u rukama Ezara Vor-barre", polako e Cordelia, s muninom u elucu. "Ja i moj konvoj, vi, Eskobaranci  ak i stari Vorrutver. Toliko o patriotskom busanju u prsa i pravednom gnjevu. Sve je bila predstava."
"Tako je."
"Nekako mi je od svega toga strano hladno. Zar je Carevi doista bio tako grozan?"
"To je neupitno. Neu vam govoriti o pojedinostima iz Negrijevih izvjetaja, jer bili biste zgroeni... Ali Car je rekao, ako to ne uinimo sad, za pet ili deset godina morat emo isto uiniti bez njega, a vjerojatno nam nee uspjeti nego emo jednostavno u smrt povui sve nae prijatelje, u opem, planetarnom graanskom ratu. On je u svom ivotu vidio dva. To je njegova najgora nona mora. Neki Kaligula, ili Yuri Vorbarra, moe vladati dugo, jer se najbolji ljudi ustruavaju poduzeti korake potrebne da ga se zaustavi, a najgori koriste tu prednost. Car se ni u emu nije tedio. On svaki izvjetaj ita po nekoliko puta  gotovo ih moe ponoviti od rijei do rijei. Ovome se nije pristupilo olako, ili nonalantno. Pogreno, moda, ali ne olako. Vidite, on nije htio da mu sin umre osramoen. Ovo je bio posljednji dar koji mu je mogao dati."
Sjedila je kao obamrla, obgrlivi koljena, i za budunost pamtila obrise njegova profila. Blagi poslijepodnevni povjetarac arlijao je kroz ume i milovao zlatastu travu.
Okrenuo se da je pogleda. "Cordelia, jesam li pogrijeio to sam pristao na to? Da nisam poao ja, on bi jednostavno naao nekoga drugoga. Uvijek sam nastojao slijediti put asti, ali to da uinim kad su sve opcije jednako zle? Akcija je sramotna, pasivnost je sramotna, svaki put vodi u ikaru smrti."
"Htio bi da ti ja sudim?" "Netko mora."
"ao mi je. Mogu te voljeti. Mogu tugovati za tobom, ili s tobom. Mogu dijeliti tvoju bol. Ali ne mogu ti suditi."
"Ah." Okrenuo se na trbuh i zagledao u logor. "Kad sam s tobom, previe govorim. Da mi moj mozak ikad dopusti bijeg iz stvarnosti, vjerujem da bih bio brbljavi luak."
"Ne razgovara valjda ovako i s drugima?" upita ona zabrinuto.
"Boe dragi, ne. Ti si... ti si... ne znam to si ti. Ali to mi treba. Hoe li se udati za mene?"
Uzdahnula je i poloila glavu na koljena, ovijajui oko prstiju vlat trave. "Volim te. Nadam se da to zna. Ali ne mogu podnijeti Barravar. Barravar jede svoju djecu."
"Ne vrti se tamo sve oko ove proklete politike. Neki ljudi proive cijeli ivot praktiki i ne znajui da politika postoji."
"Da, ali ti nisi jedan od njih."
Sjeo je. "Ne znam bih li mogao dobiti vizu za Koloniju Beta."
"Imam osjeaj da ove godine ne bi. Ni sljedee. Trenutano svi Barravarci imaju status ratnih zloinaca. Politiki gledano, nije nam se ve godinama dogodilo neto ovako uzbudljivo. Sad su svi malo opijeni. A tu je i Ko-marr."
"Razumijem. Znai, ne bi mi bilo lako zaposliti se kao uitelj juda. Ne mogu ni memoare napisati, s obzirom na to koliko bih stvari morao preutjeti."
"U ovom trenutku jedva bi izbjegao linovanje." Pogledala je njegovo alosno lice. Nije to trebala rei; srce joj se stegne. "Ja... moram malo otii kui. Vidjeti obitelj, u
miru razmisliti o svemu. Moda neto smislimo. U svakom se sluaju moemo dopisivati."
"Da, valjda." Ustao je i pomogao njoj da ustane.
"Gdje e ti, nakon ovoga?" upita ona. "Vratili su ti stari in."
"Pa, prvo u dovriti ovaj prljavi posao," rukom je pokazao na zarobljeniki logor, mislei pritom i na cijelu es-kobarsku avanturu, "... i mislim da u onda i ja otii kui. I napiti se. Vie mu ne mogu sluiti. Sve mi je uzeo. Smrt njegova sina i pet tisua ljudi koji su s njim poli u pakao zauvijek e visjeti izmeu nas. Vorhalas, Gottvan..."
"Ne zaboravi Eskobarance. A i nekoliko Betanaca."
"Pamtit u ih." Hodao je pokraj nje niz put. "Je li ti ita potrebno u logoru? Pokuao sam osigurati da svi imate sve to vam je potrebno, u okviru naih zaliha, ali moda sam neto propustio."
"Mislim daje logor sad u redu. Ja nemam nikakvih posebnih potreba. Jedino to svima treba je povratak kui. Ne... kad bolje razmislim, elim jednu uslugu."
"Reci", gorljivo je odvratio.
"Grob porunika Rosemonta. Nismo ga niim obiljeili. Moda se vie nikad neu vratiti ovamo. Dok je jo mogue pronai ostatke naeg logora, bi li mogao rei svojim ljudima da ga oznae? Imam sve njegove brojeve i datume. Toliko sam puta vidjela njegove osobne dokumente da ih sve znam napamet."
"Osobno u se pobrinuti za to."
"ekaj." Stao je i ona mu prui ruku. irokim je prstima prekrio njezine vitke prste; koa mu je bila topla i suha. Njezin dodir je prio. "Prije nego to odemo po siro-tog porunika Illvana..."
Zagrlio ju je i oni se poljubie. Njihov prvi poljubac trajao je dugo.
"Oh", promrmljala je poslije. "Moda nismo trebali. Jer toliko boli kad prestane."
"Pa>onda nemJ-"" Njeno joj je pomilovao kosu i potom oajniki zavukao ruku u sjajne uvojke; poljubie se opet.
"Ovaj, gospodine?" Porunik Illvan glasno je proistio grlo dok im je prilazio. "Jeste li zaboravili na sastanak Stoera?"
Vorkosigan se s uzdahom odvojio od nje. "Ne, porunice. Nisam zaboravio."
"Mogu li vam estitati?" nasmijeio se Illvan. "Ne, porunice."
Osmijeh je nestao. "Ja... ne razumijem, gospodine." "Sve je u redu, porunice."
Poli su dalje, Cordelia ruku zavuenih u depove, Vorkosigan sklopivi ruke na leima.
Kasno sljedeeg poslijepodneva, nakon to je veina Eskobaranki ve odletjela atlom na brod koji je doao da ih odveze kui, na vratima njihova zaklona pojavio se pristali barravarski straar i zatraio kapetanicu Naismith.
"Gospoo, admiral vas pozdravlja i pita biste li htjeli provjeriti tonost podataka na ploi koju je izradio za vaeg asnika. Nalazi se u njegovu uredu."
"Da, naravno."
"Cordelia, za boga miloga," siknula je porunica Alfre-di, "ne idi tamo sama."
"Ma, sve je u redu ", nestrpljivo je promrmljala Cordelia. "Vorkosigan je u redu."
"Stvarno? A stoje htio juer?"
"Rekla sam ti, htio se dogovoriti oko ploe."
"Nisu mu za to trebala puna dva sata. Shvaa li ti koliko te dugo nije bilo? Vidjela sam kako te gleda. A ti... kad si se vratila, izgledala si kao smrt na dopustu."
Cordelia je razdraeno otklonila njezine prigovore i slijedila iznimno uljudnog straara u pilju. Uredi planetarne uprave barravarskih oruanih snaga bili su smjeteni u jednoj od pokrajnjih prostorija. U uredima je vladala atmosfera briljivo odravane radinosti iz koje se nasluivalo da se negdje u blizini nalaze asnici Stoera. I doista, kad su uli u ured na ijim je vratima preko zamrljanog imena prijanjeg zapovjednika pisalo Vorkosiganovo ime i in, bio je tamo.
S njim su se oko raunala okupili jo i Illvan te jedan kapetan i komodor. Oito je u tijeku bio nekakav sastanak. Nakratko gaje prekinuo daje pozdravi opreznim ki-manjem glave, a ona je uzvratila na isti nain. Pitam se izgledaju li i moje oi tako gladno kao njegove, pomislila je. Cijeli ovaj ples manira koji izvodimo da sakrijemo svoju privatnost od rulje nee nam nita vrijediti ako ne uspijemo bolje sakriti oi.
"Ploa je na slubenikovu stolu, Cor... kapetanice Naismith", pokazao joj je mahnuvi rukom. "Idite tamo i pogledajte je." Opet se okrenuo svojim asnicima.
Bila je to jednostavna elina ploica, kakvima se sluila barravarska vojska. Ime, brojevi i datumi bili su tono napisani. Prela ju je prstima. Djelovala je kao da e dugo potrajati. Vorkosigan je zavrio sastanak i priao joj.
"Je li dobra?"
"Jest." Nasmijeila mu se. "Jeste li uspjeli pronai grob?"
"Da, va je logor jo vidljiv iz zraka ako se nisko leti, iako e u kinoj sezoni sigurno nestati..."
Kroz zvukove komeanja na vratima do njih se probio straarev glas. "To vi kaete. Kako da znam da to nisu bombe. Ne moete to unijeti unutra." Drugi mu je glas odgovorio: "Mora to osobno potpisati. Tako su meni zapovjedili. Ponaate se kao da ste vi dobili prokleti rat."
Drugi govornik, mukarac u tamnocrvenoj odori esko-barskog medicinskog tehniara natrake je uao kroz vrata vukui za sobom lebdeu paletu na upravljakom vodu, slinu nekakvom bizarnom balonu. Paleta je bila natovarena velikim spremnicima koji su bili visoki oko pola metra i prekriveni upravljakim ploama i pristupnim otvorima. Cordelia ih je smjesta prepoznala i ukoila se, osjeajui muninu. Vorkosigan je djelovao zbunjeno.
Tehniar ih je sve preao pogledom. "Trebam vlastoruni potpis admirala Vorkosigana na potvrdi za prijem. Je li on ovdje?"
Vorkosigan je zakoraio prema njemu. "Ja sam Vorkosigan. Stoje ovo, ovaj..."
"Tehniaru", doapne mu Cordelia.
"Tehniaru?" zavri Vorkosigan bez zapinjanja, iako se iz iznerviranog pogleda koji joj je uputio vidjelo da mu je rekla pogrenu stvar.
Tehniar se kiselo nasmijeio. "Vraamo vam vau poiljku."
Vorkosigan je obilazio paletu. "Da, ali sto je to?" "Sva vaa kopilad", odvrati tehniar.
Cordelia je po Vorkosiganovu tonu zakljuila da je istinski zbunjen i dodala: "To su maternini replikatori, ovaj, admirale. Autonomne jedinice s neovisnim napajanjem  treba ih dodue servisirati..."
"Jednom tjedno", sloio se tehniar otrovno srdanim tonom. U ruci je drao disk. "Poslali su vam i upute za upotrebu."
Vorkosigan je izgledao zgroeno. "I kog vraga da ja uinim s njima?"
"Mislili ste da e na to pitanje morati odgovoriti nae ene, zar ne?" napetim, sarkastinim glasom odvrati mu tehniar. "Osobno bih vam predloio da ih stavite na vrat njihovim oevima. Na svakom spremniku je navedena genetska slika oca pa vam ne bi trebalo biti teko utvrditi kome pripadaju. Potpiite se ovdje."
Vorkosigan je preuzeo ploicu za prijem i dvaput je proitao. Opet je obiao paletu, brojei spremnike s krajnje uznemirenim izrazom lica. Kad je u svom obilasku doao do Cordelije, promrmljao je: "Nisam znao daje ovako neto mogue."
"Kod nas se stalno koriste."
"Sigurno su strahovito komplicirani."
"A i skupi. Iznenaena sam... moda se jednostavno nisu htjeli uputati u rasprave o tome treba li ih odvesti kui s majkama. Znam da su dvije bile vrlo emocionalno podvojene zbog abortusa. Ovako je krvni grijeh na vama." Uinilo joj se da su ga njezine rijei pogodile poput metaka i bilo joj je ao to se nije drugaije izrazila.
"Jesu li svi fetusi ivi?"
"Naravno. Vidite li sva ova zelena svjetla? Placente i sve ostalo. Plutaju u embrionalnim ovojnicama, kao da su kod kue."
"Miu li se?" "Valjda."
Protrljao je lice i nesretno se zagledao u spremnike. "Sedamnaestero. Boe, Cordelia, to da uinim s njima? Treba mi lijenik, jasno..." Okrenuo se tajniku koji je i sam zapanjeno zurio. "Recite glavnom lijeniku da smjesta doe ovamo." Opet se obratio Cordeliji, spustivi glas: "Koliko e dugo ove stvari funkcionirati?"
"Svih devet mjeseci, ako bude nuno."
"Moete li mi vratiti moju potvrdu, admirale?" glasno e tehniar. "ekaju me druge dunosti." Znatieljno je zurio u Cordeliju u njezinu naranastom odijelu.
Vorkosigan je svjetlosnom olovkom odsutno navrljao svoje ime na dnu ploice za prijem, pritisnuo mjesto palcem i vratio je tehniaru. Kao da je jo uvijek bio malo hipnotiziran paletom sa spremnicima. Cordeliju je uhvatila morbidna radoznalost, pa se i sama ushodala oko njih, itajui podatke na replikatorima. "Najmlaem je fetusu sedam tjedana. Najstariji vie od etiri mjeseca. Sigurno je zaet na samom poetku rata."
"Ali to da Ja uinim s njima?" promrmljao je opet. Nikad ga nije vidjela izgubljenijeg.
"to obino radite s nezakonitom djecom vojnika? Ovakve su se stvari sigurno dogaale i prije, premda moda ne u ovakvim razmjerima."
"Obino ih abortiramo. Iako se ini da je to ovdje ve uinjeno. Toliko truda... zar oekuju da emo ih mi odravati na ivotu? Plutajui fetusi... bebe u konzervama..."
"Ne znam." Cordelia zamiljeno uzdahne. "To je mala grupica ljudskih bia koja su svi odbacili. Osim... da nije bilo boje milosti i narednika Botharija, jedno od te konzervirane djece moglo je biti moje, i Vorrutyerovo. Ili ak moje i Botharijevo."
Djelovao je kao da mu je od same pomisli na to muno. Spustio je glas gotovo do apta i poeo opet. "Ali to da uinim... to bi ti htjela da uinim s njima?"
"Hoe da ti ja dam zapovijed?"
"Nisam nikad... Cordelia, molim te... koje asno..."
Sigurno je okantno najednom otkriti da si trudan i da eka sedamnaestero djece... i to u tvojoj dobi. Obuzdala je crni humor... bilo je tako oito da nema pojma to da
uini... saalila se nad njegovom iskrenom smetenou. "Brini se za njih. Nemam pojma to e to sve podrazumijevati, ali... dao si svoj potpis."
Uzdahnuo je. "Tono. Na neki nain sam dao svoju rije", postavio je situaciju u poznati kontekst i tako opet pronaao ravnoteu. "Svoju rije kao Vorkosigan. Dobro. Cilj je postavljen, predloen je plan napada... sad smo na konju."
Uao je lijenik i zaprepastio se ugledavi lebdeu paletu. "Koji je to vrag... oh, znam stoje to. Nisam nikad mislio da u ih vidjeti uivo..." Preao je prstima preko jednog spremnika u svojevrsnom napadu tehnoloke pohote. "Jesu li nai?"
"Nai i samo nai, ini se", odvrati Vorkosigan. "Esko-baranci su nam ih poslali."
Lijenik se nasmijao. "Kakva opscena gesta. Premda shvatljiva. Zato ih se jednostavno nisu rijeili?"
"Moda zbog toga to imaju nevojnike predodbe o vrijednosti ljudskog ivota", raspaljeno odvrati Cordelia. "Neke kulture aktivno njeguju taj pristup."
Lijenik je podigao obrvu, ali uutkale su ga ne samo njezine rijei, nego i potpun izostanak bilo kakvog osmijeha na licu njegova zapovjednika.
"Evo uputa." Vorkosigan mu je predao disk.
"Ba dobro. Smijem li jedan isprazniti i rastaviti ga?"
"Ne, ne smijete", hladno odvrati Vorkosigan. "Dao sam svoju rije  kao Vorkosigan  da emo se brinuti za njih. Za sve do jednoga."
"Kako su vas, do vraga, natjerali na to? No dobro, moda se poslije uspijem doepati jednog spremnika..." Opet se posvetio razgledavanju svjetlucave mainerije.
"Imate li ovdje sve to vam je potrebno da izaete na kraj s moguim problemima?" upita Vorkosigan.
"Vraga. Jedino primjereno mjesto je Carska vojna bolnica. A oni ak nemaju porodiljni odjel. Ali kladim se da bi se u Istraivanjima voljeli dokopati ovih bebica..."
Cordeliji je trebala jedna oamuena sekunda da shvati kako lijenik misli na maternine replikatore, a ne na njihov sadraj.
"Za tjedan dana e im trebati prvi servis. Moete li to ovdje uiniti?"
"Sumnjam..." Lijenik je ubacio disk u monitor tajnikove konzole i poeo ga pregledavati. "Ove upute su duge deset kilometara... ah. Ne. Nemamo... ne. teta, admirale. Bojim se da ete ovaj put morati pokuati vlastitu rije."
Vorkosigan se nacerio kao vuk, bez imalo humora. "Sjeate li se to se dogodilo posljednjem ovjeku koji je doveo u pitanje moju rije?"
Lijenikov je osmijeh nesigurno izblijedio.
"Evo to vam zapovijedam", nastavio je Vorkosigan odsjenim tonom. "Za trideset minuta vi ete osobno s ovim... stvarima, krenuti na brzi kurirski brod. A on e u Vorbarr Sultanu stii za manje od tjedan dana. Otii ete u Carsku vojnu bolnicu i zahtijevati, svim raspoloivim sredstvima, ljude i opremu koja e vam biti potrebna za... dovrenje projekta. Ako bude potrebno, pribavite Carski nalog. Izravnim putem, ne posrednim kanalima. Siguran sam da e vam na prijatelj Negri pomoi. Pobrinite se da ih tamo postave i servisiraju te mi poaljite izvjetaj."
"Ne moemo stii na Barravar za manje od tjedan dana! ak ni u kurirskom brodu!"
"Stii ete za pet dana, ako cijelim putem budete putovali est stupnjeva bre od kriznog maksimuma. Bude li strojar obavljao svoj posao kako treba, motori nee eksplodirati prije osmice. Posve ste sigurni." Pogledao je preko
ramena. "Couer, okupite posadu kurirskog broda, molim vas. I spojite me s njihovim kapetanom, elim mu osobno izdati zapovijed."
Komodor Couer je podigao obrve, ali posluao gaje.
Lijenik je snizio glas, pogledavajui prema Cordeliji. "Je li ovo betanska sentimentalnost na djelu, gospodine? Nije li to malo udno ponaanje za nekoga tko je u slubi Cara?"
Vorkosigan je suzio oi i nasmijeio se, uzvraajui mu u istom tonu. "Je li ovo betanska neposlunost, doktore? Bio bih vam zahvalan da svoju energiju usmjerite na izvravanje zapovijedi umjesto to smiljate opravdanja da to ne uinite."
"Bilo bi znatno lake da samo otvorimo slavinu na spremnicima Uostalom, to ete uiniti s njima kad budu... gotovi, kad se rode, kako god to elite nazvati? Tko e onda preuzeti odgovornost za njih? Jasno mi je da elite ostaviti dojam na svoju djevojku, ali mislite o budunosti, gospodine!"
Vorkosiganove obrve se skupie i on zarei iz dubine grla. Lijenik je uzmaknuo. Vorkosigan je rezanje prikrio proiavanjem grla i udahnuo.
"To e biti moj problem. Moja rije. Va e zadatak do tada biti zavren. Dvadeset pet minuta, doktore. Ako budete toni, moda vam dopustim da letite u unutranjosti atla." Kratko gaje zabljesnuo osmijehom uvjerljive agresivnosti. "Ako elite, moete dobiti tri dana dopusta nakon to ih smjestite u bolnicu."
Lijenik je ironinim slijeganjem ramena priznao poraz i nestao da pokupi svoje stvari.
Cordelia ga je ispratila sumnjiavim pogledom. "Hoe li se pristojno ponaati?"
"Svakako. Samo mu treba malo vremena da izmijeni razmiljanje. Dok stignu do Vorbarr Sultane, ve e se ponaati kao daje on smislio cijeli projekt i... maternine replikatore." Vorkosiganov pogled vrati se na lebdeu paletu. "Kakve udne stvari..."
Uao je jedan straar. "Oprostite, gospodine, ali pilot eskobarskog atla trai kapetanicu Naismith. Spremni su za polijetanje."
Couer se oglasio pokraj monitora za veze. "Gospodine, dobio sam vezu s kapetanom kurirskog broda."
Cordelia je uputila Vorkosiganu pogled bespomone frustracije. Uzvratio joj je blagim odmahivanjem glave. Nijemo su se okrenuli svojim dunostima. Odlazei, razmiljala je o posljednjoj doktorovoj replici. A mislili smo da se tako dobro skrivamo. Stvarno neto moramo uiniti s tim naim oima.
DVANAESTO POGLAVLJE
Otila je kui s jo dvjesto ljudi, uglavnom Eskobara-naca, na taucetanskom putnikom brodu koji su na brzinu prilagodili za tu specijalnu namjenu. Bivi zarobljenici provodili su mnogo vremena razmjenjujui prie i sjeanja. Ubrzo je shvatila da su tim sastancima suptilno upravljali brojni psiholoki asnici koje su Eskobaranci poslali s brodom. Njezina utnja o osobnim iskustvima uskoro je postala upadljiva, a ona je nauila prepoznavati tehnike za naizgled neobavezno okupljanje sudionika na kvazi-im-proviziranim grupnim terapijama, prije kojih bi redovito odmaglila.
No to nije bilo dovoljno. Nakon nekog vremena shvatila je da je diskretno, ali nepopustljivo proganja mlada ena vedrog lica zvana Irene. Ona je oito bila zaduena za Cordelijin sluaj. Pojavljivala se za vrijeme jela, u hodnicima, u salonima, uvijek s nekom novom izlikom za zapoinjanje razgovora. Kad je nije mogla izbjei, Cordelia je vjeto mijenjala temu razgovora, iako je ponekad morala pribjegavati i netaktinijem pristupu.
Nakon tjedan dana djevojka se opet izgubila u masi, ali kad se Cordelia jednog dana vratila u svoju kabinu, vie nije bilo njezine dotadanje suputnice. Zamijenila ju je druga, starija ena spokojnih oiju i oputena ponaanja, odjevena u civilnu odjeu. Nije bila biva zarobljenica.
Cordelia je sumorno legla na krevet i promatrala je kako rasprema svoje stvari.
"Zdravo, ja sam Joan Sprague", vedro joj se predstavila.
Vrijeme je da zaigramo otvorenih karata. "Dobar dan, doktorice Sprague. Vjerujem da u biti u pravu ako pretpostavim da ste vi Irenina efica?"
Sprague je zastala. "U pravu ste. Ali vie volim da stvari ostanu na prijateljskoj osnovi."
"Ne, ne volite. Volite da stvari izgledaju kao da su na prijateljskoj osnovi. Tu razliku smatram vanom."
"Vi ste vrlo zanimljiva osoba, kapetanice Naismith."
"Da, da, a vas ima vie nego mene. Recimo da pristanem na razgovor s vama. Hoete li opozvati ostale svoje pse?"
"Na raspolaganju sam vam za razgovor  ali kad vi budete spremni."
"Onda me pitajte to vas zanima. Zavrimo s tim da se obje moemo opustiti." Malo terapije bi mi ionako dobro dolo, pomisli Cordelia sjetno. Osjeam se tako bijedno...
Spragueova se smjestila na krevet. Blago se smijeila, s izrazom potpune pozornosti u oima. "eljela bih vam pokuati pomoi da se sjetite to se dogaalo dok ste bili zarobljenica na barravarskom admiralskom brodu. Izvlaenje tih iskustava na svjesnu razinu, ma koliko to bilo grozno, prvi je va korak prema izljeenju."
"Ovaj, mislim da se ne razumijemo. Ja se savreno jasno sjeam svega to se dogodilo tijekom tog razdoblja. Moja svijest se bez problema sjea svega. Ali eljela bih sve to izbaciti iz sebe, bar toliko dugo da tu i tamo mogu zaspati."
"Razumijem. Nastavite. Recite mi, molim vas, to se dogodilo?"
Cordelia joj je ispriala sve to se zbilo od skoka iz Kolonije Beta do Vorrutverova ubojstva, no zavrila je priu prije Vorkosiganova dolaska, neodreeno rekavi: "Nekoliko dana sam se skrivala posvuda po brodu, ali na kraju su me uhvatili i vratili u zatvor."
"Dakle, ne sjeate se da vas je admiral Vorrutyer muio ili silovao, i ne sjeate se da ste ga ubili."
"Nisam bila muena ili silovana. I nisam ga ubila. Mislila sam da sam vam to jasno rekla."
Doktorica je alosno zatresla glavom. "Dobili smo izvjetaj da su vas Barravarci dvaput odveli iz logora. Sjeate li se to se dogodilo u tim prilikama?"
"Da, naravno." "Moete li to opisati?"
Zastala je. "Ne." Tajna o carevievu umorstvu Esko-barancima ne bi nita znaila  ionako su ve mrzili Bar-ravarce iz dna due  ali puka glasina o istini mogla bi posve razoriti drutveni poredak na Barravaru. Nemiri, vojne pobune, pad Vorkosiganova Cara  bio bi to tek poetak moguih posljedica. Ako na Barravaru bukne graanski rat, bi li Vorkosigan mogao poginuti? Boe, molim te, pomisli Cordelia umorno, dostaje bilo smrti...
Spragueova je djelovala vrlo zainteresirano. Cordelia se osjeala zaskoeno. Dopunila je svoju izjavu. "Dok smo istraivali taj planet poginuo je jedan moj asnik  nadam se da vam je to poznato." Doktorica je kimnula. "Na moj su zahtjev organizirali postavljanje ploe na njegov grob. To je sve."
"Razumijem", uzdahnula je Spragueova. "Imali smo jo jedan sluaj poput vaeg. Djevojku koju je takoer silovao Vorrutver ili neki od njegovih ljudi, to su barravar-ski lijenici prikrili. Valjda su pokuavali zatititi njegovu reputaciju."
"Oh, mislim da sam je srela na admiralskom brodu. Bila je i u mom atoru, zar ne?"
Po osupnutom pogledu Spragueove znala je da je u pravu, iako je doktorica malom neodreenom kretnjom pokuala pokazati da je njezina profesionalna samouvjerenost i dalje netaknuta.
"to se nje tie, u pravu ste", nastavila je Cordelia. "Drago mije to dobiva potrebnu pomo. Ali grijeite kad sam ja u pitanju. Grijeite i to se tie Vorrutverove reputacije. Jedini razlog zbog kojeg su Barravarci proirili tu idiotsku priu je to to su vjerovali da e njegovu reputaciju vie pokvariti smrt od slabane enske ruke, nego smrt od ruke njegova aktivnog vojnika."
"Ve su i fiziki dokazi prikupljeni tijekom vaeg pregleda dovoljni da posumnjam u vae rijei", ree Spra-gueova.
"Kakvi fiziki dokazi?" upita na trenutak zbunjena Cordelia.
"Dokazi muenja", odvrati doktorica. Izgledala je mrko, ak i pomalo ljutito. Ali ne ljuti se na mene, shvati Cordelia.
"Molim? Nisu me uope muili!"
"Da. Sjajno su to prikrili. Sramota  ali nisu mogli sakriti fizike tragove. Jeste li vi svjesni da ste imali slomljenu ruku, dva slomljena rebra, brojne kontuzije na vratu, glavi, akama, rukama  zapravo, svuda po tijelu? A vaa biokemija  tragovi krajnjeg stresa, deprivacije osjetila, znatnog gubitka teine, poremeaja u spavanju, prekomjernog luenja adrenalina  trebam li nastaviti?"
"Oh", ree Cordelia. "To."
"Oh, to?" ponovila je doktorica podiui obrvu.
"Mogu objasniti", gorljivo e Cordelia. Malo se nasmijala. "Na neki nain ste za to krivi ba vi Eskobaranci. Ti-
jekom povlaenja bila sam u eliji na admiralskom brodu. Brod je bio pogoen  protresao je sve kao ljunak u konzervi, ukljuujui i mene. Tu sam zaradila slomljene kosti i ostalo."
Doktorica je neto zapisala. "Jako dobro. Doista jako dobro. Suptilno. Ali ne dovohno suptilno  kosti su vam bile slomljene u dvije razliite prilike."
"Oh", ree Cordelia. A kako u objasniti Botharija a da pritom ne spomenem Vorkosiganovu kabinu? "Jedan me prijatelj pokuao zadaviti..."
"Voljela bih da razmotrite", poe doktorica Sprague oprezno, "mogunost terapije lijekovima. Barravarci su fantastino sakrili to se s vama dogodilo, ak i bolje nego s drugom enom, a trebalo nam je mnogo pretraga da prodremo do nje. Mislim da ste vi jo zahtjevniji sluaj. Ali moramo imati va dobrovoljni pristanak."
"Hvala bogu." Cordelia je legla na krevet i stavila jastuk na lice, razmiljajui o terapiji lijekovima. Od te joj se pomisli ledila krv u ilama. Pitala se koliko bi dugo mogla izdrati dubinsko traganje za nepostojeim sjeanjima prije nego to bi ih poela izmiljati, samo zato da zadovolji ispitivanja. I gore; ve i prve pretrage sigurno bi na povrinu izvukle one tajne muke koje su joj najvie opsjedale misli  Vorkosiganove skrivene rane... Uzdahnula je, maknula jastuk s glave i privila ga uz prsa. Kad je pogledala uvis, otkrila je da je Spragueova promatra vrlo zabrinutim pogledom. "Jo ste tu?"
"Uvijek u biti tu, Cordelia." "Toga... sam se i bojala."
Poslije toga vie joj nita nije rekla. Sad se bojala zaspati, strahujui da bi mogla progovoriti u snu, ili da bije ak mogli ispitivati dok spava. Drijemala je poput make, naglo se budei im bi zaula kretanje u kabini, kao kad bi njezina suputnica nou ila na zahod. Cordelia se nije
divila skrivenim ciljevima Ezara Vorbarre u nedavnom ratu, ali sad su bili ostvareni. Pomisao da bi sva ta bol i smrt mogli biti uzaludni poput dima progonila ju je, i ona je vrsto odluila ne oduzeti smisao smrtima Vorkosigano-vih vojnika, ukljuujui tu ak i Vorrutvera te zapovjednika logora.
Na kraju putovanja imala je slabije ivce nego kad je tek dola na brod. Bila je, zapravo, na rubu pravog ivanog sloma. Muile su je jake glavobolje, nesanica, neobjanjivo podrhtavanje lijeve ake, a poela je i mucati.
Putovanje od Escobara do Kolonije Beta proteklo je znatno ugodnije. Zahvaljujui brzom kurirskom brodu koji su s Bete poslali, iznenaeno je otkrila, samo zbog nje, putovali su samo etiri dana. Na holovidu u kabini pratila je vijesti. Bila je smrtno umorna od rata, ali jednom prilikom sluajno je zaula njegovo ime pa je jednostavno morala pogledati kako javnost doivljava njegov rad.
Uasnuto je otkrila da su betanski i eskobarski mediji zbog njegove suradnje sa sudskom istranom komisijom za tretman zarobljenika okrivili njega, kao daje on od poetka bio zapovjednik. Izvukli su i staru komarrsku priu i posvuda mu blatili ime. Ta ju je nepravda toliko razbjesnila daje zgaeno odustala od daljnjeg praenja vijesti.
Napokon su stigli u orbitu Kolonije Beta, pa je neprestano visjela u navigacijskom dijelu broda da moe gledati sve blii dom.
"Evo i naeg starog pjeanika." Kapetan je raspoloeno ukljuio sliku. "alju atl po vas, ali malo e kasniti jer iznad prijestolnice divlja oluja, pa ne mogu skinuti zatitni pokrov na uzletitu dok se ne smiri."
"Onda u priekati i mamu nazvati kad sletimo", komentirala je Cordelia. "Vjerojatno je jo na poslu. Nema smisla daje tamo gnjavim. Bolnica nije daleko od uzleti-
ta. Mogu lijepo u miru popiti pie dok ekam da zavri smjenu i doe po mene."
Kapetan joj je uputio udan pogled. "Ovaj, da."
atl je naposljetku stigao. Cordelia se sa svima rukovala, zahvalila posadi broda na letu i prela na atl. Stjuardesa atla pozdravila ju je naramkom nove odjee.
"to je ovo? Boe, napokon odora Ekspedicijskog korpusa! Valjda je ikad ipak bolje nego nikad."
"Odjenite ih odmah", potaknula ju je stjuardesa uz blistav osmijeh.
"Zato ne?" Posuena eskobarska odora koju je bez prestanka nosila ve joj je posve dodijala. Uzela je nebe-skoplavu odoru i sjajne crne izme, koje su joj izmamile smijeak. "Zato, za boga miloga, konjanike izme? Pa na Koloniji Beta praktiki nema konja, izuzmemo li zooloke vrtove. Iako priznajem da izgledaju opako dobro."
Kad je otkrila da je jedina putnica na atlu, preodjenu-la se na licu mjesta. Stjuardesa joj je morala pomoi da navue izme.
"Kreatora bi trebalo natjerati da ih nosi u krevet", promrmljala je Cordelia. "Moda ih ve i nosi."
atl je sletio i ona je otila do prozora, eljna pogleda na svoj rodni grad. ukasta se izmaglica napokon rasprila i oni su mekoj spirali sletjeli u luku i na kotaima se odvezli do pristanita.
"Kako je danas vani puno ljudi."
"Da, predsjednik e odrati govor", ree stjuardesa. "Ba je to uzbudljivo. Iako nisam glasovala za njega."
"Opreznom Freddvju je uspjelo privui toliko ljudi za njegov govor? Pa, moda je ovako bolje. Mogu se stopiti s masom. Iako je odjea malo upadljiva. Mislim da bih danas radije bila nevidljiva."
Ve je osjeala kako joj raspoloenje pada. Zapitala se kad e udariti o dno. Eskobarska je doktorica bila u pravu u naelu, ako ve ne po injenicama; Cordeliju je tek ekalo plaanje emocionalnog duga, trenutano zgrenog negdje u podruju ispod njezina eluca.
Motori atla ugasili su se uz zavijanje, a ona je ustala da zahvali nasmijeenoj stjuardesi. Osjeala je nelagodu. "Ne oekuje me valjda vani n-nekakva komisija za doek. Ja to danas zbilja ne bih mogla podnijeti."
"Imat ete pomo", umirivala ju je stjuardesa. "Eno, upravo stie."
U atl je uao mukarac u civilnom sarongu, smijeei se od uha do uha. "Dobar dan, kapetanice Naismith", predstavio se. "Ja sam Philip Gould, predsjednikov predstavnik za tisak." Cordelia je bila u oku. To je znailo da je lan vlade. "ast mije to sam vas upoznao."
Padala je velikom brzinom. "Ne p-planirate valjda nekakav cirkus tamo vani? Ja s-stvarno samo elim kui."
"Pa, predsjednik planira govor. I ima jednu sitnicu za vas", ree on umirujuim tonom. "U stvari, on se nada ete zajedno odrati nekoliko govora, ali o tome moemo i poslije. Dalje, iako smo sigurni da junakinja Escobara ne pati od treme, pripremili smo nekoliko natuknica za vas. Ja u cijelo vrijeme biti s vama, da vam dajem lagvort i pomaem s novinarima." Predao joj je runi ita. "Kad izaete iz atla, pokuajte izgledati iznenaeno."
"I jesam iznenaena." Brzo je prela tekst. "O-ovoje g-gomila lai!"
Gould je izgledao zabrinuto. "Imate li oduvijek tu govornu manu?" upita je oprezno.
"N-ne, to je suvenir koji su mi ostavili eskobarski psiholozi i n-nedavni rat. Tko je napisao ovo s-smee?" Posebno joj je u oi upala reenica o 'kukavikom admiralu
Vorkosiganu i njegovoj bandi nasilnika'. "Vorkosigan je najhrabriji ovjek kojeg sam ikad srela."
Gould ju je vrsto uhvatio za nadlakticu i poveo prema izlazu iz atla. "Moramo smjesta poi da stignemo na vrijeme za holovid. Moda moete izostaviti tu reenicu, u redu? Sad se nasmijeite."
"elim vidjeti svoju majku." "S predsjednikom je. Idemo."
Izali su kroz cijev koja je vodila iz izlaza atla i nali se u gomili mukaraca, ena i opreme. Svi su istovremeno poeli izvikivati pitanja. Cordelia se poela tresti cijelim tijelom, u valovima koji su polazili iz dna eluca i irili se na sve strane. "Ne poznajem nikoga od ovih ljudi", sik-nula je Gouldu.
"Samo hodajte", siknuo joj je u odgovor, ukoena osmijeha. Popeli su se na podij postavljen na balkonu koji je gledao na dvoranu uzletita. Dvorana je ispunjena ivopisnim mnotvom u prazninom raspoloenju. Cordeliji se inilo kao da ih gleda kroz maglu. Napokon je ugledala poznato lice, majku, koja se istovremeno smijala i plakala. Bacila se u njezin zagrljaj, na oduevljenje novinara koji ih nisu prestajali snimati.
"Izvuci me iz ovoga stoje mogue prije", srdito je apnula majci u uho. "Na rubu sam ivaca."
Majka ju je malo odmaknula od sebe, ne shvaajui je, ali jo se smijeei. Njezino je mjesto zauzeo Cordelijin brat, ija se obitelj nervozno i ponosno okupila oko njega. Cordeliji se inilo kao da je prodiru oima.
Opazila je i svoju posadu, takoer u novim odorama. Stajali su s nekim vladinim slubenicima. Parnell joj je pokazao podignuti palac, smijui se kao luak. Odvukli su je za govornicu do predsjednika Kolonije Beta.
Oprezni Freddv, onako krupan i glasan, u njezinim je zbunjenim oima djelovao vei od ivota. Vjerojatno je zato tako dobro izgledao na holovidu. Zgrabio je njezinu ruku i podigao je, na klicanje mase. Ona se pak osjeala kao idiot.
Predsjednik je svojim govorom pruio krasnu predstavu. ak mu nije trebao "blesimetar". Govor je odisao ovinistikim patriotizmom kojim je jo u vrijeme njezina odlaska bio zatrovan cijeli planet. Gotovo nijedna rije nije dotaknula pravu istinu, ak ni s betanske toke gledita. Malo-pomalo, s pravim glumakim tempiranjem, stigao je do ordena. Kad je shvatila to se sprema, Cordelijino srce obuzela je tromost. Oajniki je pokuala ignorirati implikacije. Okrenula se predstavniku za tisak.
"Je li ovo za moju posadu, zbog plazmikih zrcala?"
"Oni su svoje ve dobili." Hoe li se taj ovjek ikada prestati smijeiti? "Ovaj je samo za vas."
"S-shvaam."
Ispostavilo se da joj orden dodjeljuju za njezin hrabri, solistiki atentat na admirala Vorrutvera, iako je Oprezni Freddv uspio izbjei rije atentat, kao i neugodnije termine poput umorstva i ubojstva. Drae su mu bile boleive fraze kao: "Oslobodila je svemir podmukle otrovnice."
Govor se napokon dovukao kraju. Svjetlucavi orden na raznobojnoj vrpci, najveu poast Kolonije Beta, oko vrata joj je stavila ni manje ni vie nego predsjednikova ruka. Gould ju je pomaknuo pred govornicu i pokazao na svjetlucave zelene rijei "blesimetra" koje su marirale zrakom ispred njezinih oiju. "Ponite itati", apne on.
"Ja sam na redu? Oh. Uh... Narode Kolonije Beta, mog voljenog doma," zasad je sve bilo u redu, "kad sam vas ostavila da se suoim s p-prijetnjom barravarske tiranije, p-pomaui naem prijatelju i savezniku Escobaru,
nisam ni slutila da e me neka via sila dovesti oi u oi s p-plemenitijom s-sudbinom."
I na tom je mjestu napustila scenarij, gledajui samu sebe kako bespomono tone, kao ukleti brod koji gutaju valovi. "Ne vidim to je to tako p-plemenito u k-klanju onog sadistikog gada Vorrutvera. I ne bih prihvatila orden za ubojstvo nenaoruanog ovjeka ak i da sam to uinila."
Potegnula je orden preko glave. Vrpca joj je zapela u kosi, i ona je povue, bolno i ljutito.
"I posljednji put, nisam ja ubila Vorrutvera. Ubio gaje jedan od njegovih ljudi. U-uhvatio ga je s lea i prerezao mu vrat od uha do uha. Bila sam prisutna, k vragu. Krvario je po meni. Mediji obiju strana opaju vas laima o ovom g-glupom ratu. P-prokleti voajeri! Vorkosigan nije bio zapovjednik zarobljenikog logora dok su se u njemu dogaali zloini. im je p-preuzeo zapovjednitvo, zaustavio ih je. U-ubio je jednog od vlastitih asnika samo da nahrani vau -e za osvetom, i to ga je kotalo njegove asti, tek toliko da znate."
Najednom su iskljuili zvuk koji je dolazio od govornice. Okrenula se prema Opreznom Freddvju, ije je zaprepateno lice jedva nazirala kroz bijesne suze, i svom snagom bacila orden na njega. Proletio je pokraj njegove glave i preko balkona, svjetlucajui dok je padao u mnotvo.
Netko joj je otraga uhvatio ruke. To je pokrenulo neki potisnuti refleks i ona je bijesno zamahnula nogom.
Da predsjednik nije pokuao izbjei udarac, sve bi bilo u redu. Ovako je vrak njezine izme odletio ravno u njegovo meunoje sa savrenom, iako neplaniranom preciznou. Ustima je oblikovao neujno "O" i sruio se iza govornice.
Cordelia je oajniki hvatala zrak. Kad je jo deset ruku zgrabilo njezine ruke, struk i noge, poela je plakati.
"M-molim vas, nemojte me opet zatvoriti! Ne bih to mogla podnijeti. Samo sam htjela ii kui! Miite tu prokletu am-pulu od mene! Ne! Ne! Neu droge, molim vas, molim vas! ao mije!"
Uurbano su je odnijeli, a medijski dogaaj godine sruio se poput Opreznog Freddvja.
Nakon incidenta smjesta su je odnijeli u tihu prostoriju u upravi uzletita. Uskoro je pristigao predsjednikov osobni lijenik i preuzeo brigu za nju, udaljujui sve ljude osim njezine majke. Ostavio je Cordeliju na miru, da moe sama povratiti samokontrolu. Kad je poela plakati, nije prestala gotovo sat vremena. Posramljenost i bijes naposljetku su se povukli, a ona je bila u stanju sjesti i progovoriti. Zvuala je kao da je strahovito prehlaena.
"Molim vas da se ispriate predsjedniku u moje ime. Da me samo netko prije upozorio, ili me pitao za doputenje. Ja trenutno n-nisam u pretjerano dobrom stanju."
"To smo i mi trebali shvatiti", alosno je rekao lijenik. "Proli ste znatno intimnije muke nego stoje za vojnike uobiajeno. Mi se moramo ispriati to smo vas podvrgnuli nepotrebnom naporu."
"Mislili smo da emo te ugodno iznenaditi", dodala je njezina majka.
"I te kako ste me iznenadili. Samo se nadam da neu zavriti u luakoj koulji u nekoj bolnikoj eliji. Trenutano sam malo alergina na elije." Od same pomisli na njih stegnulo ju je u grlu. Disala je s panjom, da se opet smiri.
Pitala se gdje je sad Vorkosigan, to radi. Opijanje joj se inilo sve privlanijim rjeenjem, i poeljela je da je s njim, i da piju zajedno. Palcem i kaiprstom uhvatila je
hrbat nosa, kao da eli trljanjem ukloniti napetost. "Smijem li sad poi kui?"
"Ima li vani jo ljudi?" upita njezina majka.
"Na alost ima. Pokuat emo ih maknuti u stranu."
Hodajui izmeu lijenika i majke, cijelim putem do majina zemaljskog vozila razmiljala je o Vorkosiganovu poljupcu. Mnotvo se i dalje tiskalo oko njih, ali sad su djelovali prigueno, smjerno, gotovo prestraeno. Nestalo je ranijeg prazninog raspoloenja. Bilo joj je ao to im je pokvarila slavlje.
Mnotvo se okupilo i u podzemnom tornju u kojem se nalazio stan njezine majke, u predvorju kod dizalnih cijevi, pa ak i u hodniku pred vratima stana. Cordelia se oprezno nasmijeila i mahnula, ali na pitanja je samo za-tresla glavom, jer nije bila sigurna da je sposobna za suvisle reenice. Uspjele su se progurati kroz guvu i ona je napokon zatvorila vrata za sobom.
"Uh! Znam da su dobronamjerni, ali boe... osjeala sam se kao da me ele ivu pojesti."
"Svi su jako uzbueni zbog rata i Ekspedicijskog korpusa  svi ljudi u plavim odorama imaju status zvijezda. A kad su se kui vratili zarobljenici pa se proula tvoja  drago mi je to sam u to vrijeme ve znala da si sigurna. Siroto moje zlato!" Cordelia se sretno prepustila novom zagrljaju.
"Pa, to objanjava odakle im sve te budalatine. A rije je zapravo o glasini koja se posve otela kontroli. Pokrenuli su je Barravarci, a poslije toga su svi poludjeli za njom. Nikako je nisam uspijevala zaustaviti."
"to su ti uinili?"
"Stalno su me slijedili, dodijavali mi nagovarajui me na terapiju  mislili su da su mi Barravarci prtljali po
pamenju... Aha, shvaam. Misli, to su mi Barrayarci uinili. Nita posebno. Vorrutver je moda htio neto vie od toga, ali dogodila mu se nesrea prije nego to je doista zapoeo." Odluila je ne uznemiravati majku pojedinostima. "Ali dogodilo se neto drugo vano." Oklijevala je. "Opet sam srela Arala Vorkosigana."
"Onog groznog ovjeka? Kad sam ula ime na vijestima, zapitala sam seje li to onaj isti tip koji je prole godine ubio tvog porunika Rosemonta."
"Ne. Da. Mislim, nije on ubio Rosemonta, ubio ga je jedan od njegovih ljudi. Ali, da to je on."
"Ne razumijem zato ti je on tako simpatian."
"Ti bi ga sad ve doista morala cijeniti. Spasio mije ivot. Skrivao me u svojoj kabini tijekom ona dva dana nakon Vorrutyerova ubojstva. Da su me uhvatili prije promjene zapovjednika, ubili bi me."
Njezina je majka djelovala kao daje to razlog za brigu, a ne za potovanje. "Je li ti... ita uinio?"
Na ironiju tog pitanja bilo je nemogue odgovoriti. Cor-delia se nije usuivala ak ni vlastitoj majci otkriti kakav je nepodnoljiv teret istine stavio na njezina lea. Majka je pogreno protumaila nesretan izraz na njezinu licu.
"Oh, duo. Tako mije ao."
"Ha? Ne, k vragu. Vorkosigan nije silovatelj. Vrlo je osjetljiv na to kako se postupa sa zarobljenicima. Ne bi nikad nijednog ozlijedio. Pitao me..." Tu je utihnula, suoena s dobrostivim, zabrinutim zidom punim ljubavi na licu svoje majke. "Mnogo smo razgovarali. On je u redu."
"Nema ba dobru reputaciju."
"Da, vidjela sam poneto o tome. Same lai."
"Znai... nije ubojica?"
"Pa..." Cordelia nije mogla izbjei istinu. "Pretpostavljam da je u-ubio puno ljudi. Razumije, on je vojnik. To mu je posao. Ne moe to tek tako kontrolirati. Znam samo za trojicu koji nisu bili u roku slube."
"Samo trojicu?" slabano je ponovila njezina majka. Nastala je stanka. "Znai, nije seksualni zloinac?"
"Naravno da nije! Iako mislim da je proao kroz vrlo udnu fazu nakon to mu je ena poinila samoubojstvo... mislim da on ne shvaa koliko ja znam o tome, iako se ne moe rei daje onaj manijak Vorrutver bio pouzdan izvor informacija, bez obzira na to to je bio svjedok cijelog dogaaja. Imam osjeaj da je djelomino govorio istinu, bar onda kad je rekao da su bili u vezi. Vorrutver je oito bio opsjednut njime. A kad sam pitala Arala o tome, odjednom je poeo govoriti jako neodreene stvari."
Ugledavi majino zgroeno lice, Cordelia je pomislila kako je dobro to nikad nije postala odvjetnica. Sve moje stranke zauvijek bi trebale psihijatrijsku pomo. "Sve to ima puno vie smisla kad ga osobno upozna", rekla je u nadi da e tako popraviti dojam.
Cordelijina se majka nesigurno nasmijala. "ini se da te je uspjeno armirao. U emu je tajna? Zna razgovarati? Dobro izgleda?"
"Nisam sigurna. Uglavnom razgovara o barravarskoj politici. Tvrdi daje alergian na nju, ali meni to vie zvui kao opsesija. Ne moe o toj temi utjeti dulje od pet minuta. Kao daje dio njega."
"Je li to... vrlo zanimljiva tema?"
"Grozna je", iskreno e Cordelia. "Od njegovih pria za laku no nee zaspati tjednima."
"Nije stvar ni u izgledu", uzdahne njezina majka. "Vidjela sam njegov holovid na vijestima."
"Oh, jesi li ga snimila?" odmah se zainteresirala Cor-delia. "Gdje je?"
"Sigurna sam da ga imam negdje u videobiblioteci", prizna njezina majka, netremice je promatrajui. "Ali Cor-delia, stvarno... pa tvoj Reg Rosemont bio je deset puta zgodniji."
"Vjerojatno jest," sloi se Cordelia, "po objektivnim kriterijima."
"to je to onda tako posebno u tom mukarcu?"
"Ne znam. To to su mu glavni porok njegove vrline, moda. Hrabrost. Snaga. Energija. Neusporedivo je izdr-ljiviji od mene. Ima mo nad drugim ljudima. Ne mislim time rei daje roeni voa, iako je i to. Ljudi ga ili oboavaju ili mrze iz dna due. Najudniji ovjek kojeg sam ikad srela osjeao je oboje istodobno. Ali nitko se ne dosauje kad je on u blizini."
"A u kojoj si kategoriji ti, Cordelia?" upita njezina zbunjena majka.
"Pa, ne mrzim ga. Ne mogu rei ni da ga oboavam." Dugo je utjela, a onda je podigla glavu i iskreno susrela majin pogled. "Ali kad ga netko posijee, ja krvarim."
"Oh", ree njezina majka problijedjevi. Usne su joj se smijeile, ali oi su odavale dvojbu. S nepotrebnom se energijom posvetila raspremanju Cordelijinih malobrojnih stvari.
etvrtog poslijepodneva njezina dopusta Cordelijin zapovjednik doveo joj je zabrinjavajuu gou.
"Kapetanice Naismith, ovo je doktorica Mehta iz zdravstvene slube Ekspedicijskog korpusa", upoznao ih je ko-modor Tailor. Doktorica Mehta bila je vitka ena bronane puti i otprilike Cordelijine dobi. Tamnuje kosu skupila
na zatiljku. Zbog plave je odore ostavljala hladan i anti-septian dojam.
"Ne jo jedna psihijatrica", uzdahnula je Cordelia. Osjetila je grenje miia na vratu. Jo ispitivanja  jo izvr-davanja, izbjegavanja, sve neuvjerljivijih mrea lai kojima je pokuavala sakriti ona mjesta u prii u kojima su obitavale Vorkosiganove gorke istine...
"Napokon smo dobili izvjetaje komodorice Sprague, iako su malo zakasnili." Tailorove usnice suosjeajno su j se stanjile. "Grozno. ao mi je. Da smo ih prije dobili, I mogli smo vas potedjeti prolog tjedna. Vas i sve ostale."
Cordelia je porumenjela. "Nisam ga htjela udariti. Naletio je na mene. To se nee ponoviti."
Komodor Tailor zatomio je osmijeh. "Pa, ionako nisam glasovao za njega. Oprezni Freddv nije moja briga. Iako," proistio je grlo, "on pokazuje veliko osobno zanimanje za va sluaj. Sad ste javna figura, svialo vam se to ili ne."
"Ma, gluposti."
"Nisu to gluposti. Imate obvezu."
Koga to citira, Bille? pomisli Cordelia. To nije tvoj glas. Protrljala je zatiljak. "Mislila sam da sam ispunila sve svoje obaveze. to jo hoe od mene?"
Tailor slegne ramenima. "Pomiljalo se... tako su mi rekli... da biste mogli imati budunost kao... vladina glasnogovornica. Zbog svog ratnog iskustva. Kad se oporavite."
Cordelia frkne. "Imaju neke vrlo neobine iluzije o mojoj vojnikoj karijeri. Gledajte... to se mene tie, ne smeta mi ako si Oprezni Freddv stavi umjetne cice i ode osvajati hermafroditske glasove u Quartzu. Ali ja n-neu glumiti ulogu propagandne krave muzare ni za jednu stranku. Da citiram prijatelja, alergina sam na politiku."
"Pa..." slegnuo je ramenima, kao daje i on sad ispunio svoju obvezu, i nastavio odlunijim tonom. "Kako god bilo da bilo, neto jest moja briga: moram se pobrinuti da budete sposobni obavljati svoj posao."
"Ja... bit u dobro, nakon m-mjesec dana dopusta Samo mi treba odmor. elim se vratiti u Istraivanja."
"I hoete. im dobijete zdravstvenu potvrdu da ste radno sposobni."
"Oh." Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati implikacije ove izjave. "Oh, ne... ekajte malo. Imala sam mali p-problem s doktoricom Sprague. Simpatina gospoa, razumna, ali pola je od pogrenih premisa."
Komodor Tailor tuno ju je gledao. "Mislim da je najbolje da vas sad prepustim doktorici Mehti. Ona e vam sve objasniti. Suraivat ete s njom, zar ne, Cordelia?"
Cordeliaje skupila usnice, zgroena. "Da vidimo. Upravo ste mi rekli da vie nikad neu stupiti na istraivaki brod ako ne usreim svoju psihijatricu. Ne samo da neu dobiti zapovjedniki poloaj... nego uope neu imati posao."
"To ste rekli na vrlo grub nain, ali i sami znate kako su za Istraivanja vani psiholoki profili. Ipak tu male grupe ljudi zajedno provode mnogo vremena u izolaciji."
"Da, znam..." Usnice joj se trznue u osmijeh. "S-su-raivat u. N-naravno."
TRINAESTO POGLAVLJE
"Dakle," poe doktorica Mehta vedro, odlaui sljedeeg popodneva kutiju na stoli u stanu Naismithovih, "ovo I je jedna sasvim neinvazivna metoda ispitivanja. Neete nita osjetiti, nee vam nita uiniti, osim to e mi dati naznake o tome koje su vam teme podsvjesno vane." Zastala je da proguta kapsulu i rekla: "Alergija. Ispriavam se. Razmiljajte o ovom pristupu kao o emocionalnim vilinskim raljama koje tragaju za zakopanim izvorima iskustva."
"I koje e vam rei gdje da kopate bunar, zar ne?"
"Upravo tako. Smijem li zapaliti cigaretu?"
"Izvolite."
Mehta je zapalila aromatinu cigaretu i nonalantno je odloila u pepeljaru koju je sama donijela. Dim je iao prema Cordeliji; bio je tako otar da je zakiljila. Neobian porok za lijenicu; pa, svi imamo slabosti. Odmjeravala je kutiju, potiskujui razdraenost.
"Postavimo polaznu vrijednost", ree Mehta. "Srpanj." "Sad ja trebam rei kolovoz, ili neto slino?"
"Ne, to nije test asocijacija  ureaj obavlja sav posao. Ali moete, ako elite."
"Ureduje." "Dvanaest."
Apostoli, pomisli Cordelia. Jaja. Boini dani. "Smrt."
Roenje, pomisli Cordelia. Barravarci iz visoke klase sve ulau u svoju djecu. Ime, imovinu, kulturu, ak i kontinuitet svoje drave. Golem je to teret, nije ni udo to im se djeca savijaju i izopauju od tolikog napora.
"Roenje."
Smrt, pomisli Cordelia. Mukarac bez sina tamo je kao duh koji hoda, on nema udjela u njihovoj budunosti. A kad im zataji drava, cijenu plaaju ivotima svoje djece. Pet tisua.
Mehta je pomaknula pepeljaru malo ulijevo. Nije pomoglo; zapravo je sad bilo jo gore.
"Seks."
Ne ba ostvariv, kad sam ja tu, a on tamo...
"Sedamnaest."
Spremnici, pomisli Cordelia. Pitam se kako je sad onim jadnim, oajnim, odbaenim ivotima?
Doktorica Mehta nesigurno se namrtila zbog oitavanja ureaja. "Sedamnaest?" ponovila je.
Osamnaest, odluno pomisli Cordelia. Doktorica Mehta neto je zabiljeila.
"Admiral Vorrutver."
Jadni zaklani abac. Zna, mislim da si rekao istinu  sigurno si neko volio Arala, im si ga poslije toliko zamrzio. to ti je uinio, pitam se? Odbacio te, vrlo vjerojatno. To je bol koju mogu shvatiti. Moda ipak imamo neto zajedniko...
Mehta je podesila jo jedan brojanik, opet se namrtila, i vratila ga u prvotni poloaj. "Admiral Vorkosigan."
Ah, ljubavi, budimo iskreni jedno prema drugome... Cordelia se umorno usredotoila na Mehtinu plavu odoru.
I
Bude li buila na ovom mjestu naletjet e na gejzir  vjerojatno to ve zna, opet neto biljei...
Mehta je pogledala na svoj kronometar i nagnula se naprijed s veom pozornou. "Razgovarajmo o admiralu Vorkosiganu."
Radije nemojmo, pomisli Cordelia. "to s njim?" "Radi li on mnogo u njihovoj obavjetajnoj slubi?" "Sumnjam. Njegov je glavni posao izraivanje taktike za Stoer, kad... kad nije na straarskoj dunosti."
"Komarrski kolja."
"To je prokleta la", automatski odvrati Cordelia i zaali to je progovorila.
"Tko vam je to rekao?" upita Mehta.
"On."
"On. Ah."
Vratit u ti ja za taj "ah"  ne. Suradnja. Mirno. Osjeam se mirno... voljela bih da ta ena ve jednom prestane puiti ili da ugasi cigaretu. Pee mi oi.
"Kakav vam je dokaz dao?"
Nikakav, shvati Cordelia. "Svoju rije. Svoju ast."
"Dosta neopipljivo." Opet je neto zabiljeila. "I vi ste mu povjerovali?"
"Da."
"Zato?"
"Jer... se slagalo s ostalim to sam saznala o njegovu karakteru."
"Na onom istraivakom zadatku est ste dana bili njegova zarobljenica?"
"Tako je."
Mehta je kucnula po svjetlosnoj olovci i rekla "hm" odsutnim tonom, gledajui kroz nju. "Djelujete uvjereni u
iskrenost tog Vorkosigana. Ne mislite, dakle, da vam je ikad lagao?"
"Pa... jest, ali ipak sam ja bila asnica neprijateljske vojske."
"A ipak bez sumnji prihvaate njegove izjave."
Cordelia je pokuala objasniti. "Barravarcu je dana rije neto vie od neodreenog obeanja, bar za staromodne tipove. Zaboga, to je ak temelj njihove drave, prisega vjernosti i slinih stvari."
Mehta je neujno zviznula. "Dakle, sad ve odobravate njihovo dravno ureenje?"
Cordelia se nelagodno promekoljila. "Ne ba. Samo ga pomalo poinjem shvaati, to je sve. Moglo bi funkcionirati bolje."
"to se tie davanja rijei... mislite da je nikad ne kri?"
"Pa..."
"Dakle, kri."
"Vidjela sam da to ini. Ali to gaje strahovito kotalo."
"Dakle, prekrit e rije za odreenu cijenu."
"Ne, kad prekri rije to kota njega."
"Ne vidim razliku."
"Cijena znai da ste neto dobili. Ako vas neto kota, to znai da ste neto izgubili. On je izgubio mnogo  na Escobaru."
Razgovor je krenuo u opasne vode. Moram promijeniti temu, pospano pomisli Cordelia. Ili malo odspavati... Mehta je opet provjerila vrijeme i napeto prouavala Cordeli-jino lice.
"Escobar", ree Mehta.
"Aral je na Escobaru izgubio ast, znate. Rekao je poslije da e otii kui i napiti se. Mislim da mu je Escobar slomio srce."
"Aral... Zovete ga po imenu?"
"On mene zove 'draga kapetanice'. Uvijek sam mislila da je to smijeno. I zapravo vrlo indikativno. On doista o meni razmilja kao o dami-vojniku. Vorrutver je opet bio u pravu  mislim da ja i jesam rjeenje njegova problema. To me veseli..." Soba je postajala sve toplija. Zijevnula je. Oko nje se poput pipaka ovijao dim.
"Vojnik."
"On voli svoje vojnike, znate. Doista ih voli. Sav je proet tim udnim barravarskim patriotizmom. Sva ast pripada Caru. A Car jedva daje zasluuje..."
"Car."
"Jadno kopile. Izmuen je kao Bothari. Moda i podjednako lud."
"Bothari? Tko je Bothari?"
"On razgovara s demonima. Oni mu uzvraaju. Svidio bi vam se Bothari. Aralu se svia. I meni. Dobra je pratnja za sljedei put u pakao. Govori tamonjim jezikom."
Mehta se namrtila, opet prtljala po brojaniku i dugim noktom kucnula po ekraniu s oitavanjima. Vratila se malo unatrag. "Car."
Cordelia je jedva drala oi otvorenima. Mehta je zapalila jo jednu cigaretu i postavila je kraj opuka prve.
"Carevi", ree Cordelia. Ne smijem govoriti o careviu...
"Carevi", ponovila je Mehta.
"Ne smijem priati o careviu. To brdo leeva..." Cordelia je kiljila u dim. Taj dim  taj udni, trpki dim ciga-
reta koje nije nijednom podigla do usnica nakon to ih je zapalila...
"Vi... me... drogirate..." Glas joj je bio zaguen urlik. Teturavo je ustala. Zrak je bio poput ljepila. Mehta se nagnula naprijed, usnica razdvojenih u koncentraciji. Potom je skoila sa stolice i iznenaeno ustuknula kad je Corde-lia krenula na nju.
Cordeliaje gurnula ureaj za snimanje sa stolia i bacila se na njega kad je tresnuo o pod, udarajui ga zdravom, desnom rukom. "Neu progovoriti! Dosta je bilo smrti! Ne moete me prisiliti! Prevarili ste se  ne moete za ovo proi nekanjeno, ao mi je, pas uvar, pamti svaku rije, ao mi je, ubio ga je, molim vas, razgovarajte sa mnom, molim vas, pustite me van, pustite me van, pu-stitemevan..."
Mehta ju je pokuavala podii s poda, govorei umiru -juim tonom. Cordeliaje izmeu djelia vlastitog brbljanja uhvatila njezine rijei. "... nisam oekivala da e to uiniti... idiosinkratina reakcija... vrlo neobino. Molim vas, kapetanice Naismith, prilegnite malo..."
U Mehtinoj je ruci neto zasvjetlucalo. Ampula.
"Ne!" vrisnula je Cordelia, zakotrljavi se na lea i udarajui nogama prema njoj. Uspjela je udariti u svoj cilj. Ampula je u luku odletjela ispod niskog stolia. "Neu droge neu droge ne ne ne..."
Mehtino lice bilo je blijedozelenkasto. "U redu! U redu! Ali doite prilei... tako je, tako..." Potrala je da pojaa klimatizaciju do maksimuma i ugasi drugu cigaretu. Zrak se uskoro proistio.
Cordelia je leala na kauu, hvatajui dah i drui. Tako blizu  bila je tako blizu tome da ga izda  a ovo je bila tek prva terapija. Postupno se poela osjeati smirenije i bistrije.
Sjela je, rukama pokrivajui lice. "To je bio prljav trik", rekla je bezizraajnim glasom.
Mehta se nasmijeila. Osmijeh je poput tanke plastike bio razvuen preko izraza uzbuenja. "Pa, malo jest. Ali ovo je bio iznimno produktivan razgovor. Znatno vie nego to sam oekivala."
Mogu misliti, pomisli Cordelia. Jesi li uivala u mojoj predstavi? Mehta je kleala na podu, skupljajui komadie ureaja za snimanje.
"ao mi je zbog vaeg stroja. Ne znam to mi je bilo. Jesam li jesam li unitila rezultate?"
"Da, oekivala sam da ete zaspati. udno. I ne", rekla je prilino slavodobitnim tonom, izvlaei iz olupina kapsulu s podacima i odlaui je na stol. "Neete opet morati proi kroz to. Sve je tu. Jako dobro."
"to kaete na rezultate?" kroz prste je suho upita Cordelia.
Mehta ju je promatrala kao da je profesionalno fascinirana. "Nema sumnje da ste najtei sluaj koji sam ikad imala. Ali sad vie ne biste trebali imati nikakvih dvojbi da su Barravarci na nasilan nain, ah, preuredili vae misli. Oitavanja su bila praktiki izvan svih mjerila." Odluno je kimnula.
"Znate," poe Cordelia, "vae mi se metode ba ne sviaju. Imam  znatnu antipatiju prema tome da me drogiraju protiv moje volje. Mislila sam daje to nezakonito."
"Ali ponekad je nuno. Podaci su valjaniji ako pacijent nije svjestan opservacije. Smatra se daje u etikom smislu dostatno ako se suglasnost zatrai post facto."
"Postfacto suglasnost, je li?" prela je Cordelia. Strah i bijes u dvostrukoj su se spirali ovijali oko njezine kraljenice, steui je sve vre. S naporom se nastavila smijeiti, ne doputajui osmijehu da preraste u rezanje. "Taj
mi pravni koncept nikad prije nije pao na pamet. Zvui gotovo barravarski. Ne elim da vi vodite moj sluaj", naglo je dodala.
Mehta je neto zapisala i nasmijeeno podigla pogled.
"To nije emocionalna izjava", naglasila je Cordelia. "To je pravni zahtjev. Odbijam primati ikakve vae daljnje tretmane."
Mehta je s razumijevanjem kimnula. Je li ta ena gluha?
"Fantastian napredak", ree Mehta sretno. "A oekivala sam da u obrambeni mehanizam protiv terapije otkriti tek za tjedan dana."
"Molim?"
"Pa ne mislite valjda da Barravarci nisu postavili obrambene mehanizme, nakon to su ve toliko radili na vama? Naravno da osjeate neprijateljstvo. Samo upamtite da to nisu vai osjeaji. Sutra emo raditi na njima."
"A, ne, neemo!" Miii njezina tjemena napeli su se poput ice. Glava ju je divljaki boljela. "Otputeni ste!"
Mehta je izgledala oduevljeno. "Oh, sjajno!"
"Jeste li me vi uli?" upita Cordelia. Odakle se u mom glasu pojavio taj kretavi jecaj? Mirno, mirno...
"Kapetanice Naismith, podsjeam vas da mi nismo civili. Ja nemam s vama uobiajen pravni odnos kakav inae postoji izmeu lijenice i pacijentice; obje smo pod vojnom stegom, i imamo, vjerujem, vojni... nije vano. Dovoljno je rei, vi me niste zaposlili, i vi me ne moete otpustiti. Dakle, sutra se opet vidimo."
Cordelia je nakon Mehtina odlaska sjedila jo satima. Zurila je u zid i njihala nogom, odsutno udarajui kau, sve dok joj majka nije dola kui s veerom. Sljedeeg dana napustila je stan rano ujutro i besciljno etala gradom, vrativi se kui tek kasno naveer.
*      *      *
Iscrpljena i usamljena, te je noi sjela i napisala prvo pismo Vorkosiganu. Prvu je verziju bacila kad je dola do polovice, shvativi da e njezinu potu itati i druge oi, vjerojatno Illvanove. Njezino drugo pismo bilo je neutral-nije. Napisala gaje rukom, na papiru. Bila je sama, pa ga  je prije zatvaranja poljubila, ironino se smjekajui samoj sebi. Slanje papirnatog pisma na Barravar bilo je znatno skuplje od elektronske pote, ali bar e ga drati u rukama, kao i ona. Bilo je to najblie dodiru to su imali.
Sljedeeg jutra, Mehta joj se zarana javila na komkon-zoli i vedrim tonom joj rekla da se moe opustiti; neto je uskoilo, pa je eljela odgoditi razgovor dogovoren za to poslijepodne. Nije spomenula Cordelijinu odsutnost prethodnog dana.
Cordelia je prvo odahnula, a onda se malo zamislila. Za svaki sluaj je opet otila iz stana. Dan bi bio ugodan da se kod ulaza u stan nije sukobila s nekim novinarima koji su tamo vrebali, i da sredinom poslijepodneva nije otkrila daje prate dva mukarca u vrlo neupadljivim civilnim sa-ronzima. Saronzi su bili prologodinji modni krik; ove godine u trendu je bilo egzotino i matovito bojenje tijela, bar za one najhrabrije. Cordelia, koja je bila odjevena u staro maskirno odijelo Istraivanja, rijeila ih se nakon krivudanja kroz pornografsku reviju. Ali kasnije, dok je hodala kroz zooloki vrt Silice, opet su se pojavili.
Sljedeeg poslijepodneva u vrijeme za Mehtin razgovor zazvonilo je zvono na vratima. Cordelia se nevoljko odvukla da ih otvori. Kako u se danas nositi s njom? Pone-staje mi nadahnua. Tako sam umorna...
eludac joj je pao u pete. Stoje sad ovo? Na dovratku su stajali Mehta, komodor Tailor i krupni medicinski teh-
niar. Taj izgleda, pomislila je Cordelia zurei u njega, kao da bi mogao izai na kraj s Botharijem. Nakon to je ustuknula, povela ih je u majinu dnevnu sobu. Majka se povukla u kuhinju, navodno da pripremi kavu.
Komodor Tailor je sjeo i nervozno proistio grlo. "Cordelia, moram vam rei neto to e, bojim se, biti pomalo bolno."
Cordelia je sjela na naslon naslonjaa i zanjihala nogom, pokazujui zube u, nadala se, neutralnom osmijehu. "U-uvalili su vam prljav posao, je li? To je jedna od radosti zapovjednikog poloaja. Nastavite."
"Moramo vas zamoliti da pristanete na hospitalizaciju radi daljnje terapije."
Boe dragi, pazi ti to. Ispod koulje je osjetila podrhtavanje trbunih miia; koulja je bila iroka, moda nitko ne primijeti. "Stvarno? Zato?" upitala je oputenim tonom.
"Bojimo se... jako se bojimo daje mentalno programiranje koje su Barravarci izveli na vama znatno ekstenziv-nije nego stoje itko oekivao. Zapravo, mislimo..." zastao je i duboko udahnuo, "da su vas pokuali pretvoriti u agenticu."
To je uredniko ili carsko "mi", Bille? "Pokuali ili uspjeli u tome?"
U Tailorovim oima vidjelo se kolebanje. Mehta ga je fiksirala hladnim pogledom. "Tu su nam miljenja podijeljena..."
Zapazi, razrede, kako ustrajno izbjegava "ja" osobne odgovornosti  to ukazuje na najgori od svih "mi", onaj koji osjea grinju savjesti  kog to oni vraga planiraju?
".. .ali pismo koje ste juer poslali barravarskom admiralu Vorkosiganu... mislili smo da bismo vam prvo trebali pruiti priliku da ga objasnite."
"V-vidim." Usudili ste se! "To nije slubeno p-pismo. Kako bi i moglo biti? Pa znate da je Vorkosigan otiao u mirovinu. Ali," prostrijelila je Tailora pogledom, "moda biste mi mogli objasniti odakle vam pravo da presreete i itate moju privatnu potu?"
"Sigurnosne mjere za krizne situacije. Zbog rata." "Rat je gotov."
Djelovao je kao da mu je neugodno. "Ali pijunaa se nastavlja."
To je vjerojatno tono. esto se pitala kako je Ezar Vor-barra saznao za plazmika zrcala, koja su prije rata bila najuvanije novo oruje u betanskom arsenalu. Stopalo joj je nervozno lupkalo. "Moje pismo." Moje srce, na papiru  papir ovija kamen... Zadrala je miran ton. "I to ste saznali iz mog pisma, Bille?"
"Pa, u tome je problem. Na njemu su gotovo dva dana radili svi nai najbolji kriptografi i najnapredniji kompjuterski programi. Analizirali smo sve, ak i molekularnu strukturu papira. Iskreno govorei," uputio je razdraen pogled Mehti, "nisam uvjeren da su ita pronali."
Ne, Cordelia pomisli, niti biste mogli. Tajna je bila u poljupcu. A on nije podloan molekularnoj analizi. Sumorno je uzdahnula. "Jeste li ga poslali nakon to ste zavrili s njim?"
"Pa... bojim se da od njega nije nita ostalo."
kare reu papir... "Ja nisam agentica. D-dajem vam svoju rije."
Mehta je smjesta podigla pogled.
"I menije u to teko povjerovati", odvrati Tailor.
Cordelia je pokuala uhvatiti njegov pogled; skrenuo ga je. Vjeruje ti u to, pomisli ona. "Sto ako odbijem poi u bolnicu?"
"Onda vam ja, kao va zapovjednik, moram naloiti da to uinite."
Prije u otii u pakao... ne. Mirno. Moram ostati mirna, moram ih navesti da nastave govoriti, moda se jo mogu izvui iz ovoga. "ak i ako to nije u skladu s vaim privatnim miljenjem?"
"Ovo je ozbiljno sigurnosno pitanje. Bojim se da privatna miljenja tu nemaju mjesta."
"Ma, dajte molim vas. Kau da ak i kapetan Negri ponekad ima privatno miljenje."
Rekla je neto pogreno. Temperatura u sobi naglo je pala.
"Kako znate za kapetana Negrija?" ledeno je upita Tailor.
"Pa svi znaju za Negrija." Zurili su u nju. "Ma, d-daj-te molim vas! Da sam Negrijeva agentica, ne biste to nikad saznali. Nije tako nesposoban!"
"Naprotiv," ree Mehta odsjenim tonom, "mislimo da je tako dobar da vi to nikad ne biste saznali."
"Koje smee!" zgaeno e Cordelia. "Kako vam je tako neto uope palo na pamet?"
Mehta joj je odgovorila doslovno. "Moja je hipoteza da vas kontroliraju  moda nesvjesno  preko onog prilino mranog i zagonetnog admirala Vorkosigana. Vae je programiranje zapoelo tijekom vaeg prvog zarobljenitva, a dovreno je, vjerojatno, tijekom posljednjeg rata. Trebali ste postati sredinja figura ovdanje barravarske obavjetajne mree, kao zamjena za osobu koju smo upravo uklonili. Moda kao krtica koja e prije aktiviranja godinama biti statina, do nekog kritinog trenutka..."
"Mraan?" prekine je Cordelia. "Zagonetan? Aral? Ovo je da pukne od smijeha." Ovo je da zaplae...
"Po svemu sudei, on vam je nadzornik", samozadovoljno ree Mehta. "Oito su vas programirali da ga sluate bez pogovora."
"Ja nisam raunalo." Tup, tup, tup, govorilo je njezino stopalo. "A Aral je jedina osoba koja me nikad nije sputavala. Vjerujem daje to za njega pitanje asti."
"Vidite?" ree Mehta Tailoru; Cordeliju nije ni pogledala. "Svi dokazi upuuju na isto."
"Samo ako stojite na glavi!" bijesno uzvikne Cordelia. Prostrijelila je Tailora pogledom. "Ne moram posluati vau zapovijed. Mogu dati ostavku."
"Ne treba nam va pristanak," smireno e Mehta, "ak i ako ste civil. Dovoljno je da suglasnost da va najblii krvni roak."
"Moja majka mi to nikad ne bi uinila!"
"Ve smo o tome opirno razgovarali s njom. Vrlo je zabrinuta za vas."
"S-shvaam." Cordelia se naglo umirila, gledajui prema kuhinji. "Pitala sam se zato ta kava nikako ne stie. Pee je savjest, je li?" Zapjevuila je ispod glasa i onda se zaustavila. "Stvarno ste se dobro pripremili. I zatvorili sve izlaze."
Tailor je odnekud izvukao osmijeh i uputio joj ga kao gestu mira. "Nemate se ega bojati, Cordelia. Nai e najbolji ljudi raditi za... sa..."
Na, pomisli Cordelia.
"...vama. A kad sve bude gotovo, moi ete se vratiti svom starom ivotu kao da se nita nije dogodilo."
Izbrisat ete me, je li? Izbrisat ete njega... Nasmrt ete me izanalizirati, ba kao moje siroto, bojaljivo ljubavno pismo. Uzvratila mu je tunim osmijehom. "ao mi je, Bille. Ali stalno pred oima imam groznu viziju u kojoj me g-gule kao glavicu luka, u potrazi za sjemenkama."
Nasmijao se. "Luk nema sjemenke, Cordelia." "Hvala na ispravku", ree ona suho.
"I iskreno govorei," nastavio je, "ako ste vi u pravu, a mi, uh, nismo  najbri nain da to dokaete jest da doete u bolnicu." Nasmijeio joj se osmijehom razumnog ovjeka.
"Da, istina..." Osim one sitnice o graanskom ratu na Barravaru  tog malog kamena spoticanja  tog kamena  papir ovija kamen...
"ao mije, Cordelia." Bio je iskren. "Ureduje."
"Kakva nevjerojatna barravarska varka", zamiljeno je izjavila Mehta. "Prikriti pijunsku organizaciju ljubavnom vezom. ak bih im i povjerovala, samo da su im protagonisti bili uvjerljiviji."
"Da", srdano se sloi Cordelia, zgrene nutrine. "Tko bi oekivao da e se trideset etverogodinjakinja zaljubiti kao iparica. A nagaam da je jo nevjerojatnije da se zaljubi mukarac od etrdeset etiri godine."
"Upravo tako", ree Mehta, sretna stoje Cordelia odmah shvatila bit. "Sredovjeni profesionalni asnik stvarno nije materijal za romansu."
Tailor je iza nje otvorio usta kao da e neto rei, a onda ih je opet zatvorio. Zamiljeno se zagledao u svoje ruke.
"Mislite da me moete izlijeiti?" upita Cordelia. "O da."
"Ah." Narednice Bothari, gdje ste sada? Prekasno. "Ne ostavljate mi drugog izbora. udno." Odugovlai, apnuo joj je njezin um. Potrai neku priliku. Ako je ne moe nai, stvori je. Pretvaraj se daje ovo Barravar, gdje je sve mogue. "Mogu li se o-otuirati, promijeniti odjeu,
spremiti stvari za bolnicu? Pretpostavljam da e ovo potrajati."
"Dakako." Tailor i Mehta razmijenili su poglede olakanja. Cordelia se prijazno nasmijeila.
Doktorica Mehta otpratila ju je u spavau sobu bez tehniara. Prilika, oamueno je mislila Cordelia. "Ah, ba dobro", ree, zatvarajui vrata iza doktorice. "Moemo avrljali dok se pakiram."
Narednice Bothari  postoji vrijeme za rijei, i vrijeme kad zakau ak i najbolje rijei. Vi ste rijetko govorili, ali niste zakazali. Voljela bih da sam vas bolje razumjela. Prekasno...
Mehta se smjestila na krevet, promatrajui kako se njezin primjerak za ispitivanje izvija na pribadai. Kakav trijumf logikog zakljuivanja. Planirate li napisati znanstveni rad o meni, Mehta, gorko je razmiljala Cordelia. Papir ovija kamen...
Motala se po sobi, otvarajui ladice, s treskom zatvarajui ormare. Jedan pojas  dva pojasa  i pojas u obliku lanca. Njezini osobni dokumenti, bankovne kartice, novac. Pretvarala se da ih ne vidi. Dok je hodala, govorila je. Mozak joj je vrio. Kamen razbija kare....
"Znate da me pomalo podsjeate na pokojnog admirala Vorrutvera. Oboje me elite rastaviti na sastavne dijelove da vidite kako funkcioniram. Ali Vorrutver je bio sliniji malom djetetu. On nije imao namjeru pospremiti svoj nered.
S druge strane, vi ete me rastaviti a da se pritom neete ni osmjehnuti. Naravno, vi me namjeravate poslije opet sastaviti, ali s moje toke gledita to i nije neka razlika. Aral je bio u pravu kad je govorio o ljudima u zelenim salonima obloenim svilom..."
Mehta je djelovala zbunjeno. "Prestali ste mucati", zamijetila je.
"Da..." Cordelia je zastala pred akvarijem, radoznalo ga promatrajui. "Doista jesam. Kako neobino." Kamen razbija kare...
Skinula je majicu. eludac joj je stegnula poznata stara munina izazvana strahom i jezom. Besciljno je odlutala iza Mehte, drei u rukama lanac i koulju. Moram odabrati sad. Biram  sad!
Skoila je, ovila pojas oko doktoriina vrata, potegnula joj ruke iza lea i bolno ih stegnula drugim krajem pojasa. Mehta je zagrcnuto zapiskutala.
Cordelia ju je drala s lea i apnula joj u uho.
"Za sekundu u vam vratiti zrak. Koliko ete ga dugo udisati ovisi o vama. eka vas kratki teaj iz pravih bar-ravarskih ispitivakih tehnika. Nisam ih nikad odobravala, ali u posljednje sam vrijeme shvatila da znaju biti korisne  na primjer, kad vam se strano uri..." Ne smijem dopustiti da shvati kako samo glumim. Glumim. "Koliko je ljudi Tailor postavio oko zgrade i gdje se nalaze?"
Malo je otpustila lanac. Oiju oamuenih od straha Mehta je protisnula: "Nijednog!"
"Svi Kreani lau", promrmlja Cordelia. "K tome, Bili zna svoj posao." Odvukla je doktoricu do akvarija i gurnula joj lice u vodu. Divlje se opirala, ali Cordelia je bila vea, jaa i bolje obuena. Drala joj je glavu pod vodom bijesnom snagom koja je zaprepastila ak i nju.
Mehta je poela pokazivati znakove da je na rubu nesvjestice. Cordelia ju je izvukla i dopustila joj da nekoliko puta udahne.
"elite li promijeniti svoju procjenu?" Boe mi pomozi, to ako ovo ne upali? Nitko vie nee vjerovati da nisam agentica.
"Molim vas", soptala je Mehta.
"Dobro, natrag u vodu." Opet joj je gurnula glavu pod vodu.
Voda se uzburkala, prelijevajui se preko ruba akvarija. Cordelia je kroz staklo promatrala Mehtino lice, neobino uveano i smrtno ute boje u neobinom svjetlu to se zrcalilo od ljunka na dnu akvarija. Iz usta su joj izali srebrnasti mjehurii i prekrili joj lice. Cordeliju je taj prizor nakratko opinio. Zrak plovi poput vode, ispod vode, pomisli ona; postoji li estetika smrti?
"Dakle. Koliko? Gdje?" "Stvarno ih nema!" "Popijte jo malo."
U sljedeem dahu, Mehta je protisnula: "Ne biste me ubili!"
"Dajte mi dijagnozu, doktorice", sikne Cordelia. "Jesam li ja zdrava ena koja se pretvara da je luda, ili luakinja koja se pretvara da je normalna! Razvijte krge!" Glas joj se nekontrolirano povisio. Gurnula je Mehtu pod vodu i otkrila da i sama zadrava dah. to ako je ona u pravu, a ja sam u krivu? to ako jesam agentica a to ne znam? Kako razlikovati kopiju od originala? Kamen razbija kare...
Drhtei do vraka prstiju, imala je viziju u kojoj dri njezinu glavu pod vodom i dri, dri dok ne prestane svaki otpor, dok je ne obuzme nesvjestica. Vidjela se kako odbrojava trenutke do smrti mozga. Mo, prilika, volja  imala je sve to. Tako se dakle Aral osjeao na Komarru, pomisli ona. Sad razumijem  ne. Sad znam.
"Koliko? Gdje?"
"etvero", zakretala je Mehta. Cordelia se zamalo rastopila od olakanja. "Dvoje ispred predvorja. Dvoje u garai."
...j   L,
"Hvala vam", ree Cordelia, automatski uljudna; ali grlo joj je bilo tako stisnuto da su rijei iz tog proreza izlazile kao zvuna mrlja. "ao mije..." Nije mogla procijeniti je liju smrtno blijeda Mehta ula ili razumjela. Papir ovija kamen...
Svezala ju je i zaepila joj usta kao Vorkosigan Gottva-nu. Gurnula ju je iza kreveta, da ne bude vidljiva s vrata. U depove je ugurala bankovne kartice, osobne dokumente, novac. Otvorila je tu.
Iz spavae sobe se iuljala na prstima, isprekidano diui na usta. eznula je za minutom, za samo jednom minutom u kojoj bi mogla opet uspostaviti razorenu ravnoteu, ali Tailora i tehniara nije bilo  vjerojatno su otili po kavu u kuhinju. Nije se usudila propustiti takvu priliku ak ni zato da pokupi izme.
Ne, Boe...! U prolazu prema kuhinji stajao je Tailor, koji je upravo prema usnama podizao alicu kave. Ona se skamenila, on se posve umirio. Netremice su zurili jedno u drugo.
Cordelia pomisli kako su joj oi u ovom trenutku sigurno velike poput oiju neke none ivotinje. Nikad nije znala kontrolirati svoje oi.
Dok ju je promatrao, Tailoru su se usnice neobino nakrivile. Zatim je polako podigao lijevu ruku i salutirao joj. Pogrena ruka, ali u pravoj je drao kavu. Otpio je gutljaj, postojana pogleda iznad ruba alice.
Cordelia je ozbiljno zauzela stav, uzvratila mu pozdrav i tiho kliznula kroz vrata stana.
Nakratko se uasnula kad je u hodniku naila na novinara i njegova snimatelja. On je bio jedan od najupornijih i najodbojnijih, a juer gaje ak izbacila iz zgrade. Na-
smijeila mu se dok joj se u glavi vrtjelo od uzbuenja, kao daje padobranka koja je upravo zakoraila u zrak.
"Jo elite onaj intervju?" Zagrizao je udicu.
"Polako, polako. Ne ovdje. Znate, promatraju me." Zavjereniki je snizila glas. "Vlada eli neto prikriti. Znam stvari koje bi mogle potpuno unititi trenutanu administraciju. Stvari o zarobljenicima. Ovo vam je prilika da izgradite reputaciju."
"Gdje onda?" lakomo je upitao.
"to kaete na uzletite za atlove? Imaju miran bar. astit u vas piem, a onda emo isplanirati nau kampanju." Mozak joj je otkucavao vrijeme. Oekivala je kako e svaki as zauti treskanje vrata majina stana. "Ali bit e opasno. Dva vladina agenta su u predvorju, a dva u garai. Moram se provui pokraj njih a da me ne primijete. Da shvate kako razgovaram s vama, to bi vam bio posljednji intervju. Nita grubo  samo biste diskretno nestali u noi uz glasine o "odlasku na zdravstvene pretrage". Razumijete to hou rei?" Bila je prilino sigurna da ne razumije  njegova se agencija uglavnom bavila seksualnim fantazijama  ali vidjela je kako mu na licu bukti vizija o novinarskoj slavi.
Okrenuo se snimatelju. " Jon, daj joj svoju jaknu, eir i holovid."
Gurnula je kosu pod eir iroka oboda, jaknom prikrila maskirno odijelo i razmetljivo ponijela holovid. U predvorju su stajala dva mukarca u plavim odorama, ekajui pokraj izlaza. Nonalantno je stavila vid na rame, rukom napola skrivajui lice dok su prolazili pokraj njih na putu prema novinarevu zemaljskom vozilu.
Na uzletitu za atlove u baru je naruila pie za sve. Otpila je jedan veliki gutljaj iz svoje ae. "Odmah se vraam", obeala je i ostavila ga da sjedi s neplaenim piem.
Sljedea postaja bila je raunalo za karte. Otvorila je vozni red. Sljedei putniki brod za Escobar polijetao je tek za est sati. To joj je bilo predugo. Uzletite e sigurno biti jedno od prvih mjesta koje e provjeriti. Pokraj nje je prola ena u odori uzletita. Cordelia joj se obrati.
"Oprostite, molim vas. Moete li mi pomoi da pronaem raspored privatnih teretnjaka ili nekih drugih privatnih brodova koji uskoro polijeu?"
ena se prvo namrtila, a zatim nasmijeila kad ju je prepoznala. "Vi ste kapetanica Naismith!"
Srce joj je poskoilo i pijano zalupalo. Ne... polako... "Da. Ovaj.... Novinari me strano gnjave. Sigurna sam da me vi razumijete", Cordelijin pogled svrstao ju je u krug posveenih. "eljela bih ovo diskretno obaviti. Moda bismo mogli otii do ureda? Znam da vi niste kao oni. Vi potujete privatnost. To se odmah vidi na vaem licu."
"Zbilja?" Polaskana i uzbuena ena povela je Corde-liju u svoj ured. Tamo je imala pristup svim rasporedima za kontrolu leta, koje je Cordelia uurbano pregledala. "Hm. Ovaj dobro izgleda. Kree za Escobar za manje od sat vremena. Je li pilot ve tamo?"
"Taj teretnjak ne prima putnike."
"To je u redu. Samo bih htjela razgovarati s pilotom. Osobno. I privatno. Moete li ga pozvati?"
"Pokuat u." Uspjela je. "ekat e vas na pristanitu 27. Ali morate pouriti."
"Hvala. Ovaj... Znate, novinari mi stvarno zagoravaju ivot. Ne prezaju ni pred im. Jedan dvojac je ak otiao tako daleko da nosi odore Ekspedicijskog korpusa. Predstavljaju se kao kapetanica Mehta i komodor Tailor.
Grozni gnjavatori. Ako ponu ovuda njukati, biste li moda mogli zaboraviti da ste me vidjeli?"
"Pa, svakako, kapetanice Naismith."
"Zovite me Cordelia. Zlatni ste! Hvala."
Pilot je bio vrlo mlad. Oito je prikupljao prva iskustva na teretnjacima, prije preuzimanja vee odgovornosti za putnike brodove. I on ju je prepoznao i smjesta zamolio za autogram.
"Pretpostavljam da vas zanima zato smo izabrali vas", ree ona dok se potpisivala. Nije imala pojma zato je poela ba tako, ali djelovao joj je kao netko tko u ivotu nije ni u emu pobijedio.
"Mene, gospoo?"
"Vjerujte mi, ljudi iz osiguranja pretresli su cijeli va ivot. Pouzdani ste. To je to. Vrlo ste pouzdani."
"Oh... nisu valjda otkrili ono o kordolitu!" Bio je polaskan, ali i uznemiren.
"I snalaljivi ste", improvizirala je Cordelia, pitajui se to je kordolit. Nikad nije ula za to. "Pravi ste ovjek za ovaj zadatak!"
"Kakav zadatak!"
", ne tako glasno. Ja sam na tajnom zadatku za predsjednika. Osobno. Zadatak je tako delikatan da o njemu nita ne zna ak ni Ministarstvo rata. Da se to ikad prouje, imalo bi ozbiljne politike posljedice. Moram Caru Barravara isporuiti tajni ultimatum. Ali nitko ne smije znati da sam napustila Koloniju Beta."
"Ja vas trebam tamo odvesti?" upita on zadivljeno. "Ali moja ruta..."
Mislim da bih ovo dijete mogla nagovoriti da me na gorivu svog poslodavca odveze sve do Barravara, pomisli ona. Ali to bi mu dokrajilo karijeru. Savjest je obuzdala razbuktalu ambiciju.
"Ne, ne. Vaa ruta ostaje nepromijenjena. Ja se moram nai sa svojom vezom na Escobaru. Jednostavno ete u teretnjaku imati jednu stvar koja nije na manifestu. Mene."
"Gospoo, ne smijem prevoziti putnike." "Za boga miloga, zar mislite da mi to ne znamo? Zato mislite da ste od svih kandidata odabrani ba vi, i to osobno od predsjednika?"
"ovjee. A nisam ak ni glasovao za njega." Poveo ju je u atl teretnjaka i napravio joj mjesto za sjedenje meu teretom koji je preuzeo u zadnji as. "Vi poznate sva velika imena u Istraivanjima, zar ne, gospoo? Lightnera, Parnella... Biste li me jednom mogli upoznati s njima?"
"Ne znam. Ali... kad se vratite s Escobara, srest ete mnogo velikih imena iz Ekspedicijskog korpusa i osiguranja. To vam obeavam." O, koliko e ih samo sresti...
"Mogu li vam postaviti osobno pitanje, gospoo?"
"Zato ne? Ni drugi se ne ustruavaju."
"Zato nosite papue?"
Zagledala se u svoja stopala. "Ja... ao mije, pilotski asnice Mayhew. To je povjerljiva informacija."
"Oh." Poao je u prednji dio atla da se pripremi za polijetanje.
Napokon sama, naslonila je elo na hladnu, glatku plastiku jedne od kutija i tiho zaplakala nad sobom.
ETRNAESTO POGLAVLJE
Bilo je blizu podneva po lokalnom vremenu kad je letjelicom kojuje iznajmila u Vorbarr Sultani doletjela iznad-dugog jezera. Obalu jezera okruivali su obronci obrasli vinovom lozom iznad kojih su se pak uzdizala strma brda pokrivena makijom. Stanovnitvo je bilo malobrojno i ratrkano, osim oko jezera, na ijem se kraju nalazilo selo. Vrh grebenastog rta uz rub vode krasile su ruevine stare utvrde. Cordelia je obletjela rt, provjeravajui usput jo jednom mapu na kojoj je ba on bio najistaknutiji orijentir. Od te je toke krenula prema sjeveru i nakon to je prola tri velika imanja, spustila je letjelicu na kolni prilaz koji je, krivudajui uzbrdo, vodio prema etvrtome.
Nepravilna stara kua izgraena od mjesnog kamena u kombinaciji s okolnom vegetacijom doimala se kao prirodan dio obronka. Cordelia je uvukla krila letjelice, ugasila motor, spremila kljueve u dep i ostala sjediti, neodluno zurei u suncem obasjano proelje kue.
Iza ugla je oputeno doetala visoka prilika u neobinoj odori smee i srebrnaste boje. U futroli na boku imao je oruje na kojem je njeno poivala jedna ruka. Sad je bila sigurna daje Vorkosigan negdje u blizini, jer prilazio joj je narednik Bothari. inilo se da je dobro, bar u fizikom smislu te rijei.
Iskoila je iz letjelice. "Ovaj, dobar dan, narednice. Je li admiral Vorkosigan kod kue?"
Suenih se oiju zagledao u nju, a onda mu se lice raistilo i pozdravio ju je vojnikim stilom. "Kapetanice Nai-smith, gospoo. Da."
"Izgledate puno bolje nego kad smo se posljednji put sreli."
"Gospoo?"
"Na admiralskom brodu. Na Escobaru."
Izgledao je zabrinuto. "Ja... ja se ne sjeam Escobara. Admiral Vorkosigan kae da sam bio tamo."
"Tako." Izbrisali su ti sjeanje, je li? Ili si to sam uinio? Sad je to bilo nemogue procijeniti. "ao mi je to to ujem. Drali ste se vrlo hrabro."
"Jesam li? Poslije su me samo razvojaili." "Je li? A kakva je to odora?"
"To je odora grofa Vorkosigana, gospoo. Uzeo me u svoju osobnu strau."
"Ja... sigurna sam da mu dobro sluite. Mogu li vidjeti admirala Vorkosigana?"
"On je iza kue, gospoo. Slobodno poite dalje." Od-lutao je, oito na straarskom obilasku imanja.
Muila se putem oko kue osjeajui toplinu sunca na leima. Nije bila naviknuta nositi haljine, pa su joj se noge stalno sudarale s tkaninom koja se stoga uskovitlala oko koljena. Haljinu je kupila dan prije, u Vorbarr Sultani, djelomino zato to ju je to zabavljalo, ali uglavnom zato to je njezino staro ukastosmee maskirno odijelo iz Istraivanja bez otrgnutih oznaka ina privlailo previe pogleda na ulicama. Bila je vrlo zadovoljna tamnim cvje-tastim uzorkom haljine. Kosu je razdijelila po sredini i pustila da joj pada niz ramena. Od lica ju je odmaknula s dva emajlirana ukrasna elja koja je takoer kupila juer.
Neto vie na brdu nalazio se vrt, ograen niskim sivim kamenim zidom. Ne, to nije bio vrt, shvatila je kad je prila blie; bilo je to groblje. Na zemlji je kleao starac u starom kombinezonu, sadei sadnice iz plitice pokraj njega. kiljei se zagledao u nju kad je otvorila vrata u ogradi. Prepoznala ga je bez muke. Bio je malo vii od svog sina, zbog starosti je imao slabiju i ilaviju muskulaturu, ali u kostima njegova lica vidjela je Vorkosigana.
"General grof Vorkosigan, gospodine?" Automatski mu je salutirala i tek joj je onda sinulo daje vjerojatno udno doivjeti vojniki pozdrav od ene u haljini. Ustao je s naporom. "Zovem se kap... zovem se Cordelia Naismith. Ja sam Aralova prijateljica. Ja... ne znam je li me spominjao. Je li ovdje?"
"Drago mije, gospoo." Zauzeo je manje-vie stav mirno i uljudno je pozdravio laganim naklonom glave, koji joj je bio bolno poznat. "Nije rekao mnogo, a iz njegovih rijei nisam stekao dojam da u vas imati prilike sresti." Licem mu je proao kolebljiv osmijeh, kao da su mu potrebni miii ukoeni od rijetke upotrebe. "Ne moete ni zamisliti kako mije drago to sam bio u krivu." Pokretom ruke preko ramena pokazao je prema brdu. "Na vrhu naeg imanja nalazi se mali paviljon koji gleda na jezero. On, ah, tamo provodi vei dio vremena."
"Razumijem." Primijetila je da pokraj groblja vijugavo prolazi puteljak prema vrhu. "Ovaj. Nisam sigurna kako da ovo kaem... Je li trijezan?"
Pogledao je prema suncu i nakubio ogrubjele usnice. "Vjerojatno ne, s obzirom na doba dana. Kad se tek vratio kui, pio je samo poslije veere, ali s vremenom je to proirio na cijeli dan. Mui me to, ali ne znam to bih mogao uiniti. Iako, ako mu opet pone krvarenje u elucu, moda neto i poduzmem..." tu je zastao i odmjerio je prodornim pogledom, ne znajui bi li nastavio. "Mislim da je es-
kobarski neuspjeh shvatio nepotrebno osobno. Uope nije bilo razloga da daje ostavku."
Cordelia je zakljuila da stari grof oito nije bio upoznat s Carevom spletkom i pomislila: gospodine, nije mu duh ubio neuspjeh, nego uspjeh. Naglas je rekla: "Znam da mu je zbog njegove asti bilo iznimno vano da bude odan vaem Caru." Taje odanost praktiki bila posljednji bedem njegove asti, koji je va Car u svojoj velikoj potrebi odluio sravniti sa zemljom...
"Poite k njemu", predloi joj starac. "Iako vas moram upozoriti... ovo mu nije jedan od boljih dana."
"Hvala vam. Razumijem."
Ostao je stajati, pratei je pogledom i nakon to je izala iz ograenog prostora i nastavila se penjati vijugavim puteljkom. Uz puteljak je raslo drvee, uglavnom uvezeno sa Zemlje, te razne biljke koje su sigurno bile lokalnog podrijetla. Ljepotom se posebno isticala ivica od grmolikih biljaka s ruiastim cvjetovima  bar je pretpostavljala da su to cvjetovi, Dubauer bi sigurno znao  koji su nalikovali na nojevo perje.
S pomalo orijentalnog paviljona od starog drva pruao se prekrasan pogled na blistavo jezero. Uz stupove se penjala vinova loza, kao da osvaja paviljon u ime kamenitog tla. Bio je otvoren na sve etiri strane, a od namjetaja je imao dvije otrcane lealjke, veliki izblijedjeli naslonja, klupicu za noge i stoli na kojem su se nalazila dva vra, nekoliko aa i boca s gustom bijelom tekuinom.
Vorkosigan se zatvorenih oiju zavalio u naslonja. Bose je noge drao na klupici. Sa strane je leao par nehajno odbaenih sandala. Cordelia je zastala na rubu paviljona, razdragano uivajui u pogledu na njega. Bio je odjeven u donji dio iznoene crne odore i krajnje civilnu koulju, koju je krasio kriav i, neoekivano, cvjetasti uzorak. Tog se jutra oito nije obrijao. Primijetila je da su mu
noni prsti obrasli istim vrstim crnim dlaicama kao nad-lanice i prsti ruku. Zakljuila je da joj se njegova stopala uasno sviaju; zapravo, lako bi se mogla sasvim budalasto zaljubiti u svaki dio njegova tijela. Mnogo joj se manje svialo to je djelovao tako zaputeno. Izgledao je umorno, i vie nego umorno. Bolesno.
Otvorio je oi, iako neznatno, i posegnuo za kristalnom aom ispunjenom tekuinom jantarne boje. Potom se predomislio i uzeo bijelu bocu. Pokraj boce je stajala mjerica na koju se nije obazirao. Umjesto toga potegnuo je gutljaj bijele tekuine ravno s izvora. Kratko se iscerio boci, preao na kristalnu au i sljedeim gutljajem prvo isplahnuo usta, tek onda gutajui tekuinu. Opet se zgr-bio u naslonjau, ovaj put malo nie nego prije.
"Tekui doruak?" upita Cordelia. "Je li ukusan kao zobena kaa i preljev od plemenitog sira?"
Naglo je otvorio oi. "Ti," ree nakon aska promuklim glasom, "nisi halucinacija." Poeo je ustajati, ali onda se predomislio i s ukoenom nelagodom utonuo natrag u naslonja. "Nisam nikad elio da me vidi..."
Popela se u paviljon, privukla jednu lealjku do njega i sjela. K vragu, pomisli, sad je posramljen to ga vidim u ovako nezgodnom stanju. Izgubio je ravnoteu. Kako da ga umirim? Voljela bih da je uvijek miran, uvijek... "Pokuala sam se javiti juer, im sam sletjela, ali nisam te uspjela uhvatiti. Ako si oekivao halucinacije, znai da pije neto stvarno opako. Nalij i meni malo, molim te."
"Mislim da bi ti se vie svidjelo ovo." Natoio joj je neto iz drugog vra. Djelovao je uzdrmano. Ona je u meuvremenu radoznalo otpila gutljaj iz njegove ae.
"Fuj! To nije vino."
"Brendi."
"U ovo doba dana?"
"Ako ponem piti odmah poslije doruka," objasnio je, "do ruka obino mogu postii stanje potpune nesvjestice."
Sad smo ve dosta blizu ruku, pomisli ona. Isprva ju je zavarao njegov govor, jer je, iako sporiji i nesigurniji nego inae, bio savreno razgovijetan. "Sigurna sam da postoji i neki manje otrovan opi anestetik." Vino koje joj je natoio bilo je blijedo poput slame, vrsne sorte, iako pre-suho za njezin ukus. "I to radi svaki dan?"
"Boe, ne", zadrhtao je. "Najvie dva do tri puta tjedno. Jedan dan pijem, sljedei dan sam bolestan  za tjeranje neugodnih misli mamurluk je gotovo jednako dobar kao i pijanstvo  a dan nakon toga obavljam poslove za oca. U posljednjih nekoliko godina jako se usporio."
Sad kad je nestao njegov poetni, nelagodni strah da e joj biti odbojan, polako je postajao sve pribraniji. Sjeo je i poznatom kretnjom protrljao lice, kao da e tako ukloniti obamrlost. Pokuao je pokrenuti razgovor u lakem tonu. "Ima lijepu haljinu. Neusporedivo je bolja od onih naranastih strahota."
"Hvala", ree ona, odmah prihvaajui njegov ton. "ao mi je to ti ne mogu uzvratiti na isti nain  je li ta koulja tipian primjer tvog privatnog ukusa?"
"Ne, dobio sam je na poklon." "Pao mije kamen sa srca."
"Dali su mi je iz tosa. Nekoliko mojih asnika kupilo ju je prigodom mog prvog promaknua u admirala, prije Komarra. Uvijek mislim na njih kad je nosim."
"Pa, to je lijepo. U tom sluaju u se valjda naviknuti na nju."
"Trojica od etvorice su sad mrtva. Dvojica su poginula na Escobaru."
"Tako." Toliko o neobaveznom avrljanju. Zavrtjela je vino na dnu svoje ae. "Zna, izgleda oajno. Blijedo i nezdravo."
"Da, prestao sam vjebati. Bothari je jako uvrijeen."
"Drago mi je to Bothari nije imao previe problema zbog Vorrutvera."
"Malo je nedostajalo, ali uspio sam ga izvui. Pomoglo je Illvanovo svjedoanstvo."
"Ali ipak su ga razvojaili."
"astan otpust. Iz zdravstvenih razloga."
"Jesi li ti nagovorio oca da ga zaposli?"
"Da. Mislio sam da to trebam uiniti. On nikad nee biti normalan, u naem shvaanju te rijei, ali ovako bar ima odoru, oruje i nekakva pravila koja moe slijediti. ini se da mu to prua vrsto tlo pod nogama." Prstom je polako preao rub ae s brendijem. "Zna, on je proveo etiri godine kao Vorrutverov posilni. Kad je doao na Generala Vorkrafta, ve je bio u prilino loem stanju. Granini sluaj podvojene linosti  odvojena sjeanja i sve to ide s tim. Prilino zastraujue. ini se kao daje posao vojnika jedina ljudska uloga koja za njega nije prezahtjev-na. Tako moe imati bar nekakav osjeaj samopotova-nja." Nasmijeio joj se. "Ali zato ti izgleda divno. Moe li, ah... ostati malo due?"
Lice mu je pokazivalo bojaljivu glad, nijemu udnju sputanu nesigurnou. Oboje ve toliko dugo oklijevamo da nam je to prelo u naviku, pomisli ona. Onda joj sine da se on boji kako mu je samo dola u posjet. Vraki je to put za jedan obini razgovori, ljubavi moja. Zbilja si pijan.
"Dokle god bude htio. Kad sam se vratila kui, otkrila sam... da se tamo sve promijenilo. Ili da sam seja promijenila. Vie se nita nije uklapalo. Uvrijedila sam gotovo
sve ljude oko sebe i odmaglila korak prije, ovaj, velikih nevolja. Ne mogu se vratiti. Dala sam ostavku  poslala sam je potom s Escobara  a sva moja imovina nalazi se u onoj letjelici tamo dolje."
Uivala je u oduevljenju koje je buknulo u njegovim oima tijekom ovog govora, kad mu je napokon doprlo do svijesti daje dola zauvijek. Obuzela ju je smirena srea.
"Ustao bih," ree on, pomaknuvi se na jednu stranu naslonjaa, "ali noge mi iz nekog razloga rade bre od jezika. Radije bih ti pao pred noge na neki obuzdaniji nain. Uskoro u se oporaviti. Bi li u meuvremenu sjela ovdje?"
"Rado." Premjestila se u njegov naslonja. "Nee li ti biti pretijesno? Nisam ba mala."
"Nimalo. Prezirem siune ene. Ah, tako je ve bolje."
"Da." Ugnijezdila se kraj njega, obavila mu ruke oko prsa, poloila glavu na rame i prebacila jednu nogu preko njega, da naglasi konanost svog ulova. Njezin plijen ispustio je zvuk izmeu uzdaha i smijeha. Poeljela je da zauvijek ostanu tako sjediti.
"Zna, morat e prekinuti ovo samoubojstvo alkoholom."
Nakrivio je glavu. "A ja sam mislio da sam bio suptilan."
"Ne ba."
"Pa, i bolje je da prekinem. Nije bilo nimalo ugodno."
"Da, zabrinuo si oca. Uputio mi je jako udan pogled."
"Ne njegov prijetei pogled, nadam se. Taj je stvarno gadan. Usavravao gaje cijeli ivot."
"Uope ne. Nasmijeio se."
"Boe dragi." Koa oko oiju naborala mu se od smijeha.
Nasmijala se i iskrivila vrat da mu moe promatrati lice. Tako je ve bolje...
"I obrijat u se", obeao je u napadu entuzijazma.
"Ne mora zbog mene pretjerivati. I ja sam dola uivati u mirovini. Mir izolacije, tako ga zovu."
"Upravo tako, mir." Uronio je lice u Cordelijinu kosu, udiui joj miris. Miii su mu se opustili pod njezinom teinom, kao da je netko popustio odve nategnuti luk.
Nekoliko tjedana nakon vjenanja otili su na prvo zajedniko putovanje. Cordelia je pratila Vorkosigana na redovito hodoae u Carsku vojnu bolnicu u Vorbarr Sultani. Putovali su u zemaljskom vozilu koje su posudili od grofa. S njima je iao i Bothari, u oito uobiajenoj ulozi vozaa i tjelohranitelja. Cordelia gaje sad ve dovoljno dobro poznavala da moe proniknuti iza njegove mrzovoljne maske, pa je zato znala da je vrlo napet. Nesigurno je pogledao preko njezine glave  ona je, naime, sjedila izmeu njega i Vorkosigana.
"Jeste li joj rekli, gospodine?" "Da, sve. U redu je, narednice."
Cordelia je ohrabrujue dodala: "Mislim da ste ispravno postupili, narednice. Ovaj, jako mije drago zbog toga."
Malo se opustio i gotovo nasmijeio. "Hvala vam, moja gospo."
Potajice je prouavala njegov profil dok je u glavi po-brojavala koje e sve tekoe donijeti onoj unajmljenoj seljanki u Vorkosigan Surleauu kad se danas vrate kui. Ozbiljno je sumnjala u njegovu sposobnost da izae na kraj sa svim potencijalnim problemima. Zato se odvaila na nekoliko pitanja.
i     v^
"Jeste li razmiljali... to ete joj rei o njezinoj majci, kad malo odraste? Prije ili poslije e htjeti neto saznati o njoj."
Kimnuo je, malo utio i zatim progovorio. "Rei u joj daje umrla. Rei u joj da smo bili u braku. Ovdje nije dobro imati status kopileta." Ruke su mu vre stegnule upravlja. "I zato ga ona nee imati. Nitko je ne smije tako zvati."
"Shvaam." Nek' ti je sa sreom, pomisli ona. Prela je na lake pitanje. "Jeste li se odluili za ime?"
"Elena."
"To je lijepo. Elena Bothari."
"Tako joj se zvala majka."
Cordeliju je ovo iznenadilo u dovoljnoj mjeri da neoprezno kae: "Mislila sam da se ne sjeate Escobara!"
Prolo je neko vrijeme, a onda je rekao: "Ako znate kako, ponekad je mogue oduprijeti se drogama za brisanje pamenja."
Vorkosigan je podigao obrve. Ovo je oito i njemu bila novost. "A kako se to postie, narednice?" upitao je, pazei da mu glas ostane neutralan.
"To mije netko jednom rekao... Zapie ono to eli upamtiti i onda misli na to. Onda to sakrije  onako kako smo skrivali vae tajne dokumente od Radnova, gospodine  nisu ih nikad uspjeli pronai. Kad se vrati s terapije, uope ne eka da ti se eludac smiri nego odmah izvadi ono to si zapisao i gleda u to. Ako se moe sjetiti jedne stvari na popisu, obino se moe sjetiti i ostalih, prije nego to opet dou po tebe. Onda to ponovi. I tako stalno. Pomae i ako ima neki predmet."
"Jeste li vi imali, ah, predmet?" upita Vorkosigan, oito fasciniran.
"Pramen kose." Dugo je utio, a onda ree: "Imala je dugu crnu kosu. Lijepo je mirisala."
Cordelia, koju su implikacije njegove prie i zgrozile i zbunile, zavalila se u sjedalo i zagledala se u neto kroz svod vozila. Vorkosigan je djelovao kao da su mu neke stvari sad jasnije, kao daje pronaao kljuni komadi neke teke slagalice. Ona je promatrala raznoliki krajolik, uivala u prozranosti suneva svjetla, ljetnom zraku koji je bio tako svje da im nije trebala zatitna oprema, i povremenim prizorima zelenila i vode u udubinama brda. Primijetila je jo neto. Vorkosigan je uoio u kojem smjeru gleda.
"Ah, primijetila si ih?" Bothari se malo nasmijeio.
"Onu letjelicu koja nas nikako ne prestie?" upita Cordelia. "Znate li tko je to?"
"Carska sigurnost."
"Prate li te uvijek kad ide u prijestolnicu?"
"Prate me uvijek i stalno. Nije mi bilo lako uvjeriti ljude da doista idem u mirovinu. Prije tvog dolaska zabavljao sam se istjerujui ih na otvoreno. U noima punim mjeseine napio bih se i otiao letjeti kroz one kanjone na jugu. Letjelica je nova. I vrlo brza. To ih je izluivalo."
"Zaboga, pa to zvui doista smrtonosno. Jesi li to stvarno uinio?"
Izgledao je pomalo posramljeno. "Bojim se da jesam. U to vrijeme mi nije padalo na pamet da bi ti mogla doi ovamo. Bilo je uzbudljivo. Nisam imao takve hotimine adrenalinske ispade jo od pubertetskih dana. Vojska mi je bila dovoljna kompenzacija."
"udim se da se nisi razbio."
"Jednom jesam", priznao je. "teta nije bila velika. to me podsjea da moram provjeriti kako napreduju popravci.
Nikako da zavre. Zbog alkohola sam bio mlitav kao krpa, pa valjda zato nisam imao petlje letjeti bez zatitnog pojasa. Nije oteeno nita osim letjelice i ivaca Negrijeva agenta."
"Dvaput", neoekivano se oglasio Bothari. "Molim, narednice?"
"Razbili ste ga dvaput." Narednikove usnice su se trz-nule. "Samo to se drugog puta ne sjeate. Va je otac rekao da se ne udi. Pomogli smo vas, ovaj, izliti iz zatitnog oklopa. Bili ste u nesvijesti cijeli dan."
Vorkosigan je izgledao zaprepateno. "Zar vi to mene zafrkavate, narednice?"
"Ne, gospodine. Moete otii pogledati komade letjelice. Razbacani su po Dendariijskom kanjonu u krugu od kilometra i pol."
Vorkosigan je proistio grlo i utonuo u sjedalo. "Znai tako." Malo je utio i potom dodao: "Kako... je neugodno imati takvu rupu u sjeanju."
"Da, gospodine", bezizraajno se sloio Bothari.
Cordelia kroz rascjep u brdima pogleda u letjelicu iza njih. "Zar su nas nadgledali cijelo ovo vrijeme? I mene?"
Njezin izraz lica Vorkosiganu je izmamio osmijeh. "Vjerojatno od trenutka kad si izala na uzletite u Vorbarr Sultani. Ja sam ti nakon Escobara vrua roba, politiki gledano. Tisak, koji je ovdje neka vrsta tree ruke Ezara Vorbarre, predstavlja me kao junaka povlaenja, koji je poraz u posljednji trenutak spontano pretvorio u pobjedu i tako dalje  sve same budalatine. Od toga mije zlo ak i kad ne pijem brendi. S obzirom na sve to sam znao prije povlaenja, morao sam to bolje obaviti. rtvovao sam previe krstarica koje su pokrivale brodove s vojnicima  morali smo tako organizirati stvar, logika situacije je to zahtijevala, ali..."
Vidjela je po njegovu licu da su mu misli odlutale u dobro utabani labirint vojnih kajanja. Prokleti Escobar, pomisli, i prokleti tvoj Car, prokleti Serg Vorbarra i Ges Vor-rutver, proklete sve okolnosti vremena i prostora koje su se tako spojile da su djeaki san o junatvu pretvorile u mukarevu nonu moru o ubojstvu, zloinu i prijevari. Njezina mu je prisutnost donijela neku mjeru izljeenja, ali nije bila dovoljna; neto u njemu nije se uspijevalo oporaviti, neto je bilo nepravilno.
Dok su s juga prilazili Vorbarr Sultani, brdoviti kraj polako je prerastao u plodnu ravnicu, a vidjeli su se i znakovi sve gue naseljenosti. Grad se irio s obje strane iroke, srebrnaste rijeke, s tim da su najstarija vladina zdanja, mahom preureene drevne tvrave, pokrivale strmine i najvie toke uz samu rijeku, dok su se noviji dijelovi grada nastavljali sjeverno i juno od njih.
Noviji vladini uredi, u etvrtastim monolitima djelotvorna izgleda, bili su smjeteni izmeu starog i novog grada. Kroz taj su kompleks proli na svom putu prema jednom od slavnih gradskih mostova koji e ih odvesti dalje na sjever.
"Boe, to se ovdje dogodilo?" upita Cordelia dok su prolazili pokraj itave jedne etvrti spaljenih zgrada, od kojih su ostali samo pocrnjeli kosturi.
Vorkosigan se kiselo nasmijei. "To je bilo Ministarstvo politike naobrazbe, prije demonstracija odranih prije dva mjeseca."
"ula sam neto malo o njima na Escobaru, dok sam putovala ovamo. Nisam znala da su bile tako temeljite."
"Pa i nisu. Bile su vrlo pomno orkestrirane. Osobno sam smatrao da je to vraki opasan nain da se posao privede kraju. Iako se ne moe porei daje bilo suptilnije od defenestracije Tajnog vijea koju je svojedobno izveo Yuri Vorbarra. Kakav napredak u jednoj generaciji... nisam
vjerovao da e Ezar tog duha moi opet strpati u bocu, ali izgleda da mu je uspjelo. im su ubili Grishnova, odjednom su se pojavile sve snage koje je Ministarstvo pozvalo u pomo i koje su do tada iz nekog razloga bile prezaposlene uvanjem Carske rezidencije..." tu je frknuo, "i raistile ulice, pa su se demonstracije jednostavno ugasile, osim nekoliko fanatika i nekoliko ranjenih dua koje su na Escobaru izgubile svoje blinje. Taj je dio bio doista ruan, ali u vijestima su ga zatakali."
Preli su rijeku i napokon dospjeli do velike i slavne bolnice, koja je praktiki bila grad u malom, prostirui se po zidinama ograenom parku. Potporunik Koudelka bio je sam u sobi. Sumorno je leao na krevetu, odjeven u zelenu vojnu pidamu. Cordelia je prvo pomislila da im mae, ali shvatila je da se vara kad je vidjela da mu se lijeva ruka bez prestanka mie gore-dolje, u jednolinom sporom ritmu.
Kad je u sobu uao njegov bivi zapovjednik, sjeo je i nasmijeio se. Bothariju je na kimanje glave odgovorio na isti nain. Ugledavi kako iza Vorkosigana dolazi Cordelia, nasmijeio se jo irim osmijehom. Lice mu je izgledalo znatno starije nego prije.
"Kapetanice Naismith, gospoo! Gospo Vorkosigan, trebao bih rei. Nisam oekivao da u vas ponovno vidjeti."
"Ni ja. Drago mi je to sam se prevarila", nasmijeila mu se.
"I gospodine, estitam. Hvala to ste me obavijestili. Malo ste mi nedostajali posljednjih tjedana, ali... vidim da ste imali pametnijih poslova." Njegov je sretni osmijeh ukonio alac iz tih rijei.
"Hvala vam, porunice. Ah... to vam se dogodilo s rukom?"
Koudelka je napravio grimasu. "Jutros sam pao. Dolo je do kratkog spoja. Doktor e uskoro doi da to popravi. Moglo je biti i gore."
Cordelia je primijetila daje koa na njegovim rukama pokrivena mreom tankih crvenih oiljaka, koji su oznaavali lokacije prostetikih nervnih implantata.
"Znai, hodate. To je dobro uti", ohrabrujue mu ree Vorkosigan.
"Da, valjda." Razvedrio se. "Bar su mi napokon stavili crijeva pod kontrolu. ak me nije briga to uope nemam osjeta u tom predjelu, glavno da sam se napokon rijeio one vreice."
"Imate li jake bolove?" bojaljivo upita Cordelia.
"Ma ne", Koudelka je odmahnuo. Imala je osjeaj da lae. "... ali osim nespretnosti i nedostatka ravnotee, najgore je ono to osjeam. Ne bol, nego udne stvari. Kao da dobivate lane obavjetajne izvjetaje. Kao da kuate boje lijevom nogom, ili osjeate ono ega nema, na primjer, da po vama plaze kukci, ili kad ne osjeate stvari koje jesu prisutne, recimo, vruinu..." Pogled mu je pao na desni gleanj, koji je bio u zavoju.
Doao je lijenik i razgovor je utihnuo dok je Koudelka skidao gornji dio pidame. Lijenik mu je stavio sondu na rame i uz pomo delikatne kirurke stezaljke krenuo u potragu za mjestom gdje je dolo do kratkog spoja. Koudelka je problijedio i ukoeno se zagledao u koljena, ali ruka mu se naposljetku prestala sporo njihati, mlohavo klonuvi uz bok.
"Na alost, danas u je morati ostaviti izvan stroja", ispriao se lijenik. "Popravit emo je sutra, kad ponemo raditi na aduktorima vae desne noge."
"Da, da", odmahnuo je Koudelka funkcionalnom desnom rukom. Lijenik je pokupio svoje instrumente i otiao.
"Znam da vam se ini kako ovome nema kraja," poe Vorkosigan, gledajui Koudelkino frustrirano lice, "ali ja vidim napredak svaki put kad vam doem u posjet. Izai ete vi odavde", ree on uvjereno.
"Da, kirurg kae da e me izbaciti za otprilike dva mjeseca." Nasmijeio se. "Ali kau da vie nikad neu biti sposoban za aktivnu slubu." Osmijeh je ieznuo, a njegovo se lice zgrilo. "Oh, gospodine! Dobit u otpust! Sve to beskrajno rezanje ni za to!" Okrenuo se od njih, ukoen i posramljen, dok nije uspio obuzdati izraz lica.
I Vorkosigan je okrenuo pogled, ne elei mu nametati svoje suosjeanje. Potporunik ga je opet pogledao, ovaj put s briljivo namjetenim osmijehom. "Jasno mi je zato", ree on vedro i kimne tihom Bothariju, koji je stajao naslonjen na zid, oito zadovoljan time da samo slua. "Nekoliko dobrih udaraca poput onih koje ste mi vi znali zadati na treningu i bacakao bih se uokolo poput ribe na suhom. iVe bih ba mogao sluiti kao uzor svojim ljudima. Oito u morati pronai... nekakav uredski posao." Pogledao je Cordeliju. "to se dogodilo s vaim potporu-nikom, onim kojeg su pogodili u glavu?"
"Kad sam ga posljednji put vidjela, poslije Escobara  posjetila sam ga samo dva dana prije nego to sam otila kui. Bio je u istom stanju. Vie nije u bolnici. Njegova je majka napustila posao i brine se za njega kod kue."
Koudelka obori oi. Cordeliju je dirnuo izraz^ srama na njegovu licu. "A ja se jadam zbog nekoliko trzaja. ao mije."
Samo je odmahnula glavom  nije bila sigurna da bi u tom trenutku mogla govoriti.
Kad je poslije u hodniku na trenutak bila sama s Vor-kosiganom, Cordelia je naslonila glavu na njegovo rame, a on ju je zagrlio. "U ovakve dane shvaam zato si poinjao piti prije doruka. I meni bi dobro dolo jedno estoko pie."
"Nakon naeg sljedeeg odredita odvest u te na ruak, pa emo svi neto popiti", obeao je.
*
*
Sljedee odredite bio je Odjel za istraivanja. Vojni doktor zaduen za projekt srdano je pozdravio Vorkosi-gana. Izgledao je pomalo zbunjeno kad mu je bez objanjenja predstavio Cordeliju kao gospu Vorkosigan.
"Nisam znao da ste oenjeni, gospodine." "Odnedavno."
"Je li? estitam. Drago mi je to ste doli pogledati jednoga od onih prije nego to svi budu gotovi. To je gotovo najzanimljiviji dio. Bi li milady htjela priekati ovdje dok se mi pozabavimo tom sitnicom?" Djelovao je kao da mu je neugodno.
"Gospa Vorkosigan upoznata je sa svim detaljima."
"Osim toga," vedro dometne Cordelia, "imam i privatne razloge."
Lijenik je djelovao zbunjeno, ali poveo ih je u kontrolnu sobu. Cordelia je skeptino zurila u est preostalih spremnika postavljenih u jedan red. Pridruio im se deurni tehniar, gurajui nekakvu opremu koju su oito posudili iz porodiljnog odjela neke druge bolnice.
"Dobro jutro, gospodine", ree on veselo. "Danas ete gledati kako pile izlazi iz jajeta?"
"Bilo bi mi drae da to opisujete malo drugaije", ree lijenik.
"Da, ali ne moete rei da se raaju", odvrati tehniar razumnim tonom. "Tehniki gledano, ve su se rodile. Recite mi kako biste vi to nazvali."
"Na mojem planetu to nazivaju razbijanjem boce", predloila je Cordelia susretljivo, zainteresirano promatrajui pripreme.
Tehniar, koji je upravo slagao ureaje za mjerenje i postavljao djeju koaru ispod grijae svjetiljke, uputi joj vrlo radoznao pogled. "Vi ste Betanka, zar ne, gospo? Moja je ena vidjela najavu admiralova vjenanja u vijestima, u nekom kratkom laniu. Ja osobno nikad ne itam vijesti o vjenanjima, porodima i slinom."
Lijenik zapanjeno podigne pogled, a onda se opet vrati svom popisu. Bothari se nonalantno naslonio na zid i zatvorio oi, prikrivajui koliko je zapravo usredotoen na situaciju. Lijenik i tehniar dovrili su pripreme i pozvali ih da se priblie.
"Je li juha spremna, gospodine?" promrmlja tehniar lijeniku.
"Evo je. Ubrizgati u vod C..."
Ubacili su ispravnu hormonsku mjeavinu u odgovarajui otvor dok je doktor na svom monitoru opetovano provjeravao disk s uputama.
"Pet minuta ekanja, odbrojavanje poinje... sad." Lijenik se obratio Vorkosiganu. "Fantastian stroj, gospodine. Jeste li uli ita novo o dobivanju sredstava i inenjerskog osoblja da ih pokuamo duplicirati?"
"Ne", odvrati Vorkosigan. "im i posljednje ivo dijete... izae, bude gotovo, kako li to ve zovete, ja naputam projekt. Morat ete obraivati svoje uobiajene nad-injene asnike, i morat ete smisliti neku vojnu prijetnju da opravdate prijedlog. Ili bar neto to zvui prijetee, kako biste prikrili pravu svrhu prijedloga."
Lijenik se zamiljeno nasmijei. "Mislim da je to vrijedno truda. Bilo bi ugodno za promjenu raditi neto to ne ukljuuje izmiljanje novih naina ubijanja ljudi."
"Vrijeme je, gospodine", ree tehniar, a lijenik se opet posveti tekuem projektu.
"Odvajanje posteljice dobro se odvija  stee se ba kao to treba. Znate, to se ovime vie bavim, to se vie divim kirurzima koji su obavili rezove na majkama. Moramo nai nekakav nain da poaljemo vie studenata medicine na druge planete. Izvaditi posteljice bez oteenja je sigurno neto najtee... evo. Tu. I tu. Skinite peat." Sve je namjestio i podigao poklopac. "Prereite opnu... i evo je. Sisaljku, brzo, molim vas."
Cordelia shvati da Bothari, jo priljubljen za zid, zadrava dah.
Mokra i nemirna beba udahnula je i zakaljala kad ju je pogodio hladan zrak. S njom je udahnuo i Bothari. Cor-deliji je izgledala vrlo ljupko, bez krvi, i manje crvena i zgnjeena od snimki obine novoroenadi koje je imala prilike vidjeti. Beba je briznula u glasan i snaan pla. Vorkosigan je poskoio, a Cordelia se od srca nasmijala.
"Pa ona izgleda savreno." Cordelia se motala oko dvojice medicinara, koji su obavljali mjerenja i uzimali uzorke s njihove siune, zaprepatene, zbunjene pacijentice, koja nije prestajala treptati.
"Zato plae tako glasno?" nervozno upita Vorkosigan. I on je, kao i Bothari, jo bio skamenjen na mjestu.
Jer zna da se rodila na Barravaru, pomisli Cordelia, zaustavljajui taj komentar na usnicama. Umjesto toga ree: "Pa i ti bi plakao da te gomila divova izvukla iz lijepog, toplog drijemea i poela se nabacivati tobom kao da si lopta." Cordelia i tehniar izmijenie poglede, istovremeno zabavljene i srdite.
"U redu, gospo", popustio je tehniar kad se lijenik okrenuo svojem dragocjenom stroju.
"Moja ogorica kae da ih treba priviti uz prsa, ovako. A ne ih drati to dalje od tijela. I ja bih urlala da mislim kako me netko upravo kani ispustiti u jamu. No, bebo. Nasmijei se teti Cordeliji. Tako je, lijepo i mirno. Ba me zanima jesi li bila dovoljno stara da zapamti udaranje srca svoje mame?" Pjevuila je bebi, koja je mljacnula usnicama i zijevnula. vre ju je umotala u pokriva. "Ka-ka^ si ti dug i udan put prela."
"Gospodine, elite li zaviriti unutra?" nastavio je lijenik. "I vi, narednice... postavljali ste toliko pitanja kad ste posljednji put bili ovdje..."
Bothari je odmahnuo glavom, ali Vorkosigan je otiao sasluati tehniko izlaganje. Lijenik je oito eznuo za publikom. Cordelia je odnijela bebu do narednika.
"elite lije uzeti u ruke?" "Smijem li, moja gospo?"
"Boe, ne morate vi mene pitati za doputenje. Prije bih ja trebala pitati vas."
Bothari ju je bojaljivo uzeo. Gotovo se izgubila u njegovim velikim akama. Zagledao se u njezino lice. "Jesu li sigurni da je to prava beba? Mislio sam da e imati vei nos."
"Sve su ih dvaput provjerili." Cordelia gaje umirila, nadajui se da je nee pitati odakle to zna. Ali to joj se inilo loginim. "Sve bebe imaju male nosove. Ne moete znati kako e vam djeca izgledati dok ne navre osamnaestu."
"Moda e nalikovati na majku", ree on pun nade. Cordelia se u sebi nadala istome.
Lijenik je u meuvremenu prestao tegliti Vorkosi-gana kroz utrobu njegove maine snova. Vorkosigan je, zahvaljujui uloenim rezervama uljudnosti, izgledao tek neznatno uznemireno.
"Hoe je ti malo uzeti, Arale?" ponudi mu Cordelia. "Ne, ovako mije sasvim dobro", brzo se ispriao.
"Vjebaj malo. Moda e ti dobro doi." Razmijenili su pogled pun zajednike nade i on se opustio, doputajui joj da ga nagovori.
"Hm. Drao sam i make koje su bile tee. Ovo stvarno nije za mene." Izgledao je kao da mu je laknulo kad su je medicinari uzeli da dovre tehniki dnevnik.
"Ovaj, da vidimo", ree lijenik. "Ovo je ona koju ne aljemo u Carsko sirotite, tono? Gdje je trebamo poslati kad istekne razdoblje promatranja?"
"Zamolili su me da se osobno pobrinem za nju", glatko odvrati Vorkosigan. "Zbog ouvanja privatnosti njezine obitelji. Ja... gospa Vorkosigan i ja predat emo je zakonskom skrbniku."
Lijenik je izgledao jako zamiljeno. "Oh. Razumijem, gospodine." Izbjegavao je Cordelijin pogled. "Vi ste odgovorni za projekt. Moete s njima initi to god hoete. Nitko vam nee postavljati pitanja, ja... ja vas uvjeravam, gospodine", ree on gorljivim tonom.
"Dobro, dobro. Koliko traje promatranje?"
"etiri sata, gospodine."
"Fino, moemo otii na ruak. Cordelia, narednice?"
"Uh, mogu li ostati ovdje, gospodine? Ja... nisam gladan."
Vorkosigan se nasmijei. "Naravno, narednice. Negri-jevim ljudima nee nakoditi malo vjebe."
Na putu do kopnenog vozila, Vorkosigan ju je upitao: "Zato se smije?"
"Ne smijem se."
"Oi ti se smiju. Zapravo, izgledaju posve razdragano."
"Zbog lijenika. Bojim se da smo ga sasvim nehotice zajednikim snagama odveli na pogrean put. Nisi primijetio?"
"Oito nisam."
"Misli da je dijete koje smo danas izvadili moje. Ili moda tvoje. Ili moda oboje. Praktiki sam gledala kako mu se kotaii okreu. Misli da je napokon shvatio zato nisi jednostavno otvorio slavinu na svim spremnicima."
"Boe dragi." Umalo se nije okrenuo da poe natrag.
"Ne, ne, pusti to", ree Cordelia. "Bude li poricao, samo e pogorati stvar. Vjeruj mi. Nije mi prvi put da me okrive za Botharijeve grijehe. Pusti ga neka i dalje mozga o tome", utihnula je. Vorkosigan je prouavao njezin profil.
"O emu sad razmilja? Razdraganost je nestala."
"Samo se pitam to se dogodilo njezinoj majci. Sigurna sam da sam je srela. Duga crna kosa, zvala se Elena, na admiralskom brodu... to je sigurno bila ona. Prekrasna ena. Mogu shvatiti kako je Vorrutveru zapela za oko. Ali tako je mlada, da se nosi s tolikim uasom..."
"ene ne bi smjele u borbu", ree Vorkosigan mranim, sumornim tonom.
"Ne bi ni mukarci, po mom miljenju. Zato su tvoji ljudi pokuali izbrisati njezino sjeanje? Jesi li im ti to zapovjedio?"
"Ne, bila je to lijenikova ideja. alio ju je." Lice mu je bilo napeto, a pogled dalek.
"Bila je to uasna situacija. Isprva nisam sve shvaao. Mislim da sad razumijem. Kad je Vorrutver zavrio s njom  a u njezinu je sluaju nadmaio ak i svoje vlastite kriterije sadizma  bila je katatonina. Ja... doao sam prekasno da joj pomognem, ali tada sam odluio da ga ubijem ako se to ponovi, pa makar to znailo propast Careva pla-
na. Kanio sam prvo ubiti Vorrutvera, pa carevia, pa sebe. Nisam smio ugroziti Vorhalasa...
U svakom sluaju, Bothari ga je namolio da mu dade njezino tijelo, da se tako izrazim. Odnio ju je u svoju kabinu. Vorrutver je pretpostavio da e je nastaviti muiti, valjda po uzoru na njegovu draesnu malenkost. To mu je laskalo, pa ih je ostavio na miru. Bothari je nekako uspio skrenuti monitore u svojoj kabini. Nitko nije imao blage veze to on tamo radi, a bio je u kabini kad god nije bio na dunosti. No jednom mi je doao s popisom medicinskih zaliha. Htio je da ih potajno nabavim za njega. Anestetici, neka sredstva za tretiranje oka, odlian popis. Bio je vjet u prvoj pomoi, zbog svog borbenog iskustva. Tu sam shvatio da je ne mui, nego samo eli da Vorrutver tako vjeruje. Bio je lud, ali ne i glup. Bio je zaljubljen, na neki bizaran nain, i imao je nekakav instinkt koji ga je upozorio da Vorrutver to ne smije shvatiti."
"S obzirom na okolnosti, to uope ne zvui poremeeno", primijeti ona, prisjeajui se planova koje je Vorrutver imao za Vorkosigana.
"Ne, ali kako je to izveo... imao sam nekoliko prilika da steknem neku ideju o tome." Vorkosigan je izdahnuo. "Brinuo se za nju u svojoj kabini  hranio ju je, odijevao, prao  i cijelo je vrijeme aptom razgovarao s njom. On je izgovarao i svoju i njezinu ulogu. Oito je bio smislio vrlo sloenu fantaziju u kojoj je ona bila zaljubljena u njega, zapravo, udana za njega  kao da su normalan, razuman sretni par. Zato luak ne bi sanjao daje zdrav? Kako je samo morala biti prestraena u svjesnim trenucima."
"Boe. Gotovo da njega alim jednako kao i nju."
"Ne ba. On je i spavao s njom, a imam razloga vjerovati da fantaziju o braku nije ograniio samo na rijei. Mislim da razumijem zato. Moe li zamisliti da bi Bothari
u normalnim okolnostima takvoj djevojci mogao prii blie od sto kilometara?"
"Mm, teko. Eskobaranci su protiv vas angairali svoje najbolje ljude."
"Ali to je, vjerujem, ono to je on odabrao upamtiti iz tih dana. Sigurno je morao u to uloiti nevjerojatan napor volje. Bio je na terapiji mjesecima."
"Boe," apne Cordelia, gledajui u sebi neugodne slike prizvane njegovim rijeima. Bilo joj je drago to e imati nekoliko sati da se smiri prije nego to opet vidi Botharija. "to kae da sad odemo na ono pie?"
PETNAESTO POGLAVLJE
Ljeto se ve polako bliilo kraju kad je Vorkosigan predloio da otputuju u Bonsanklar. Dok su se tog jutra pakirali za put, Cordelia je u jednom trenutku pogledala kroz prozor i stegnuta grla rekla: "Arale? Pred kuom se upravo spustila letjelica iz koje izlazi est naoruanih mukaraca. Rasporeuju se po tvom imanju."
Oprezni Vorkosigan smjesta joj je priao da i on pogleda, a onda se opustio. "U redu je. To su ljudi grofa Vortale. Sigurno je doao u posjet mom ocu. udim se da je naao vremena otii iz prijestolnice. ujem da mu Car ne doputa da odahne."
Nekoliko minuta kasnije, do prve letjelice spustila se jo jedna i Cordelia je prvi put ugledala novog barravar-skog premijera. Carevi Serg pretjerao je kad gaje opisao kao naboranog klauna, ali nije bio daleko od istine; Vor-talaje bio ilav mukarac, kojegje starost smanjila, ali mu nije oduzela ustrinu. Nosio je tap, ali po nainu na koji je njime zamahivao, Cordelia je pretpostavila da ga nosi zbog afektacije, ne zbog potrebe. Kratko podrezana sijeda kosa okruivala je elavo tjeme puno starakih pjega koje je zasvjetlucalo na suncu kad su on i njegova dva pomonika, ili tjelohranitelja  Cordelia nije bila sigurna  izali iz njezina vidokruga na putu prema glavnom ulazu.
Kad su se Cordelia i Vorkosigan spustili niz stepenice, zatekli su dva grofa kako stoje u predvorju i avrljaju. General ree: "Ah, evo dolazi."
Vortala ih je odmjerio bistrim i pronicavim pogledom. "Arale, mladiu moj. Drago mije to tako dobro izgledate. A ovo je vaa betanska Pentesileja1? estitam na zadivljujuem ulovu. Milady." Nagnuo se nad njezinu ruku i poljubio je s upravo maninom diplomatskom elegancijom.
Zauvi s kirnje usporeuje, Cordelia je zbunjeno trep-nula, ali uspjela je rei: "Drago mije, gospodine.' Vortala joj se procjenjivaki zagledao u oi.
"Dobro je to ste mogli malo pobjei iz grada, gospodine," dometne Vorkosigan. "Moja ena i ja," naglasio je tu frazu kao da kua vino savrenog bukea, "umalo smo propustili susret s vama. Obeao sam joj da je danas vodim na ocean."
"Tako... Ovo zapravo nije privatni posjet. Doao sam kao tekli svog gospodara. I na alost imam vrlo malo vremena."
Vorkosigan kimne. "Onda u vas dvojicu gospode ostaviti nasamo."
"Ha. Ne izvrdavajte, mladiu. Poruka je za vas."
Vorkosigan je djelovao oprezno. "Vjerujem da si Car i ja vie nemamo to rei. Mislio sam da sam to jasno stavio do znanja kad sam dao ostavku."
"Da, no, savreno mu je odgovaralo da ne budete u prijestolnici tijekom one prljavtine u Ministarstvu politike naobrazbe. Ali zapovjedio mije da vam javim", tu se malo naklonio, "da zahtijeva i zapovijeda da ga doete vidjeti. Ovog poslijepodneva. Isto vrijedi i za vau suprugu", dodao je naknadno.
Prema grkom mitu, ki Aresa, boga rata, i amazonska kraljica.
"Zato?" bez uvijanja upita Vorkosigan. "Iskreno, Ezar Vorbarra nema mjesta u mojim dananjim planovima  ili planovima za bilo koji drugi dan."
Vortala se uozbiljio. "Zato to nema vie vremena ekati da vam dosadi ivot na selu. Umire, Arale."
Vorkosigan izdahne. "Umire ve jedanaest mjeseci. Zar ne moe umirati jo malo?"
Vortala se zasmijulji. "Pet mjeseci", odsutno gaje ispravio, a onda se namrteno i pomalo sumnjiavo zagledao u Vorkosigana. "Hm. Pa, dobro je iskoristio svoje umiranje. Istjerao je vie takora iz rupa u tih pet mjeseci nego u posljednjih dvadeset godina. Praktiki smo mogli pratiti napredak istke u ministarstvima po izvjetajima o njegovu zdravlju. Jedan tjedan; stanje vrlo ozbiljno. Sljedei tjedan; jo jedan pomonik ministra optuen za pronevjeru, ili neto slino." Opet se uozbiljio. "Ali ovaj put nema ale. Morate ga danas vidjeti. Sutra bi moglo biti prekasno. Za dva tjedna e definitivno biti prekasno."
Vorkosigan stisne usnice. "to hoe od mene? Je li rekao?"
"Ah... vjerujem da ima poloaj za vas u buduoj re-gentskoj vladi. Onaj o kojem niste nita htjeli uti na posljednjem sastanku."
Vorkosigan odmahne glavom. "Mislim da nema tog poloaja u vladi koji bi me doveo u napast da se vratim u tu arenu. Pa, moda... ne. ak ni Ministarstvo rata. Previe je opasno. Ovdje vodim ugodan, miran ivot." Rukom je zatitniki obgrlio Cordelijin struk. "Planiramo imati obitelj. Neu ih riskirati u toj politici za gladijatore."
"Da, tono vas mogu zamisliti kako besposliarite u svojim poznim godinama  u dobi od etrdeset etiri godine. Ha! Berete groe, jedrite... va mije otac rekao za
jedrilicu. Usput, ujem da e ime sela biti promijenjeno u Vorkosigan Sousleau2, u vau ast..."
Vorkosigan frkne i njih dvojica se ironino naklonie jedan drugome.
"Uostalom, sami mu to recite."
"Mene bi... zanimalo da sretnem gospodina", promrmlja Cordelia. "Ako je to doista posljednja prilika."
Vortala joj se nasmijei i Vorkosigan nevoljko popusti. Vratili su se u spavau sobu da se odjenu, Cordelia u svoju najsveaniju poslijepodnevnu odjeu, Vorkosigan u zelenu sveanu odoru koju nije obukao od vjenanja.
"Zato si tako nervozan?" upita Cordelia. "Moda se jednostavno eli oprostiti s tobom ili tako neto."
"Govorimo o ovjeku koji je u stanju politiki iskoristiti ak i vlastitu smrt, sjea se? A ako postoji neki nain da vlada Barravarom iz groba, budi sigurna da gaje smislio. Izvukao sam krai kraj u svakom poslu koji sam ikad imao s njim."
I u tom su se dvosmislenom tonu pridruili premijeru na letu u Vorbarr Sultanu.
Carska je rezidencija bila staro zdanje, gotovo muzejski primjerak, mislila je Cordelia dok su se penjali izlizanim granitnim stubama prema istonom trijemu. Dugako proelje bilo je pokriveno reljefnim kamenom, a svaki lik na reljefu bio je individualno umjetniko djelo. Estetika je ovdje bila u potpunoj suprotnosti s modernim, bezlinim zgradama Ministarstva koje su se nalazile kilometar ili dva dalje prema istoku.
2 Igra rijei od engleskog glagola souse koji u argonu znai oblokati se. Vortala oito aludira na Vorkosiganovo opijanje prije Cordelijina dolaska na Barrayar.
Uveli su ih u sobu koja je izgledala kao kombinacija bolnice i staretinarnice. Visoki prozori gledali su na formalne vrtove i travnjake na sjevernoj strani Rezidencije. Glavni stanovnik sobe leao je na golemom izrezbarenom krevetu naslijeenom od nekog pretka sklonog raskoi. Tijelo mu je na desetak mjesta bilo probodeno cjevicama praktinog izgleda koje su ga trenutano odravale na ivotu.
Ezar Vorbarra bio je najbjelji mukarac kojeg je Cordelia ikad vidjela, bijel poput njegovih plahti, ili kose. Koa upalih obraza bila je bijela i naborana. Njegovi kapci takoer su bili bijeli, teki i napola sklopljeni preko zelen-kastosmeih oiju kakve je jednom ve vidjela, iako nejasno, u zrcalu kupaonice u Vorkosiganovoj kabini. Ruke su mu bile bijele, s nabreklim plavim venama na nadlani-cama. Kad je progovorio, njegovi zubi utjeli su se poput slonovae na beskrvnoj podlozi desni.
Vortala i Vorkosigan, a nakon nesigurne stanke i Cordelia, spustie se na koljeno pokraj kreveta. Car je mahnuo i malim munim trzajem prsta poslao lijenika van iz sobe. On se naklonio i posluao ga. Svi troje ustadoe, Vortala s prilinim naporom.
"Dakle, Arale", poe Car. "Recite mi kako izgledam." "Jako bolesno, gospodine."
Vorbarra se nasmijao i zakaljao. "Vi ste osvjeenje. Prvo poteno miljenje koje sam uo u posljednjih nekoliko tjedana. ak i Vortala okolia." Glas mu je pukao. Proistio je grlo od sluzi. "Prolog sam tjedna ispisao posljednje tragove melanina. Onaj prokleti lijenik mi vie ne doputa da idem u vrt za danjeg svjetla." Frknuo je, ili zbog nezadovoljstva ili da uhvati dah. "To je dakle vaa Betanka, je li? Doite ovamo, djevojko."
Cordelia je prila krevetu, a bijeli starac zagledao se u njezino lice. Zelenkastosmee oi bile su prodorne. "Zapo-
vjednik Illyan mi je priao o vama. Kapetan Negri takoer. Vidio sam cijeli va dosje iz Istraivanja, znate. ak i onu zapanjujuu matariju vae psihijatrice. Negri ju je htio angairati da smilja ideje za njegov odjel. Vorkosigan mije u svom tipinom stilu rekao znatno manje." Zastao je, kao da mu treba daha. "Recite mi sad iskreno... to vi vidite u njemu; slomljenog, ah, jeste li se tako izrazili, plaenog ubojicu?"
"Izgleda da vam je Aral ipak neto rekao", odvrati ona, zaprepatena to uje svoje rijei iz njegovih usta. Uzvratila mu je pogled s podjednakom radoznalou. Ovo pitanje zahtijevalo je iskren odgovor i ona se potrudila da ga sroi.
"Pretpostavljam  da vidim sebe. Ili nekoga kao to sam ja. Oboje tragamo za istom stvari. Zovemo je razliitim imenom i traimo na razliitim mjestima. Vjerujem da je on naziva au. Mislim da bih je ja nazvala bojom milou. Najee ne nalazimo nita."
"Ah, da. Sjeam se iz vaeg dosjea da ste vi nekakva teistica", ree Car. "Osobno sam ateist. Jednostavna je to vjera, ali prua mi veliku utjehu u ovim posljednjim danima."
"Da, i ja sam esto osjeala njezin zov."
"Hm." To mu je izmamilo osmijeh. "Vrlo zanimljiv odgovor, s obzirom na ono stoje Vorkosigan rekao o vama."
"to, gospodine?" upita Cordelia, iskreno znatieljna.
"Morate ga nagovoriti da vam on kae. Rekao mi je u povjerenju. I bio je vrlo poetian. Iznenadio sam se." Mahanjem joj pokae da se moe udaljiti, kao da je zadovoljan, i pozove Vorkosigana blie. Vorkosigan je zauzeo neku vrstu agresivnog paradnog stava. Usta su mu bila blago ironina, ali Cordelia mu iz oiju vidje da je dirnut.
"Koliko ste mi dugo sluili, Arale?" upita Car.
"Od stupanja u vojnu slubu, dvadeset est godina. Ili mislite tijelom i krvlju?"
"Tijelom i krvlju. Uvijek sam vau slubu raunao od dana kad su ubojice starog Yurija smaknuli vau majku i ujaka. To jest, od one noi kad su va otac i carevi Xav doli k meni u stoer Zelene armije sa svojim neobinim prijedlogom. Prvi dan graanskog rata Yurija Vorbarre. Zato ga nikad ne zovu graanskim ratom Piotra Vorkosigana, pitam se? No, dobro. Koliko vam je tada bilo godina?"
"Jedanaest, gospodine."
"Jedanaest. A ja sam bio star kao vi sad. Neobino. Dakle, tijelom i krvlju sluili ste mi  k vragu, da znate da mi ova bolest poinje utjecati na mozak..."
"Trideset tri godine, gospodine." "Boe. Hvala. Neete jo dugo."
Cordelia je iz cininog izraza na Vorkosiganovu licu zakljuila da nije bio nimalo uvjeren u Carevu samopro-glaenu senilnost.
Starac se opet nakaljao. "Uvijek sam vas htio pitati to ste vi i stari Yuri rekli jedan drugome onog dana dvije godine kasnije kad smo ga napokon zaklali u onom starom dvorcu. U posljednje sam vrijeme razvio neobino zanimanje za posljednje rijei Careva. Grof Vorhalas mislio je da ste se poigravali s njim."
Vorkosigan je nakratko zatvorio oi, kao da ga to sjeanje boli. "Nisam. Oh, mislio sam da mu elim zadati prvi rez, dok ga nisu razodjenuli i doveli pred mene. Onda... onda sam osjetio nagon da ga, odmah ubodem u grlo i zavrim to jednim potezom, samo da bude gotovo."
Car se kiselo nasmijei, zatvorenih oiju. "Kakvu bi to bunu izazvalo."
"Mm. Mislim da je znao po mom licu da me uhvatio uas. Iscerio se. 'Udari, mali. Ako se usuuje dok nosi moju odoru. Moja odora na djetetu.' To je sve stoje rekao. Ja sam rekao: 'Svu ste djecu ubili u onoj sobi', to je bilo blesavo, alijedino mi je to palo na pamet. Zarezao sam ga po elucu. Cesto sam poslije alio to nisam rekao... neto drugo. Ali uglavnom sam alio to nisam imao petlje da posluam svoj prvotni nagon."
"Izgledali ste prilino zeleno, dok ste stajali na ogradi, pod onom kiom."
"Tada je ve vritao. Bilo mije ao to mi se sluh vratio."
Car uzdahne. "Da, sjeam se." "Vi ste to reirali."
"Netko je morao." Zastao je da se odmori i zatim dodao: "Pa, nisam vas ovamo pozvao da avrljamo o starim vremenima. Je li vam moj premijer rekao to elim?"
"Neto o nekakvom poloaju. Rekao sam da me ne zanima, ali odbio vam je prenijeti tu poruku."
Vorbarra je umorno zatvorio oi i obratio se stropu: "Recite mi  lorde Vorkosigan  tko bi trebao biti regent Barrayara?"
Vorkosigan je izgledao kao daje zagrizao u neto grozno, ali ga dobar odgoj spreava da to ispljune. "Vortala."
"Prestar je. Ne bi izdrao esnaest godina."
"Onda carevna."
"Glavni stoer bije ivu pojeo."
"Vordarian?"
Careve se oi naglo otvorie. "Oh, za boga miloga? Gdje vam je mozak, mladiu!"
"Ima neto vojnog iskustva."
"Moemo nairoko raspravljati o njegovim nedostacima... ako mi lijenici dadu jo tjedan dana ivota. Imate li jo viceva prije nego to prijeemo na posao?"
"Quintillian iz Unutarnjih poslova. I to nije ala."
Car mu uputi ukast osmijeh. "Znai, ipak imate i pokoju dobru rije za moje ministre. Mogu umrijeti; sad sam sve uo."
"Grofovi nikad ne bi dali suglasnost za nekoga tko ispred prezimena nema prefiks Vor", ree Vortala. "Sve i da hoda po vodi."
"Pa proglasite ga onda Vorom. Dajte mu in potreban za posao."
"Vorkosigane," zgranuto e Vortala, "on nije pripadnik ratnike kaste!"
"Nisu ni mnogi od naih najboljih vojnika. Mi smo Vo-rovi samo zato to je neki mrtvi Car nekog od naih predaka proglasio Vorom. Zato ne bismo obnovili taj obiaj, kao nagradu za zasluge? Jo bolje, dajte da sve ljude proglasimo Vorovima pa emo jednom zauvijek dokrajiti sve te proklete gluparije."
Car se nasmijao, a zatim se zagrcnuo i zakaljao, pijuckajui. "Ne bi li to pomrsilo konce Ligi za obranu naroda? Kakva atraktivna alternativa ubijanju aristokracije! Mislim da ni njihovi najvei fanatici ne bi mogli smisliti radikalniji prijedlog. Vi ste opasan ovjek, lorde Vorkosigan."
"Pitali ste me to mislim."
"Jesam, istina. I vi mi uvijek iskreno kaete. udno." Car uzdahne. "Moete prestati s izvrdavanjem, Arale. Iz ovoga neete izvrdati. Zato u biti kratak. Regentsko razdoblje treba ovjeka besprijekornog podrijetla, ne starijeg od srednje dobi, s velikim vojnim iskustvom. Morao bi biti popularan meu svojim asnicima i vojnicima, poznat javnosti i, iznad svega, uvaen u Glavnom stoeru. Morao bi

biti dovoljno nemilosrdan da sljedeih esnaest godina zadri gotovo apsolutnu mo u ovoj ludnici, i dovoljno poten da nakon esnaest godina tu vlast prepusti djeaku koji e nesumnjivo biti idiot... ja sam u toj dobi bio idiot, a koliko se sjeam, isto vrijedi i za vas... i oh, da, sretno oenjen. Tako se umanjuje napast da preko carevne postane Car iz spavae sobe. Ukratko, treba vas."
Vortala se nasmijeio. Vorkosigan se namrtio. Corde-liji je eludac pao u pete.
"A ne", ree blijedi Vorkosigan. "Neete mi to uvaliti. Ovo je groteskno. Ja, od svih ljudi, da zauzmem mjesto njegova oca, da mu govorim oinskim glasom, da budem savjetnik njegove majke... groteskno je blaga rije. To je opsceno. Ne."
Vortala je djelovao zbunjen ovakvom estinom. "Arale, u redu je kad se iz pristojnosti malo neka, ali nemojmo pretjerivati. Ako se brine zbog glasova, ve ih imamo. Svima je jasno da si ti idealan kandidat."
"To nee svima biti jasno. Vordarian e mi smjesta postati neprijatelj, a isto je i s Ministrom Zapada. A to se tie apsolutne moi, gospodine, vi jako dobro znate da je ta ideja opsjena. Klimava iluzija koja se temelji na  pitaj boga emu. Magiji. Magijskim trikovima. Vjerovanju vlastitoj propagandi."
Car je oprezno slegnuo ramenima, pazei da mu ne ispadnu cjevice. "Pa, to nee biti moj problem. To e biti problem carevia Gregora i njegove majke. I problem... one osobe koju moemo nagovoriti da stoji uz njih u njihovu trenutku potrebe. Koliko misli da e izdrati bez pomoi? Godinu dana? Dvije?"
"est mjeseci", promrmlja Vortala.
Vorkosigan odmahne glavom. "Ve ste me jednom pri-klijetili s tim 'to ako' argumentom, prije Escobara. Bio
je laan onda  iako mi je trebalo vremena da to shvatim  a lazanje i sad."
"Nije laan", odbije Car. "Nije bio onda, nije ni sad. Moram vjerovati u to."
Vorkosigan je malo popustio. "Da. Razumijem da morate." Dok je promatrao mukarca u krevetu, lice mu se napelo od frustracije. "Zato to moram biti ja? Vortala ima vie politike prodornosti. Carevna ima vie prava. Quin-tillian ima bolje razumijevanje unutarnje politike. Imate ak i bolje vojne stratege. Vorlakiala. Ili Kanziana."
"Ali ne moete se sjetiti treega", promrmlja Car.
"Pa  moda ne mogu. Ali sigurno shvaate to elim rei. Ja nisam tako nezamjenjiv kao to vi iz nekog tajanstvenog razloga mislite da jesam."
"Naprotiv. S moje toke gledita, imate dvije jedinstvene prednosti. Imao sam ih na umu od dana kad smo ubili starog Yurija. Uvijek sam znao da neu ivjeti zauvijek  u mojim se kromosomima nakupilo previe latentnih otrova koje sam upio borei se protiv Cetagandanaca kao vojniki pripravnik vaeg oca. Nisam pazio na tehnike ienja jer nisam oekivao da u doivjeti starost." Car se opet nasmijeio i usredotoio na Cordelijino pozorno, nesigurno lice. "Od petorice mukaraca koji u pogledu krvi i zakona polau vee pravo na prijestolje barravarskog carstva od mene, vae je ime na prvom mjestu. Ha..." dodao je, "bio sam u pravu. Pretpostavio sam da joj to niste rekli. Arale, lukavce jedan."
Cordelia je usmjerila iroke sive oi prema Vorkosi-ganu, osjeajui slabost. On je razdraeno odmahnuo glavom. "Nije istina. Samo po enskoj liniji, koja se na Barra-yaru ne priznaje."
"Ovom prilikom neemo nastavljati tu prepirku. Bilo kako bilo, svatko tko bude htio svrgnuti carevia Gregora pozivajui se na argument krvi i zakona, prvo se mora ri-
jeiti vas, ili vam ponuditi Carstvo. Svi znamo kako vas je teko ubiti. A vi ste jedini ovjek  jedini ovjek na tom popisu za kojeg sam apsolutno siguran, tako mi razbacanih ostataka Yurija Vorbarre, da istinski ne eli biti Car. Drugi moda misle da se prenemaete. Ja znam istinu."
"Hvala na komplimentu, gospodine." Vorkosigan je izgledao krajnje turobno.
"Naglasio bih da nema boljeg naina da to sprijeite nego da postanete regent. Mladiu, Gregor je vae jamstvo da ete preivjeti. Zbog Gregora neete biti meta. On je vaa nada za raj."
Grof Vortala okrenuo se Cordeliji. "Gospo Vorkosigan. Biste li nam pomogli? ini se da ga dobro poznate. Recite mu daje pravi ovjek za taj posao."
"Kad smo doli ovamo," poe Cordelia polako, "zbog neodreenih rijei o nekakvom poloaju, mislila sam da u ga moda nagovarati da ga prihvati. Treba mu rad. Stvoren je za rad. Priznajem da nisam oekivala ovu ponudu." Zurila je u Carev izvezeni pokriva, oarana njegovim kompliciranim uzorkom i bojama. "Ali uvijek sam mislila  ispiti su dar. A veliki ispiti su velik dar. Kad padnete na ispitu, to je nezgodno. Ali kad odbijete ispit, to je kao da ste odbili dar, i to je neto mnogo gore i neopozivije od nezgode. Razumijete li to elim rei?"
"Ne", ree Vortala. "Da", ree Vorkosigan.
"Uvijek sam smatrao da su teisti nemilosrdniji od ateista", ree Ezar Vorbarra.
"Ako misli da doista grijee," obrati se Cordelia Vor-kosiganu, "to je jedno. Moda je to tvoj ispit. Ali ako te zaustavlja jedino strah od neuspjeha... nema pravo odbiti dar zbog takvog razloga."
"To je nemogu posao."
"I to se ponekad dogaa."
Tiho ju je odveo u stranu, do visokih prozora. "Cordelia  nema pojma kakav bi to ivot bio. Zar misli da se nae javne linosti okruuju slugama u odorama za ukras? Ako imaju trenutke oputanja, mogu za njih zahvaliti budnosti dvadesetorice mukaraca. Nije im doputen osobni mir. Tri generacije Careva istroile su se pokuavajui razmrsiti nasilje u naoj politici, i jo uvijek nismo dovrili taj proces. Nisam tako neumjereno ponosan da mislim kako mogu uspjeti tamo gdje je on zakazao." Pogled mu je poletio u smjeru velikog kreveta.
Cordelia zatrese glavom. "Neuspjesi me vie ne plae kao prije. No neto bih ti citirala, ako nema nita protiv: 'Ali progonstvo kojem je jedini razlog elja za lagodnijim ivotom bio bi posljednji poraz, u kojem nema ak ni zametka budue pobjede.' Mislila sam daje mukarac koji je izrekao te rijei bio na pravom putu."
Vorkosigan je okrenuo glavu prema nekoj neodreenoj daljini. "Ne govorim sad o elji za lagodnijim ivotom. Govorim o strahu. Jednostavnoj, bijednoj stravi." alosno joj se nasmijeio. "Zna, svojedobno sam se smatrao pravom junainom, a onda sam sreo tebe i ponovno otkrio strah. Zaboravio sam kako je to kad ti srce ivi u budunosti."
"Da, i ja."
"Ne moram ovo prihvatiti. Mogu ih odbiti."
"Moe li?" Pogledi im se sretoe.
"To nije ivot koji si oekivala kad si napustila Koloniju Beta."
"Nisam dola zbog ivota. Dola sam zbog tebe. eli li ovo?"
Drhtavo se nasmijao. "Boe, kakvo pitanje. To je prilika kakva se javlja jednom u ivotu. Da. elim to. Ali Cordelia, to je otrov. Mo je podmukla droga. Gledaj stoje
uinila njemu. On je neko bio zdrava razuma, i sretan. Mislim da bih gotovo svaku drugu ponudu mogao odbiti da i ne trepnem."
Vortala se kooperno naslonio na tap i viknuo preko sobe: "Odluite se, Arale. Noge me poinju boljeti. A to se tie vae delikatnosti  to je posao za koji bi praktiki svi ljudi koje znam bili spremni ubiti. A vama ga nude besplatno i bez uvjeta."
Samo su Cordelia i Car znali zato je ta izjava kod Vorkosigana izazvala gorak smijeh. Uzdahnuo je, zagledao se u svog gospodara i kimnuo.
"Pa, mislio sam si da e ove stare kosti nai nain da vladaju iz groba."
"Da. Kanim vas proganjati poput duha." Nastupila je kratka tiina dok je Car razmiljao o svojoj pobjedi. "Morat ete smjesta poeti okupljati osobni tim. Kapetana Ne-grija ostavljam unuku i carevni, za njihovo osiguranje. Ali mislio sam da biste zapovjednika Illvana moda htjeli za sebe."
"Da. Mislim da emo on i ja jako dobro suraivati." inilo se da je Vorkosiganovo mrko lice ozarila ugodna misao. "A znam i pravog ovjeka za posao osobnog tajnika. Trebat e mu promaknue  in porunika."
"To e Vortala srediti." Car je opet umorno legao i iskaljao sluz. Usnice su mu bile boje olova. "Sredit e sve. Mislim da bi bilo najbolje da mi opet poaljete lijenika." Poslao ih je iz sobe umornim trzajem ruke.
Vorkosigan i Cordelia izali su iz Carske rezidencije na topli zrak kasnoljetne veeri, blag i sivkast od vlage to se podizala s oblinje rijeke. Pratio ih je novi tjelohranitelj, uredan u onoj poznatoj crnoj odori. Proveli su dugo vremena na sastanku s Vortalom, Negrijem i Illyanom. Corde-

liji se vrtjelo u glavi od mnotva tema o kojima se raspravljalo do u tanine. Zavidno je primijetila daje Vorkosigan sve pratio bez ikakvih potekoa; tovie, on je diktirao tempo.
Njegovo lice pokazivalo je razinu koncentracije i energije koju nije vidjela otkako je dola na Baravar. Odisalo je nekom nestrpljivom napetou. Opet je iv, pomisli ona. Gleda van, ne unutra; u budunost, ne u prolost. Kao kad sam ga upoznala. Drago mi je zbog toga. Bez obzira na opasnosti.
Vorkosigan je pucnuo prstima i zagonetno naglas rekao: "Oznake. Prvo emo stati u kui Vorkosiganovih."
Provezli su se pokraj grofove slubene rezidencije na prolom putu u Vorbarr Sultanu, ali ovo je bilo prvi put daje Cordelia ula u kuu. Vorkosigan je krenuo uz iroko kruno stubite, preskaui po dvije stepenice na putu u svoju sobu. Bila je to velika prostorija, jednostavno namjetena, s pogledom na stranji vrt. Kao i Cordelijina soba u majinu stanu, imala je atmosferu este i dugotrajne odsutnosti, dok su pretrpane ladice i ormari otkrivali arheoloke slojeve prolih strasti.
Nije ju zaudilo to je posvuda vidjela dokaze zanimanja za sve vrste stratekih igara te civilnu i vojnu povijest. Vie ju je iznenadila mapa s poutjelim crteima olovkom i tintom na koju je naila dok je on kopao po ladici punoj ordena, suvenira i najobinijeg smea.
"Jesu li ovo tvoji crtei?" upita ona radoznalo. "Prilino su dobri."
"Da, iz vremena kad sam bio tinejder", odvrati on, i dalje kopajui. "Neki su iz kasnijih dana. Prestao sam crtati u dvadesetim godinama. Nisam vie imao vremena."
Njegova zbirka ordena i vrpci iz raznih bitaka otkrila je neobinu kronologiju. Rani, manje vani ordeni bili su briljivo spremljeni i izloeni na barunastim podlogama,
s prateim biljekama. Kasnija i vanija priznanja bila su nasumce nagurana u staklenku. Jedan, koji je Cordelia prepoznala kao visoko barrayarsko priznanje za hrabrost, bio je naguran u stranji dio ladice, a vrpca mu je bila posve zguvana i zapetljana.
Sjela je na krevet i pregledavala mapu. Veina crtea bile su paljive arhitektonske studije, ali bilo je i nekoliko prikaza figura i portreta koji su bili nacrtani manje sigurnim stilom. Nekoliko ih je pokazivalo mladu lijepu enu kratke tamne kovrave kose, u odjei i bez nje. Cordelia je iz biljeki iznenaeno shvatila da gleda u Vorkosiganovu prvu enu. Nigdje u njegovim stvarima nije prije vidjela njezine slike. Tri su crtea prikazivala nasmijanog mladia koji joj je bio neobino poznat, a bila su potpisana imenom "Ges". U glavi mu je dodala dvadeset kilograma i dvadeset godina vie, i soba kao da se pomaknula kad je prepoznala admirala Vorrutvera. Tiho je zatvorila mapu.
Vorkosiganje napokon pronaao ono stoje traio; dva kompleta starih crvenih porunikih oznaka. "Odlino. Ovo je bre nego da se zaustavljamo u stoeru."
U Carskoj vojnoj bolnici zaustavio ih je bolniar. "Gospodine? Posjeti su zavrili, gospodine."
"Zar vam se iz stoera nitko nije javio? Gdje je onaj kirurg?"
Na kraju su uspjeli pronai Koudelkina kirurga, istog onog mukarca koji je tijekom Cordelijina prvog posjeta radio na njemu ili oko njega sluei se runom stezaljkom.
"Admirale Vorkosigan. Ne, naravno da za njega ne vrijedi vrijeme posjeta. Hvala vam, bolniaru, moete ii."
"Ovaj put nisam u posjetu, doktore. Ovdje sam po slubenom poslu. Ako je to fiziki mogue, veeras bih vam
htio odvesti jednog pacijenta. Koudelka je dobio premjetaj."
"Premjetaj? Pa trebao je za tjedan dana dobiti otpust! Kamo je premjeten? Zar nitko ne ita moje izvjetaje. On jedva hoda."
"Nee ni morati hodati. eka ga uredski posao. Pretpostavljam da mu ruke funkcioniraju?"
"Prilino dobro."
"Mora li proi jo neke medicinske tretmane?"
"Nita vano. Jo nekoliko testova. Samo sam ga htio zadrati do kraja mjeseca da moe dobiti sta od tono etiri godine. Mislio sam da bi mu to moglo pomoi s mirovinom, kakva god bila."
Vorkosigan je malo prebirao po dokumentima i diskovima, i odgovarajue je predao doktoru. "Evo. Stavite ovo u raunalo i potpiite mu otpusno pismo. Hajde, Cordelia, idemo ga iznenaditi." Prvi put tog dana izgledao je doista sretno.
Uli su u Koudelkinu sobu i otkrili da je jo odjeven u crno maskirno odijelo. Muio se s vjebom za koordinaciju ruku i psovao ispod glasa.
"Dobra veer, gospodine", odsutno je pozdravio Vorko-sigana. "Nevolja s ovim prokletim ivanim sustavom izraenim od staniola jest to to ga niemu ne moete nauiti. Vjebanje mi pomae samo s organskim dijelovima. Kunem se da ima dana kad bih najradije udarao glavom o zid." S uzdahom je odustao od vjebe.
"Nemojte. Trebat e vam glava u danima koji dolaze."
"Valjda. Iako mi glava nikad nije bila najjaa strana." Zamiljen i potiten, zagledao se u plou pred sobom, a onda se sjetio da pred zapovjednikom mora ostavljati dojam vedrine. Podiui pogled, primijetio je koliko je sati. "Gospodine, to radite ovdje u ovo doba?"
I
"Posao. to planirate raditi sljedeih nekoliko tjedana, potporunie?"
"Pa, znate da me otputaju sljedeeg tjedna. Malo u otii kui. Zatim u poeti traiti posao. Samo to ne znam kakav."
"Ba teta", ree Vorkosigan, bezizraajna lica. "Teko mi pada to vam moram pokvariti planove, porunice Koudelka, ali dobili ste premjetaj." Zatim je, kao da mu pokazuje osobito dobre karte, na njegov pladanj redom po-slagao zapovijed o Koudelkinu premjetaju, njegovo promaknue i par crvenih oznaka za ovratnik.
Cordelia nikad prije nije toliko uivala u Koudelkinu izraajnom licu. Na njemu su se izmijenile sve nijanse zbunjenosti i rastue nade. Paljivo je uzeo zapovijed i proitao je.
"Oh, gospodine! Znam da se ne alite, ali ovo je sigurno pogreka! Osobni tajnik novoizabranog regenta  ja ne znam nita o tom poslu. To je nemogue."
"Znate, novoizabrani je regent imao praktiki istu reakciju kad su njemu ponudili njegov posao", ree Cordelia. "Izgleda da ete zajedniki uiti to treba raditi."
"Kako je izabrao mene? Jeste li me vi preporuili, gospodine? Kad bolje razmislim..." okrenuo je zapovijed i opet je poeo itati, "tko e uope biti regent?" Pogledao je Vorkosigana i napokon shvatio. "Boe", apnuo je. Nije se, kao to je Cordelia oekivala, nasmijeio i estitao mu, nego je naprotiv djelovao prilino ozbiljno. "To je... vraki teak posao, gospodine. Ali mislim da je vlada napokon neto uinila kako treba. Ponosan sam to vam opet sluim. Hvala vam."
Vorkosigan je samo kimnuo, pokazujui da se slae i prihvaa njegove rijei.
Kad je u ruke uzeo zapovijed za promaknue, ipak se nasmijeio. "Hvala vam i za ovo, gospodine."
"Nemojte mi prebrzo zahvaljivati. Zauzvrat oekujem da radite kao u rudniku."
Koudelkin osmijeh postao je jo iri. "Nita novo." Nespretno je petljao s oznakama.
"Mogu li ih ja privrstiti, porunice?" upita Cordelia. Pogledao ju je kao da bi se najradije branio. "To bi me veselilo", dodala je.
"Bio bih poaen, milady."
Cordelia ih je s velikom panjom privrstila za ovratnik i zakoraknula unatrag da pogleda svoje djelo. "estitam, porunice."
"Sutra ete dobiti nove, svjetlucave oznake", ree Vorkosigan. "Ali mislio sam da e vam ove posluiti za veeras. A sad vas vodim odavde. Noas emo vas smjestiti u rezidenciju mog grofa, jer posao poinje sutra u zoru."
Koudelka je opipao crvene etverokute. "Bile su vae, gospodine?"
"Neko. Nadam se da neete zbog njih imati i moju sreu, koja je uvijek bila oajno loa, ali... neka vam donesu dobro zdravlje."
Koudelka je kimnuo i nasmijeio se. Oito mu je Vor-kosiganova gesta bila iznimno vana, u tolikoj mjeri daje ostao bez rijei. Ali dva mukarca savreno su se razumjela i bez govora. "Mislim da ne elim nove, gospodine. Ljudi bi mislili da sam jo do juer bio potporunik."
Poslije, dok su leali u toploj tami Vorkosiganove sobe u grofovoj kui, Cordelia se sjetila to ju je zanimalo ranije tog dana. "to si Caru rekao o meni?"
Promekoljio se pokraj nje i njeno povukao plahtu preko njezina golog ramena, pokrivajui ih oboje. "Hm?
Oh, to." Oklijevao je. "Ezar me ispitivao o tebi dok smo se svaali oko Escobara. Napomenuo je da si loe utjecala na moju hrabrost. Nisam tada znao hou li te ikad ponovno vidjeti. Htio je znati to sam naao u tebi. Rekao sam mu..." opet je zastao i zatim nastavio gotovo stidljivo, "da, poput vodoskoka, obasipa au sve oko sebe."
"udno. Ne osjeam se kao da sam puna asti, ili bilo ega drugoga, osim moda zbunjenosti."
"Naravno da ne. Vodoskoci nita ne zadravaju za sebe."
POSLJEDICE
Razoreni brod visio je u svemiru, kao crna masa u tmini. Jo se vrtio, sporo do neprimjetnosti; jednim je rubom zaklonio i progutao blistavu svjetlost neke zvijezde u daljini. Po kosturu broda poskakivali su svjetlosni snopovi ekipe za spaavanje. Kao mravi koji trgaju mrtvog moljca, pomisli Ferrell. Strvinari...
Promatrajui monitor spojen s prednjom kamerom, zdvojno je uzdahnuo i doarao sliku broda u njegovu prijanjem obliku, samo nekoliko tjedana ranije. Raspadnuti dijelovi broda u njegovoj su se glavi opet spojili u cjelinu i sad je gledao u ivopisnu krstaricu obasjanu kriavim svjetlima koja su ga oduvijek podsjeala na prizor neke raskone zabave to se nou odrava uz vodu. Sigurno je na um svog pilota odgovarala prijemljivo poput zrcala, jer tamo ispod pilotske kacige, ovjek i stroj probijali su barijeru suelja i postajali jedno. Bila je brza, svjetlucava, djelotvorna... Ali ne vie. Pogledao je udesno i nelagodno se nakaljao.
"Pa, medicinska tehniarko", obratio se eni koja je stajala pokraj njega, zurei u ekran jednako tiho i dugo kao i on. "Evo nae polazne toke. Mislim daje najbolje da odmah pokrenemo automatski program pretraivanja."
"Da, molim vas da ponete, pilotski asnice." Imala je dubok hrapav glas primjeren njezinoj dobi  po Ferrello-
voj procjeni bilo joj je otprilike etrdeset pet godina. Na tamnocrvenom rukavu odore vojne zdravstvene slube Es-cobara impresivno je svjetlucao niz srebrnih znaaka, od kojih je svaka oznaavala pet godina radnog staa. Tamna kosa proarana sjedinama bila je kratko oiana, vie zbog lakeg odravanja, nego zbog stila; bokovi su joj bili iroki kao u matrone. Po svemu sudei, veteranka. Na Ferrello-vu rukavu nije jo bilo ni znake za prvih pet godina, a njegovi bokovi, kao uostalom i ostatak tijela, jo su bili adolescentski nedovreni i mravi.
Ali ona je ipak samo tehniarka, podsjetio se, nije ak ni lijenica. A on je diplomirani pilotski asnik. Imao je neuroloki implantat i poloio obuku iz biofeedbacka. Certifikat, dozvolu i diplomu za pilotiranje dobio je samo tri iritantna dana prekasno da sudjeluje u bitkama koje su danas zvali ratom od 120 dana. Iako je zapravo trajao samo 118 dana i onaj djeli sata koji je protekao izmeu trenutka kad je prethodnica barravarske invazije upala u esko-barski lokalni svemir i trenutka kad su njihovi posljednji preivjeli vojnici pobjegli pred protunapadom, hrlei kui kroz crvotoinu kao prestraeni zeevi.
"elite li ostati u pilotskoj kabini?" upitao ju je.
Odmahnula je glavom. "Ne jo. U posljednja su tri tjedna dosta dobro pretresli cijeli ovaj unutarnji dio podruja. Sumnjam da emo u prva etiri okreta ita pronai, ali bolje je da budemo temeljiti. Moram urediti jo neke stvari u prostoriji za obradu, a onda u malo odspavati. Moj je odjel u posljednjih nekoliko mjeseci imao strahovito puno posla", dodala je kao da se ispriava. "Znate, imamo premalo osoblja. Molim vas, pozovite me im neto primijetite... volim sama upravljati vunim snopom kad god je to mogue."

"Moe." Okrenuo se prema svojoj komkonzoli. "Koja je minimalna teina za koju elite da vas pozovem? Moda oko etrdeset kilograma?"
"Za standard najradije uzimam jedan kilogram."
"Jedan kilogram!" Netremice je zurio u nju. "Je li to neka ala?"
"ala?" Sad je ona zurila u njega. Onda joj je sinulo. "Aha, shvaam. Vi mislite na itavo tijelo  ali vidite, ja mogu provesti tonu identifikaciju i na osnovi prilino malih komadia. Mogla bih raditi i na ostacima koji su znatno laki od kilograma, ali u takvim situacijama gubi se puno vremena zbog lanih uzbuna kao to su mikrome-teori i slino smee. Jedan kilogram je obino najsretnije praktino rjeenje."
"Bljak." Ali posluno je podesio sonde da reagiraju na teinu od jednog kilograma i isprogramirao snop za traenje.
Kimnula mu je i povukla se iz kabine za navigaciju i upravljanje velike poput garderobnog ormara. Kad su iz orbite za veliki otpad izvtikli taj zastarjeli kurirski brod i na brzinu ga preuredili, kanili su ga pretvoriti u brod za vojno osoblje srednjeg ranga  monopol na nove brodove u urbi su imali visoki asnici  ali i brod je, poput Fer-rella, diplomirao prekasno da bude dijelom ratnih zbivanja. Tako je i njega i njegov prvi brod zapalo dosadno zaduenje koje je privatno smatrao ravnim ienju kanalizacija ili nekoj jo goroj slubi.
Jo je jednom pogledao ostatke bitke u prednjem monitoru. eline grede broda strile su poput kostiju koje vire iz koe u raspadanju i on zatrese glavom zbog tolikog gubitka. Potom je uz mali uzdah zadovoljstva navukao kacigu koja se spojila sa srebrnastim krugovima na sljepoonicama i na sredini ela, zaklopio oi i uronio u upravljaki sustav svog broda.
I
Svuda oko njega prostirao se svemir, uzbiban poput mora. Ferrell je bio brod, riba, morski ovjek; bez potrebe za disanjem, bez granica i boli. Upalio je motore kao da mu iz prstiju iskae plamen i pokrenuo sporu, ravnomjernu spiralu programa za traenje.
"Medicinska tehniarko Boni?" pozvao je interkom u njezinoj kabini. "Mislim da sam naao neto za vas."
U ekranu interkoma vidjelo se kako trlja sneno lice. "Ve? Koliko je sati  oh. Oito sam bila umornija nego to sam mislila. Odmah dolazim, pilotski asnice."
Ferrell se protegnuo i automatski poeo izvoditi seriju izometrikih vjebi u sjedalu. Smjena je bila dugotrajna i dosadna. U normalnim bi okolnostima osjeao glad, ali prizor na monitoru ubio mu je apetit.
Ubrzo se pojavila Bonijeva i sjela u sjedalo do njega. "Oh, u pravu ste, pilotski asnice." Izvukla je ruicu za upravljanje vanjskim vunim snopom i protegnula prste prije negoli ih je njeno ovila oko ruice.
"Da, nije ba bilo teko vidjeti stoje to", sloio se. Zavalio se u sjedalo i promatrao kako Bonijeva radi. "Zato ste tako njeni s vunim snopovima?" upitao je radoznalo, primijetivi kako koristi vrlo nisku razinu energije.
"Pa znate, posve su smrznuti", odvratila je, ne skidajui pogled sa svojih oitavanja. "Znai, lomljivi su. Ako ste previe agresivni i bacate ih tamo-amo, mogu se rasprsnuti. Prvo emo zaustaviti tu runu vrtnju", ree ona, vie sebi nego njemu. "Spora vrtnja je u redu. Dolina je. Ali ove brze vrtnje na koje ponekad nailazimo  ne mislite li da ih to mora uznemiravati?"
Vie nije pratio stvar na ekranu, nego se netremice zagledao u nju. "Gospoo, oni su mrtvi!"

Polako se nasmijeila, istodobno prema teretnom dijelu broda njeno vukui le koji je bio nadut od dekompre-sije i iji su udovi bili iskrivljeni kao da se smrznuo usred greva. "Pa zar su oni krivi za to?  vidim po odori daje ovo jedan od naih."
"Bljak!" ponovio je. Dao si je oduka posramljenim smijehom. "Ponaate se kao da vam je ovo zabavno."
"Zabavno? Ne... Ali radim u Odjelu za skupljanje i identifikaciju osoblja ve devet godina. Ne smeta mi. A naravno, rad u zrakopraznom prostoru uvijek je neto ugodniji od rada na povrini planeta."
"Ugodniji? Uz tu jezivu dekompresiju?"
"Da, ali nemojte zaboraviti prednosti niske temperature. Nema raspadanja."
Udahnuo je i zatim paljivo izdahnuo. "Razumijem. Pretpostavljam da s vremenom postanete... prilino okorjeli na sve to. Je li istina da ih zovete leoledima?"
"Neki ih tako zovu", priznala je. "Ja ne."
Paljivo je provukla iskrivljeno truplo kroz vrata teretnog prostora i vrsto ih zatvorila. "Namjestit emo temperaturu na sporo otapanje i za nekoliko sati bit e spreman za obradu", promrmljala je.
"Kako ih vi zovete?" upitao je kad je ustala. "Ljudima."
Nagradila je njegov zbunjeni izraz lica malim osmijehom, kao da ga pozdravlja, i povukla se u privremenu mrtvanicu u sobi pokraj teretnog prostora.
Obuzet morbidnom znatieljom, tijekom sljedee stanke i sam je otiao dolje. Pomolio je nosom iza dovratka. Bonijeva je sjedila za svojim radnim stolom. Stol u sredini prostorije jo je bio prazan.
"Ovaj... zdravo."
Podigla je pogled i spremno se nasmijeila. "Zdravo, pilotski asnice. Uite."
"Hvala. Znate, stvarno ne morate biti tako slubeni. Moete me zvati Falco, ako hoete", ree on dok je ulazio.
"Naravno, ako tako elite. Ja se zovem Tersa." "Da? Imam roakinju koja se tako zove."
"To je popularno ime. U koli su na satovima sa mnom uvijek sjedile bar jo tri djevojke istog imena." Ustala je i provjerila termometar pored vrata koja su vodila u teretni prostor. "Sad bi trebao biti spreman. Izvukli smo ga na kopno, da se tako izrazim."
Ferrell je mrcnuo i proistio grlo, ne znajui bi li ostao ili otiao. "To je prilino groteskan oblik pecanja." Mislim da u otii.
Bonijeva je uzela upravljaki vod lebdee palete i povukla je za sobom u teretni prostor. Zaulo se nekoliko udara i potom se vratila, dok je paleta plutala za njom. Truplo je imalo tamnoplavu odoru brodskog asnika, a bilo je pokriveno debelim slojem inja koje se ljutilo i kapalo po podu dok ga je tehniarka prebacivala na stol za pregled. Ferrell je zadrhtao od gaenja.
Definitivno u otii. Ali ipak je ostao, naslonivi se na dovratak na sigurnoj udaljenosti od stola.
Iz pretrpane police iznad stola izvukla je nekakav instrument koji je kabelom bio spojen na raunalo. Bio je velik poput olovke. Kad gaje postavila iznad oiju lesa, ispustio je tanan plavi snop svjetla.
"Identifikacija na temelju arenice", objasni Tersa. Zatim je izvukla ploasti predmet koji je takoer bio spojen na raunalo i pritisnula ga na obje ruke izoblienog trupla. "I otisci prstiju", nastavila je. "Uvijek uinim oboje, i rezultate usporeujem s postojeim podacima. Oi se po-
nekad strahovito izoblie. Pogrena identifikacija bila bi vrlo okrutna prema rtvinoj obitelji. Hm. Hm." Pogledala je ekran s oitavanjima. "Porunik Marco Deleo. Dob, dvadeset devet godina. Pa, porunice," nastavila je razgovorljivim tonom, "da vidimo to mogu uiniti za vas."
Pritisnula je na njegove zglobove instrument koji ih je opustio i poela skidati njegovu odjeu.
"Razgovarate li esto s... s njima?" upita uznemireni Ferrell.
"Uvijek. To je stvar elementarne pristojnosti. Neke stvari koje moram uiniti na njima nisu nimalo dostojanstvene, ali ipak ih mogu obaviti s nekom mjerom potovanja."
Ferrell je zatresao glavom. "Ja osobno mislim da je to opsceno."
"Opsceno?"
"Sve to natezanje s mrtvim tijelima. Sva ta muka i troak koji odlaze na skupljanje leeva. Mislim, fuka se leevima za to. Pedeset ili sto kilograma raspadajueg mesa. Bilo bi istije da ih ostavimo u svemiru."
Slegnula je ramenima, ne uzimajui njegove rijei k srcu. I dalje je bila usredotoena na svoj zadatak. Uredno je sloila njegovu odjeu i popisala sadraj depova, poredavi ga po stolu.
"Volim im pregledati depove", ree. "Podsjea me na dane kad sam bila mala, i kod nekoga u gostima. Kad bih sama otila na kat, na zahod ili neto slino, uvijek sam voljela zaviriti u druge prostorije da vidim kakve stvari imaju, i kako ih uvaju. Ako su bili vrlo uredni, uvijek sam bila strano impresionirana  ja nikad nisam uspijevala svoje stvari drati u redu. Ako je sve bilo neuredno, osjeala sam se kao da sam pronala tajnu srodnu duu. Predmeti koji nekome pripadaju mogu biti svojevrsna vanjska
morfologija njegova uma  kao pueva kuica ili tako neto. Volim iz sadraja njihovih depova zamiljati kakvi su to bili ljudi. Uredni, ili neuredni. Sve po propisima, ili mnogo osobnih stvari... Uzmite, na primjer, naeg porunika Delea. Sigurno je bio vrlo savjestan. Sve je po propisima, osim malog vid-diska od kue. Vjerojatno mu gaje poslala njegova ena. Mislim da je po svoj prilici bio vrlo simpatina osoba."
Paljivo je spremila sve predmete u vreicu s naljepnicom.
"Zar neete posluati disk?"
"Oh, ne. To bi bilo naruavanje njegove intime."
Stektavo se nasmijao. "Ne vidim po emu se to razlikuje od ovog to sad radite."
"Ah." Dovrila je medicinski pregled, pripremila plastinu vreu za truplo i poela prati le. Kad je u svom paljivom ienju dola do genitalija, to je zbog opu-tanja sfinktera bio nuan korak, Ferrell je napokon pobjegao.
Ta je ena luda, pomisli on. Pitam se je li to razlog zbog kojeg radi taj posao, ili njegova posljedica?
Sljedeu ribu ulovili su tek jedan dan kasnije. Ferrell je tijekom svog razdoblja za spavanje sanjao daje u brodu na otvorenom moru i da izvlai mree pune leeva koje onako mokre i svjetlucave, kao prekrivene raznobojnim krljutima, treba baciti na golemu hrpu u teretnom prostoru broda. Iako se probudio oznojen, osjeao je led u ilama. Na pilotski se poloaj vratio i u kou svoje letjelice uklizio s najdubljim osjeajem olakanja. Brod je bio ist, mehanian, neokaljan, besmrtan kao bog; tu je ovjek mogao zaboraviti da uope ima sfinkter.
"udna putanja", prokomentirao je kad je tehniarka opet zauzela svoje mjesto za upravljakom ploom vunog snopa.
"Da... Aha, znam. To je Barravarac. Taj je jako daleko od kue."
"Oh, bljak. Bacite ga."
"A, ne. Imamo dosjee za identifikaciju svih nestalih. Znate, to je dio pogodbe o miru, zajedno s razmjenom zarobljenika."
"S obzirom na to to su radili naim ljudima u zarobljenitvu, mislim da im nita ne dugujemo."
Samo je slegnula ramenima.
Barravarski asnik bio je visok mukarac irokih ramena. Prema oznakama na ovratniku, bio je kapetan ko-rvete. Medicinska tehniarka postupala je s njim jednako brino kao i s porunikom Deleom, ako ne i brinije. Uloila je znatan napor da ga izgladi i izravna. Jagodicama prstiju masirala mu je mrljama proarano lice u pokuaju da mu vrati ljudski izgled. Ferrell je to promatrao s rastuom muninom.
"Da mu se bar usnice ne izvijaju ba toliko", ree ona dok je masirala. "Izgleda kao da rei, a imam osjeaj da mu to nije bio uobiajeni izraz lica. Mislim daje vjerojatno bio prilino zgodan."
U njegovu su depu, meu ostalim, pronali i mali zlatni medaljon. Unutra se nalazio majuan stakleni mjehur ispunjen prozirnom tekuinom. Na unutarnjoj strani zlatnog poklopca medaljona bila su ugravirana cifrasta slova barravarske abecede.
"Stoje to?" radoznalo upita Ferrell. Sjetno ga je podigla prema svjetlu. "To je nekakav talisman, ili pak uspomena. U posljednja sam tri mjeseca
nauila dosta toga o Barravarcima. Devetorica od desetorice u depovima imaju neki talisman za sreu ili hamaj-liju ili medaljon. I visoki asnici i obini vojnici."
"Glupo praznovjerje."
"Nisam sigurna je li to praznovjerje ili samo obiaj. Jednom smo imali ranjenog zarobljenika  on je tvrdio da je to samo obiaj. Da ih ljudi vojnicima daju na poklon, ali da nitko zapravo ne vjeruje u njih. Ali kad smo njemu uzeli njegov talisman, dok smo ga razodijevali zbog operacije, pokuao nam ga je silom oteti. Troje ga je moralo drati da primi anesteziju. Mislila sam daje to bila prilino impresivna akcija za ovjeka koji uope nije imao noge. Plakao je... naravno, na njegovu reakciju utjecao je i opi ok."
Ferrell je zaljuljao medaljon na njegovu kratkom lancu, zainteresiran protiv svoje volje. Donji dio medaljona imao je privjesak, pramen kose u plastinom spremniku.
"To je kao neka sveta vodica, je li?" upita on.
"Gotovo jest. To je vrlo uobiajen dizajn. Zove se majina suza. Da vidimo mogu li razabrati... ini se da gaje dugo imao. Po posveti... mislim da pie 'porunik', i po datumu  mislim da ga je vjerojatno dobio na poklon u povodu stupanja u aktivnu slubu."
"Ali to nisu prave suze njegove majke, zar ne?" "Oh, jesu. Zato bi i trebao imati zatitna svojstva." "Ne bih rekao daje bio djelotvoran." "Ne, ali... ne."
Ferrell ironino frkne. "Mrzim te tipove  ali mislim da mi je ipak ao njegove mame."
Bonijeva mu je uzela lanac i privjeske. Podigla je privjesak s kosom prema svjetlu da proita posvetu na njemu. "Ne, ne mora vam biti ao. Ona je sretna ena."
"Kako to mislite?"
"Ovo je pramen odrezan poslije njezine smrti. Sudei po posveti, umrla je prije tri godine."
"Zar se i to uzima za sreu?"
"Ne, ne nuno. Moda je jednostavno znak sjeanja. Ali zapravo je prilino lijep. Najgrozniji talisman na koji sam naila, i najosebujniji, bila je jedna mala kona vreica koju smo nali oko vrata jednog mukarca. Bila je ispunjena zemljom i liem, a u njima je bio ukopan nekakav mali ivotinjski kostur nalik na ablji, bar sam isprva tako mislila. Bio je dug oko deset centimetara. Kad sam ga pomnije promotrila, ispostavilo se daje rije o kosturu ljudskog fetusa. Jako udno. To je valjda bila nekakva crna magija. Tko bi to oekivao od jednog obinog strojarskog asnika?"
"Ali ini se da nikome od njih nisu pomogli, zar ne?"
Ironino se nasmijeila. "Pa, ja i nisam u situaciji da se susreem s talismanima koji djeluju, zar ne?"
Prela je na sljedei korak. Oistila je Barravarevu odjeu i paljivo ga opet odjenula. Potom gaje spremila u vreu i vratila u hladnjak.
"Svi Barravarci luduju za vojskom", objasnila je. "Zato ih volim ponovno odjenuti u njihove odore. Tako su im vane da sam sigurna kako se u njima bolje osjeaju."
Ferrell se nelagodno namrtio. "Ja i dalje mislim da smo ga trebali izbaciti s ostalim smeem."
"Nikako", ree tehniarka. "Pomislite na sav trud koji je netko uloio u njega. Devet mjeseci trudnoe, porod, dvije godine zamotavanja u pelene, a to je tek poetak. Deseci tisua obroka, tisue pria za laku no, godine provedene u koli. Deseci uitelja. I sva ta vojna obuka. Mnogo je ljudi uloilo napor u stvaranje ovog ovjeka."
Izgladila je jedan uvojak mrtvaeve kose. "Taje glava neko sadravala svemir. Imao je visok in za svoju dob",
I
dodala je, provjeravajui podatke na monitoru. "Trideset dvije godine. Kapetan korvete Aristede Vorkalloner. Ime mu ima lijep etniki prizvuk. To je vrlo barravarsko ime. Bio je Vor, jedan od onih tipova iz ratnike kaste."
"Iz kaste ubojitih manijaka. Ili jo gore", ree Ferrell automatski. Ali njegov bijes nekako je izgubio na snazi.
Bonijeva slegne ramenima. "Pa, sad se i on prikljuio velikoj demokraciji. I imao je simpatine depove."
Prola su jo tri dana bez ikakvih uzbuna osim jednog prolaska mehanikih olupina. Ferrell se poeo nadati da je Barravarac zadnji le koji e morati pokupiti. Bliili su se zavretku programa za traenje. Osim toga, razmiljao je ogoreno, ovaj zadatak naruavao je efikasnost njegovih razdoblja za spavanje. Ali medicinska tehniarka imala je zahtjev.
"Ako nemate nita protiv, Falco," rekla je, "bila bih vam vrlo zahvalna kad bismo program mogli samo malo produiti. Vidite, originalna zapovijed temeljila se na procjeni o prosjenoj brzini putanje, a ako je netko moda bio izbaen s neto veom silom dok se brod raspadao, moda je vie odmakao u svojoj putanji."
Ferrell nije ba bio oduevljen, ali izgledi da pilotira dan due imali su svojih drai, pa je naposljetku nevoljko pristao. Bila je u pravu; nije prolo ni pola dana, a ve su pronali jo jedan grozni ostatak.
"Oh", promrmljao je Ferrell kad su se pribliili. Ovo je bila ena. Boni ju je na brod uvukla s beskrajnom njenou. Ovaj put doista nije htio gledati, ali tehniarka kao daje to sad ve oekivala od njega.
"Ja... zbilja ne elim gledati u enu koja je odletjela u zrak", pokuao se opravdati.
"Mm", ree Tersa. "No je li pravedno odbaciti neku osobu samo zato stoje mrtva? Daje iva, ne biste imali zamjerki na njezino tijelo."
Mrano se nasmijao. "Jednaka prava za mrtve?"
Osmijeh joj se iskrivio. "Zato ne? Neki od mojih najboljih prijatelja su leevi."
Zagrcnuo se od smijeha.
Uozbiljila se. "Ja... cijenila bih drutvo u ovom sluaju." Tako je ipak zauzeo svoje sad ve uobiajeno mjesto kraj vrata.
Tehniarka je mrtvu enu poloila na stol, razodjenula je, popisala njezine stvari, oprala je i izravnala joj udove. Kad je bila gotova, poljubila je njezine mrtve usnice.
"O, boe", uzvikne Ferrell, okiran i zgaen. "Vi ste zbilja ludi! Vi ste jedna prokleta nekrofilka! Lezbijka i nekrofilka!" Okrenuo se kao da e otii.
"Zar to vama tako djeluje?" Glas joj je bio blag, a u njemu ak ni sad nije bilo tragova uvrijeenosti. To ga je zaustavilo pa je pogledao preko ramena. Gledala gaje s istom njenou kojom je obasipala svoje dragocjene leeve. "Kakav li se samo udan svijet skriva u toj vaoj glavi."
Otvorila je koveg i iz njega izvadila haljinu, fino rublje i par bijelih, izvezenih papua. Ferrell shvati da je to vjenana haljina. Ova je ena totalni psihopat...
Odjenula je mrtvu enu i prije spremanja u vreu s velikom joj panjom namjestila tamne kovre oko lica.
"Vjerujem da u je poloiti do onog simpatinog visokog Barravarca", ree. "Mislim da bi se veoma svidjeli jedno drugome, da su se mogli sresti na nekom drugom mjestu i u neko drugo vrijeme. Porunik Deleo je ipak bio oenjen."
Zavrila je s ispisivanjem naljepnice. Ferrellov izubijani um slao mu je male subliminalne poruke; pokuao je
I
suzbiti ok i zbunjenost i usredotoiti se. U svijest mu se naglo ukotrljala spoznaja.
Ovaj put nije provela postupak identifikacije.
Idi odavde, ree samom sebi, to je jedini smjer u kojem treba ii. Jamim ti. Ali umjesto da poslua taj glas, plaho je priao truplu i proitao naljepnicu.
Potporunica Sylva Boni, pisalo je. Dob, dvadeset godina. Moja vrnjakinja...
Drhtao je kao da mu je hladno. I bilo je hladno, u toj prostoriji. Tersa Boni zavrila je pakiranje kovega i krenula natrag u hladnjak, vukui lebdeu paletu.
"Ki?" upita. To je bilo sve to je mogao izrei. Napuila je usnice i kimnula. "To je... vraka sluajnost."
"To uope nije sluajnost. Traila sam da mi daju ovaj sektor."
"Oh." Teko je progutao, okrenuo se od nje, pa onda opet prema njoj. Lice mu je gorjelo od srama. "ao mi je to sam rekao..."
Nasmijeila se svojim sporim, tunim osmijehom. "Nije vano."
Naili su na jo jednu grupu mehanikih olupina i sloili se da e jo jednom odvrtjeti program za pretraivanje, da budu sigurni kako su pokrili sve mogue putanje. I da, nali su jo jedno truplo; bilo je u groznom stanju i mahnito se okretalo. Utroba mu je bila napuknuta kao da je tijelo pretrpjelo strahovit udarac, a crijeva su visjela poput smrznutog slapa.
Ministrantica smrti svoj je prljavi posao obavila a da nijednom nije skupila nos. Kad je doao red na pranje, po-
sao koji je zahtijevao najmanje tehnikog znanja, Ferrell je odjednom rekao: "Mogu li vam pomoi?"
"Naravno", odvratila je medicinska tehniarka, miui se u stranu. "ast nije nita manja ako je dijele dvoje."
Slijedio je njezin primjer, stidljiv poput pripravnika za sveca koji pere svog prvog gubavca.
"Nemojte se bojati", rekla je. "Mrtvi vas ne mogu povrijediti. Oni vam nee zadati bol, osim boli koju osjeate kad u njihovim licima ugledate vlastitu smrt. A otkrila sam daje to neto s ime se moemo suoiti."
Da, pomislio je on, dobri ljudi suoavaju se s boli. Ali veliki  veliki je prihvaaju kao daje dar.
MILES VORKOSIGAN/NAISMITH NJEGOV SVIJET I VRIJEME
Kronologija       Dogaaji
Tijekom Betansko--Barrayarskog rata
Vordariansko pretendentsvo
Milesu je 17 godina
Cordelia Naismith susree baruna Arala Vorkosigana dok e bore na suprotnim stranama u ratu. Usprkos potekoama, zaljubljuju se jedno u drugo i vjenaju se.
Dok je Cordelia trudna, pokuaj ubojstva Arala otrovnim plinom ne uspijeva, ali Cordelia je pogoena; Miles Vorkosigan raa se s kostima koje e uvijek biti krhke i s drugim zdravstvenim problemima.
Miles ne uspijeva proi lijeniki pregled za upis u Carsku vojnu akademiju. Na putu, iz nude mora improvizirati Slobodne dendariijske plaenike; tijekom etiri mjeseca sudjeluje u nenamjernim, ali neizbjenim pustolovinama. Ostavlja Dendariije u sposobnim rukama Kya Tunga i vodi Elli Quinn na Betu da bi obnovila svoje oteeno lice; vraa se na Barravar da sprijei urotu protiv svoga oca. Car potee veze i ubacuje Milesa na Akademiju.
Kronika
Krhotine asti
Barravar
Pripravnik za ratnika
Milesu je 20 godina
"Planine korote" u Granicama vjenosti
Zastavnik Miles
diplomira i smjesta mora
preuzeti jednu od dunosti
barravarskog plemstva i
postati detektiv i sudac u
jednom sluaju umorstva.
Ubrzo poslije toga, njegova    Vorska igra
prva vojna dunost zavrava
njegovim uhienjem. Miles
se mora ponovno pridruiti
Dendariima kako bi spasio
mladog barravarskog cara.
Car prihvaa Dendariije kao
svoje osobne snage u tajnoj
slubi.
Milesu su 22 godine   Miles i njegov roak Ivan        Cetaganda odlaze na jedan cetagandski dravni pogreb i zapliu se u cetagandsku unutarnju politiku.
Milesu su 23 godine
Milesu su 24 godine
Miles alje zapovjednicu Elli Quinn, koja je na Beti dobila novo lice, u usamljenu misiju na postaju Kline.
Sad ve porunik, Miles odlazi s Dendariima prokrijumariti jednog znanstvenika s Jacksonova Skrovita. Milesove osjetljive kosti na nogama zamijenjene su sintetikom.
Miles u cetagandskom zarobljenikom logoru na Dagooli IV pokuava osloboditi zarobljenike. Cetagandanci progone dendariijsku flotu koja konano dolazi do Zemlje radi popravaka. Miles mora odjednom onglirati s oba
Ethan od Athosa
"Labirint" u Granicama vjenosti
"Granice vjenosti" u Granicama vjenosti
Braa po oruju
svoja identiteta, skupiti novac za popravke i raskrinkati pokuaj da ga se zamijeni dvojnikom. Ky Tung ostaje na Zemlji. Zapovjednica Quinn je sad Milesova desna ruka i glavna asnica. Miles i Dendarii odlaze u Sektor IV na misiju spaavanja.
Milesu je 25 godina
Nakon prethodne misije,
kosti Milesovih slomljenih ruku zamijenjene su u bolnici sintetikim kostima. S lllvanom, Miles iz kreveta gui jo jednu zavjeru protiv svoga oca.
Granice vjenosti
Milesu je 28 godina
Miles ponovno susree
svoga klona-brata Marka, ovog puta na Jacksonovu Skrovitu.
Ples zrcala
Milesu je 29 godina
Miles je na pragu treeg
desetljea; tridesete uzvraaju udarac.
Pamenje
Milesu je 31 godina
Miles u ulozi specijalnog
istraitelja slube Carske sigurnosti upoznaje enu svog ivota.
Komarr
Milesu su 32 godine
Miles se zaljubljuje u
prekrasnu udovicu, no ona je na alost alergina na brak. Stoga Miles kuje lukavi plan.
Graanska dunost
Nakladnik
ALGORITAM d.o.o.
Zagreb, Harambaieva 19
Za nakladnika Branko otari
Grafiki urednik Davor Horvat
Korektura Rosanda Kokanovi
Grafika priprema ALGORITAM DTP-Studio
Tisak: Zagraf ZT
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb
UDK 821.111 (73) -31 =163.42
BUJOLD, Lois McMaster
Krhotine asti : Lois McMaster Bujold ; [prevela Dubravka Petrovi]. - Zagreb : Algoritam, 2002. - (Uvod u pustolovine Milesa Vorkosigana)
Prijevod djela: Shards of Honor ISBN 953-220-039-8 420417063
Lois McMaster Bujold,
roena 1949., svoju prvu znanstveno fantastinu pripovijetku Trampa f j (Barter) napisala je 1985. g. za Mitfit Ione, a 1986. zapoinje njena spisateljska karijera romanom Krhotine asti koji sa svojim nastavkom banayar, nastalim pet godina kasnije (Mugo, Locus i nominacija za Nebulu za najbolji roman 1991.) ini uvertiru u pustolovine Milesa Vorkosigana - seriju s najvie nagrada u povijesti znanstvene fantastike. Novela Planine korote [i\>\rh novela Granice vjenostif nagraena je Hugom, Nebulom i Locusovom nagradom za 1989., roman Vorska igra osvojio je Huga kao najbolji roman 1990., ve spomenuti Rarrayar don\o je dva odlija za 1991, a roman Ples zrcala poluio je isti uspjeh 1994. godine. Roman li slobodnom padu, koji nije dio serije iako se odvija u istom okruju ali dva stoljea ranije, nagraen je Nebulom za najbolji roman 1988. godine. Svi romani Lois McMaster Bujold odlikuju se napetom fabulom, duhovitim dijalozima i dubokom humanou svojih glavnih protagonista, a u usporedbi s drugim romanima vojne tematike, zbog uoljivog izostanka grafikog nasilja, doimaju se gotovo
IRRM
